Koliko se puta i danas mora umrijeti u Središnjoj Bosni da bi se sutra živjelo?

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru u ovim vrelim srpanjskim danima odigrane su četiri predpremijere predstave “Kroz proces 10-6-93“ autorice i redateljice Marine Petković Liker, a premijera bi, prema najavama, trebala biti u listopadu ove godine.

Sve su ovo manje - više servisne informacije o projektu koji je HNK Mostar na čelu s ravnateljem, Ivanom Vukojom, počeo prije nekoliko mjeseci. U tišini, bez puno buke i medijske pompe. Kako, valjda, dolikuje i temi kojom će se baviti i kroz dokumentarni film i radio – dramu koji bi trebali biti izvedeni do kraja 2021. godine.

“Kroz proces 10-6-93“,  velika je kazališna predstava u produkciji velike teatarske kuće po srcu i osjećaju za nepatvorenu umjetnost, HNK Mostar, koje se, premda jedino profesionalno kazalište bh. Hrvata, i samo desetljećima suočava s nizom problema – formalno-pravnih, tehničko-građevinskih, izvedbeno-produkcijskih.

Ipak, uspjeli su stvoriti, ne samo kazališnu magiju za one kojima je teatar na srcu, nego važnu i veliku predstavu, dokument jednog vremena koje nikada ne završava.

Paradigmatski se referirajući na događaj iz ratne prošlosti, kada je osmero djece na košarkaškom igralištu ubijeno od granate Armije RBiH u Vitezu 10. lipnja '93. predstava 'Kroz proces 10-6-93' progovara o svim žrtvama rata u Središnjoj Bosni, osobito onim hrvatskim koje su se, da bi ironija bila potpuna, prešućivale, negirale i umanjivale. 

Pravda se inače rijetko pojavljuje na ovim prostorima, a ako je i ima, najkasnije dolazi tamo gdje su oni slabiji, nemoćniji, onima koji su manjinci u vlastitoj zemlji na jedan specifičan način, kako su to Hrvati u Središnjoj Bosni. Taj svijet, kojem i sama pripadam, još uvijek sa sobom nije raščistio – je li pobijedio ili izgubio, a jest, i jedno i drugo, u isto vrijeme.

Ipak, najvažnija od svega jest činjenica da predstava govori o životu danas: ima li ga, kakav je i može li se, nakon takve boli, pronaći snaga  za sutra.

Marina Petković  Liker, autorica i redateljica predstave, inače docentica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, poznata po upečatljivom, intimnom i vrlo strastvenom kazališnom rukopisu, po nekoliko je tjedana boravila u Vitezu provodeći vrijeme s obiteljima ubijene djece. Pila je s njima kave i pokoju rakiju, igrala se s njihovom unučadi, sudjelovala kao promatrač obiteljskih drama kakvih bi se i književnost zastidjela – jer toliko boli i patnje, ali snage i nade – literatura, ne može ponuditi, ali ni podnijeti. Razgovarala je sa običnim ljudima,  posjetila sva ona mjesta koja su devedesetih bila izraženi toponimi sukoba, a danas, uglavnom, zaboravljena od svijeta.

Njeno se 'bivanje' u prostoru, vremenu, osjećaju i procesu za kojeg se više ne zna, ni kada je počeo ni koji su mu to uzroci, razlozi, okidači bili, a još manje – završava li ikada i čime bi eventualno mogao završiti, osjeti  u svakom trenutku   predstave, u svakom od triju činova. I ne samo redateljicino bivanje, nego cjelokupnog ansambla predstave.

Ansambl predstave je prošao kroz proces 10-6-93 i pokušao razumjeti, osjetiti razmjere, ne samo nacionalne, nego i obiteljskih, osobnih tragedija, svakog od roditelja i preživjele braće i sestara.

Dok su na prvoj predpremijeri (8.srpnja 2021.) igrali pred živim ljudima, roditeljima ove djece,  koju više nitko i ništa ne može vratiti na ovaj svijet, duboko svjesni toga, njihovi su pogledi i oči bile pune srednjobosanskih suza. U tim se suzama miješaju i tuga zbog životnog gubitka, ponosa što se i dalje živi u tom kaosu, prkosa jer se nastavlja živjeti, ali iznad svega – snage za jedan takav život u okruženju koje je i sada, kao i ratnih godina, složeno i zamršeno. S jedinim izuzetkom ratnih sukoba jer je sve drugo isto.

