Lekcija za unitariste: Evo gdje ste pogriješili

Koncept jedan čovjek - jedan glas, u kojemu svatko, bez straha od diskriminacije po bilo kojoj osnovi, glasuje za bilo kojeg kandidata, prema uvjerenju i bez bilo kakvih ograničenja, doista jest najviše što smo od demokracije dosad dobili.

Ultimativni je to cilj svakog naprednijeg poretka, posebice onih koji su prošli kroz ralje autoritarnih i raznih drugih nedemokratskih režima.

Međutim, preduvjet za takvo što je izostanak opravdanog straha od diskriminacije po bilo kojoj osnovi, što je navedeno dva pasusa više.

Društvo opterećeno svježim ranama rata u kojemu su se pripadnici triju naroda - aktera sukoba - međusobno ubijali na najsvirepije načine, u kojemu dio vodećih političara iz brojnijeg konstitutivnog naroda zagovara principe Islamske deklaracije, a sveučilišni profesori i istaknuti intelektualci skriveno i neskiveno sanjaju o bošnjačkoj građanskoj državi - definitivno nije društvo bez straha od diskriminacije.

1995. je dogovoren građansko - etnički koncept s prilično mizernom ulogom etničkog. Vlast koncentrirana u županijama, općinama i zastupničkim domovima formira se po građanskom ključu - jedan čovjek - jedan glas. 

Tek je u Predsjedništvu, tijelu bez značajnih operativnih ovlasti, uspostavljeno načelo ravnopravne zastupljenosti, te u domovima naroda koji ništa ne odlučuju, tek mogu biti brana strahu od diskriminacije kroz institut veta, dakle potvrđuju ili stopiraju odluke.

To su operativno, u usporedbi s ostalim polugama vlasti, nemoćne ali simbolički važne institucije koje su trebale utabati put boljem i plodnijem suživotu.

Gdje ste pogriješili?

Iskreni, pravodljubivi borci za građansku BiH, oni koji nemaju figu u džepu i doista žele realizaciju tog koncepta bez njegove zlouporabe i generiranja krize, mogli su ga i ostvariti, ali puno drugačijom taktikom.

Da su, umjesto preglasavanja i nametanja volje preko koljena, bošnjačka strana i njeno biračko tijelo pustili Hrvate da nesmetano biraju svoje predstavnike, pritom bez neprijateljskih činova raznih vrsta, u proteklih dvadesetak godina stvorilo bi se puno toplije ozračje, s puno više povjerenja, a straha, kao ključnog pojma, bilo bi puno manje.

Da nisu, protivno duhu Daytona, komšići i fejzići ulazili u Predsjedništvo i domove naroda, zasigurno bi se, ako ne stvorila, onda bar u značajnoj mjeri počela buditi naklonost Hrvata tom i takvom konceptu.

Čak je prilično izgledno da bi se to na koncu, ne dosad, ali u doglednoj budućnosti i ustavno i zakonski implementiralo.

Ovako, nakon svih drskih i podlih šamara suživotu, dogovoru, ustavu i zakonu, takvo što je nemoguće i za sto godina, sve kad bi se i danas dogovorili o legitimnom predstavljanju.

Dnevnik.ba