Kome i zašto smeta Herceg-Bosna?

Uredništvo Internet stranice Faktograf.hr nedavno je odlučilo cenzurirati pojam Herceg-Bosna. Obzirom da je ova stranica, službeno namijenjena „fact checking-u“, dio Facebook-ovog „Third Party Fact Checking“ programa, njenu je cenzuru preuzela i ta društvena mreža, te sukladno tomu briše objave u kojima se spominje Herceg-Bosna.

Piše: Ivan Vukoja, Večernji list 

Medijska konstrukcija istine u funkciji proizvodnje i oblikovanja novo-normalnog identiteta sve očitije ulazi u revolucionarnu fazu. Kao što su komunisti u određenom povijesnom razdoblju, dodjeljujući sebi status avangarde radničke klase, monopolizirali povijesne istine i revolucijom uspostavili društvenu diktaturu, tako i suvremeni baštinici socijalističko-kolektivističkih tradicija u procesu nametanja vlastitih diskursa i narativa sve više koriste revolucionarne metode i monopolske prakse. U revolucionarnom zanosu moralne i civilizacijske superiornosti prave strane povijesti sve glasnije i bezobraznije nam poručuju: „Ko drukčije kaže, kleveće i laže / Našu osjetit će pest“. Do istine i činjenica im je pri tom, koliko je i komunističkim funkcionerima bilo do interesa i dobrobiti radničke klase.

Premda utjerivanje u istinu, kao globalan i internacionalan proces, vodi prema ukidanju društvenih, kulturnih, svjetonazorskih i mnogih drugih posebnosti, ipak, još uvijek ima neka svoja lokalna i nacionalna obilježja. Većina reakcija onih koji ne odobravaju i ne podržavaju cenzuriranje Herceg-Bosne u javnom i medijskom prostoru temeljila se na navodima i objašnjenjima kako su mnogi istaknuti Bošnjaci i Srbi pjevali o Herceg-Bosni ili su tako nazivali cijelu BiH. Tim se povodom, među ostalima, spominjala srpska pjevačica Nada Mamula, koja je glazbenu karijeru ostvarila u Sarajevu i izvodila pjesmu „Herceg-Bosno, djedovino stara“. Svoju je domovinu Herceg-Bosnom nazivao i Safvet-beg Bašagić, bošnjački povjesničar i političar, predsjednik Bosanskoga sabora, kao i mnoge druge istaknute bošnjačke i muslimanske javne osobe.

Činjenica radi i povijesne istine, potrebno je ovom prigodom o tome javno govoriti i pisati, premda znamo da ovjeravatelji činjenica priznaju sud samo svoje partije. A kao što znamo, partija je avangarda (radničke) klase koja će historijsko-materijalističkom nužnošću ostvariti besklasno društvo kao najviši stadij društvenog i povijesnog razvoja, i kao takva, naravno, ne pogrješiva. Ne smeta  faktografcima, stoga, Herceg-Bosna u Mamulinim pjesmama niti u Bašagićevom domoljubnom zanosu, nego u realnom društveno-političkom kontekstu. Njima smeta Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Smeta im svatko tko misli kako svaki narod o vlastitoj sudbini ima pravo sam odlučivati. Jednom dijelu njih smeta i Republika Hrvatska, ali je, još uvijek, nisu u stanju cenzurirati i ukidati kao Herceg-Bosnu. Premda se trude, sustavno i kontinuirano.

No, kako ih ne bismo precijenili, treba reći kako većina osporavatelja herceg-bosanske podobnosti, kao i većina njihovih podržavatelja, ne razmišlja u visokim apstraktno-svjetonazorskim kategorijama. U pitanju su mnogo prizemniji i konkretniji interesi: financijski, statusni, politički, ideološki; itd. A osporavanje Herceg-Bosne daje im i osjećaj moralne i civilizacijske superiornosti koji je idealna hrana za ambiciozan ego formiran na kompleksu manje vrijednosti.

No, kako je, ipak, ovdje, barem nominalno, riječ o činjenicama, javno pozivam provjeravatelje da provjere i ako mogu ospore slijedeće činjenice.

Hrvatska Republika Herceg-Bosna, uz Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu, bila je supotpisnica preliminarnog Sporazuma o stvaranju Federacije BiH, tzv. Washingtonskog sporazuma potpisanog 18. ožujka 1994. godine. Njime je dogovoreno stvaranje Federacije BiH kao zajednice hrvatskog i bošnjačkog naroda, s ciljem kasnijeg federaliziranja cijele države. Sporazum su potpisali Mate Granić (RH), Haris Silajdžić (RBiH) i Krešimir Zubak (HRHB). Hrvatska Republika Herceg-Bosna nastavila je postojati i nakon donošenja Ustava Federacije BiH 30. ožujka 1994. godine, sve do 14. kolovoza 1996. godine, kada su sve ovlasti Vlade HRHB prenesene na Vladu Federacije BiH i druga tijela vlasti sukladno prethodno donesenom Daytonskom mirovnom sporazumu.

Od sve tri vojske koje su sudjelovale u ratu u BiH, HVO – ARBiH – VRS, HVO je po nacionalnoj strukturi u najvećoj mjeri bio višenacionalna vojska.

S područja pod kontrolom HVO-a prognano je i izbjeglo 52.000 Bošnjaka, a s područja pod kontrolom ARBiH prognano je i izbjeglo 172.000 Hrvata. S „hrvatskih područja“ otišlo je 9,12%, s „muslimanskih“ 43,10% a sa „srpskih“ 47,40% od ukupnog broja prognanih i raseljenih osoba u BiH. Ukupno je prognano i raseljeno 466.000 ili 61,24% Hrvata u BiH, 647.000 ili 44,24% Srba te 842.000 ili 47,36% Muslimana/Bošnjaka.

O tvrdnji da bez HRHB ne bi bilo ni države BiH, niti RH u postojećim granicama, opširnije nekom drugom prigodom. Ovdje to spominjemo zato jer je uspostava najprije neovisne i  samostalne Hrvatske, a zatim i BiH značila definitivan raspad i kraj Jugoslavije. A mnogi provjeravatelji i njihovi podržavatelji nisu to oprostili, ni Herceg-Bosni, ni Hrvatskoj.

Dnevnik.ba