U očima glumaca, Jelene Kordić Kuret, Nikoline Marić, Mirele Mijačank Kordić, Ive Šimić, Ane Franjičević, te Roberta Pehara, Ivana Skoke, Mire Barnjaka, Ive Krešića i Maria Knezovića, vidi se ono što se ne da objasniti ni prezentirati bilo kojim medijem, a uspjelo je u predstavi – lakoća s kojom se težak život u tom dijelu BiH živi i podnosi, odnosno, težina života u takvom pitomom kraju, za kojeg sami stanovnici Središnje Bosne kažu 'da ako posiju dugme, nikne im kaput'. Gdje gotovo nema brežuljka u koji čovjek može pogledati, a da i sam ne okrvavi oči, gdje nema šumskog predjela u koje može otići, a da ne doziva mrtve i nestale svoje. Nema tamo mjesta gdje se ne pale svijeće za stradale.

Prvi čin predstave odigrava se u auli HNK i dočarava upravo atmosferu i života i smrti u Središnjoj Bosni, pa se na video projekcijama smjenjuju pejzaži Lašvanske doline, sablast krajolika porušenih i zapaljenih kuća, jedna potpuna devastacija života. I to nije mračno i teško pa da ne možete gledati – to je prosto tako – i s time su se svi 'tamo' odavno pomirili, prihvatili, 'sviknuli'. 

U drugom činu predstave koji se odigrava tamo gdje publika u zgradi HNK nikada ne zalazi, baš kao što se ni u Središnju Bosnu ne ide, baš kao što se ni o događaju koji se zbio tog 10. lipnja '93. nije govorilo, pratimo svakodnevni život roditelja čije djece više nema, onih kojih i samih više skoro pa i nema, gdje su glumačka umijeća – pogleda, geste, gestikulacije, dovedeni do savršenstva kojem sam se, kao gledateljica, u isto vrijeme divila, ali i plakala – znajući pritom da nisu samo  literarna imaginacija, redateljska oštroumnost, da nije samo predstava.

U trećem činu publika se 'seli' na pozornicu i dvoranu gdje prati bezazlenu, dječju igru, kakva se valjda igra na svim geografskim koordinatama ovog svijeta, 'premješta se' u park, na dječje igralište, a paralelno, tešku političko-pravnu priču o samom zločinu za kojeg nitko do sada nije odgovarao, trakavicu s legalizacijom spomenika kojeg zaista ujutro da netko sruši ne bi bilo nikakvih pravnih sankcija, a potom ono najbolnije – kako su djeca dijeleći radost igre s prijateljima, ustvari, podijelila smrt?  Idu li roditelji svakodnevno na groblja gdje su im djeca sahranjena, zašto (ne) idu, razumiju li ih njihovi bračni partneri u tom procesu tugovanja, kako se ponašaju naši susjedi, a kako naše komšije?

Koliko sve to skupa boli, može li se i kako živjeti u tom kaosu? Koliko još godina treba proći da bi se spomenik legalizirao iako su godinama, manje – više, 'naši' na vlasti i u kojem su trenutku političke elite izgubile suosjećanje i postale daleke, strane, bešćutne za one koje, navodno, 'osobito štite'?

Nakon toga se publika ponovno vraća u aulu gdje predstava i počinje – ponovno natrag u bol, patnju, u muku. Glumci su u epilogu otplakali, na prvoj predpremijeri, nakon skoro trideset godina, smrti osmero djece iz Viteza. Pogrebi su u ratom poharanoj Lašvanskoj dolini bili noću, nitko osim roditelja, nije mogao doći i tim ljudima pružiti samo ruku podrške i pogled utjehe, jer tada su, i oni sami, morali sačuvati žive glave.

Predpremijerna izvedba je tako bila i svojevrsna komemoracija djeci, ali i svim drugim žrtvama rata u Središnjoj Bosni koje nikada zapravo i nisu, barem kada su Hrvati u BiH u pitanju, javno oplakane, niti su obitelji dobile medijsku, društvenu, moralnu satisfakciju.

