"Kreira se ‘paralelna prošlost’. Istodobno graditi identitet na kralju Tvrtku i Mehmedu Osvajaču – pitanje je za psihoanalizu"

“Nagrađeni rad vjerno prikazuje snažan lik i autoritet kralja, s podignutom rukom i otvorenom šakom, koja ujedno i pozdravlja i zaustavlja. Mač za pasom simbolizira spremnost na borbu, a štit s ljiljanima obranu države Bosne”, objasnila je gradonačelnica.

Otkrivanje spomenika kralju Tvrtku, njegov povijesni značaj te značenje samog spomenika za portal Direktno pojasnio je povjesničar i kolumnist HMS-a Anto Ivić, osvrnuvši se i na povijesnu ulogu kralja Tvrtka u svom vremenu.

“Iskazivanje časti značajnim ličnostima iz prošlosti dio je identiteta društva. U Sarajevu na Marijin dvoru postoji Ulica kralja Tvrtka. U Mostaru, u zapadnom dijelu grada, uz imena kraljeva Tomislava, Petra Krešimira i Zvonimira, ulice su nazvane po kralju Tvrtku, kraljici Katarini kao i vladaru Huma Mihajlu Viševiću, čiji je otac najvjerojatniji naručitelj Višeslavove krstionice”, rekao je uvodno i dodao da koristeći umjetnički izražaj, takvu ulogu imaju i spomenici.

“Stoga su u Mostaru, također u zapadnom dijelu grada, postavljeni spomenici nobelovcima Vladimiru Prelogu i Ivi Andriću te kraljici Katarini. Brončani kralj Tvrtko je dobio zasluženo mjesto u središtu grada Prozora u Rami. Osim Hrvata, i pripadnici drugih naroda su tom vladaru dali počast, skulpturama u Herceg-Novom i u Tuzli, a kako se najavljuje i u Sarajevu”, objasnio je.

Uloga Tvrtka u svom vremenu

Osvrnuo se na povijesnu ulogu spomenutog kralja.

“Europski feudalni odnosi počivali su na osobnim, hijerarhijskim odnosima vazala i seniora, kao i na rodbinskim vezama. U složenom društvu čiji je autoritet na vrhu bio ugarsko-hrvatski kralj, velikaške obitelji su uspostavljale međusobne ženidbene veze.

Tvrtko je bio sin bana Vladislava Kotromanića i Jelene iz obitelji Šubića, velikaša čiji su članovi bili župani, knezovi i banovi, gospodari Hrvatske, Bosne i Huma, a jedna njihova grana preuzela je naziv Zrinski. Stjepan I. Kotromanić, Vladislavov otac i Tvrtkov djed, oženio je kćer Dragutina Nemanjića, koji je vlast nad Banovinom Usorom sa Soli, Banovinom Mačvom i Srijemom stekao kao zet ugarsko-hrvatskog kralja. Druga Dragutinova kćer udala se za Pavla Šubića.

Stjepan Tvrtko I. Kotromanić (r. oko 1338., ban od 1353.) rano se našao u sukobima vlastele. Premda se vratio u Bosnu 1366. pod zaštitom ugarskog dvora, u vrijeme pretenzija Ludovika I. na Poljsku, Tvrtko je vješto širio utjecaj prema primorju. Okrunio se 1377. ne samo za kralja Bosne, već po nasljednom pravu i krunom Nemanjića. Godinu dana prije smrti, 1390. naziva se kralj Bosne, Srba, Dalmacije, Hrvatske i Primorja.

Premda je međunarodno priznato Bosansko Kraljevstvo zapravo postojalo tek od krunjenja Stjepana Tomaševića s papinim blagoslovom 1461. do invazije Osmanlija 1463., Tvrtkova epoha je razdoblje povijesti ovog prostora obilježeno širenjem njegove vlasti na šire dinarsko područje izvan Bosne. Treba reći i da se o državi tog vremena ne može govoriti iz iskustva današnje države”, u kratkim crticama objasnio je povjesničar Ivić te komentirao današnje tumačenje povijesti.

Tumačenje danas i stvaranje mitova o prošlosti

Istaknuo je kako pristupi tumačenju ličnosti poput kralja Tvrtka, uostalom kao i prošlosti Bosne i Hercegovine, mogu postati predmet mitomanije.

“U vrijeme suvremenih ratova očita je ‘paralelna realnost’ u medijima suprotstavljenih strana, o čemu se govori i ovih dana na istoku Europe. U nezdravim odnosima kolektivnih identiteta u BiH na izvjestan način postoji ‘paralelna stvarnost’ u kojoj se kreira ‘paralelna prošlost’.

Hrvati kralja Tvrtka, katolika i potomka hrvatskih velikaških obitelji, doživljavaju kao dio vlastitog povijesnog identiteta. Srbi potenciraju ulogu Tvrtka kao kralja Srba, potkrijepljujući to njegovom titulom. Ako zanemarimo vjersku komponentu, Bošnjaci unutar granica BiH, počevši od vlastitog imena, koje je zapravo povijesno obilježje bosanskih Hrvata, identitet grade na pripadnosti i povezanosti s državom. Isticanje značaja bosanskog kralja uklapa se u sliku mita o povijesnom kontinutetu Bosne, redovito izostavljajući spomen Huma”, istaknuo je, a to uostalom možemo vidjeti i u gore navedenoj izjavi sarajevske gradonačelnice.

‘Tvrtko postaje trofej jednog naroda, a trebao bi biti primjer suživota’

Ivić ističe kako se time ipak ne može potvrditi teza o ’tisuću godina bosanske državnosti’.

“Pokušajima manipulacije, ni kriv ni dužan, kralj Tvrtko postaje trofej jednog naroda u BiH, koji sam sebe smatra ‘temeljnim’, a trebao bi, u ozračju iskrenog uvažavanja svakog naroda, biti simbol suživota.

Kad je riječ o konkretnom umjetničkom djelu koje bi trebalo biti postavljeno u Sarajevu, okrenutost skulpture mogla bi biti predmet prijepora.

Naime, podignuta ruka, koja čini se, označava nešto između pozdrava i upozorenja, mogla bi se različito tumačiti. Usmjerena prema Trebeviću, ili prema istoku, bila bi poruka Srbima.

Ako, pak, bude okrenuta prema zapadu, činila bi se kao simbolično ograđivanje od Europe. Premda bi nekima to odgovaralo, to kralj Tvrtko da je živ, nikako ne bi želio, kao niti kralj Stjepan Tomašević, čijoj su zemlji državnost dokinule Osmanlije.

A kako graditi identitet istodobno na kralju Tvrtku i na Mehmedu Osvajaču, možda bi bilo pitanje za psihološku analizu”, zaključio je povjesničar Ivić.

Dnevnik.ba