Glumci su, takav je barem doživljavaj autorice ovog teksta, u isto vrijeme oplakivali smrt i pjevali životu, jer samo toliko boli i patnje, može dati i toliko snage da se, bez obzira na to kakva je prošlost, živi dalje u nekakvoj lošoj sadašnjosti, no i dalje sadašnjosti.

Predstava 'Kroz proces 10-6-93' visoko je digitalna i multimedijalna, prati je sjajna glazba po izboru redateljice Petković Liker, tehnički i produkcijski iznimno zahtjevna za što treba odati priznanje Mariju Bošnjaku, Slavenu Marinčiću i Andrijanu Zovki iz tehnike i video - produkcije, ali i video-snimateljima Jasenku Rasolu i Nives Milješić, te Luki Gamulinu za oblikovanje zvuka, dok kostime potpisuje Sandra Milavić.

Ono što je ovoj gledateljici bilo najvažnije jest – katarza kakvu kazališna estetika Marine Petković Liker daje. Neočekivano i tiho, iz nekakvog prikrajka, dolazi gotovo na prstima, noseći u rukama samo kap vode, vode koja je i od 'čemera' i od nadanja. Katarzu nam Petković Liker ne nameće bombastično, ne dolazi agresivno u jednoj sekundi, nego sporo i gotovo nenadano, baš kada pomislimo da smisla, ne samo života, nego cijelog svijeta, nema.

Iznimno atmosferična, ambijentalna, intimna i slojevita predstava, u kojoj pratimo stvarni i istinski život ljudi koji se odvija u njihovim dnevnim sobama i za obiteljskim ručkovima. Život, jedan jedini kakvog imaju nakon tragedije, o svakodnevnim unutarnjim borbama i traganju za smirajem. Velika je ovo i moćna predstava izrazito suptilnog jezika koja ni u koga ne upire prstom i ne osuđuje, ne traži zatvorske kazne, niti su joj one tema, nego samo donosi istinu o tome kako žive oni za koje mislimo da zbog gubitka djece više smisla i razloga za život nemaju.

Veliki je ovo i povratak aristotelovskog duha u kazalište, jer tjeskoba, strah, neizvjesnost s kojom smo ušli u proces, u predstavu, kroz prvi čin, potom osvijestili ono što se dogodilo u drugom, te na koncu u trećem – isplakali, preživjeli, ili samo prešutjeli, dokaz je katarze koju 'Kroz proces 10-6-93' iskrenom i pažljivom gledatelju nudi.

Svatko od nas tko je gledao ili sudjelovao u predstavi na bilo koji način, a publika sudjeluje, i to vrlo aktivno, angažirano, bez da je i toga i svjesna, suptilno kako samo Petković  Liker zna, proživio je i vlastiti proces. Vlastita bolna mjesta ćemo detektirati, ponovno se zagledati  u žive rane, osobna traumatska iskustva koja i ne moraju biti povezana s ratnim zbivanjima, nego običnim, svakodnevnim, skoro pa dosadnim životom. Otići ćete s ove predstave ipak nešto smireniji i 'lakši u duši' jer i nije samo predstava, nego teatarska psihoterepeutska seansa.

Kazalište je svetište iz niza razloga, dokazuje to ova predstava u svakoj minuti. Ne može nam vratiti naše preminule, ali ih može, ne samo oteti zaboravu, nego učiniti toliko živima pa da s punim pravom i pouzdanjem osjećamo da nam ih nikada nitko nije oteo i ne može oteti.

Da Bog postoji, vjeruju mnogi u Središnjoj Bosni. Ako Njega i nema, ima neke nadnaravne snage koja je u ovom projektu uspjela maknuti maglu iznad Lašvanske doline po kojoj je tako poznata.

Ta snaga dolazi od neizgovorenih riječi i preživljenih smrti. Koliko se samo puta u jednom danu, i danas, mora 'ušutjeti' i  'malo umrijeti', da bi se sutra ponovno živ probudio, znaju u Središnjoj Bosni, najbolje. O tome, najviše, govori 'Kroz proces 10-6-93' Marine Petković Liker koja možda u Boga i ne vjeruje, ali vjeruje On u nju.