Kako ukrasti legitimnost?

Piše Tvrtko Milović

Zanimala ga je raznolikost Balkana, posebno Bosne. Vrlo brzo smo se dotakli i etničke raznolikosti na Fakultetu političkih znanosti. Nagađali smo tko bi na istom mogao biti Srbin. Nabrojali smo desetak „sigurnih“ i još desetak „sumnjivaca“.

Naravno, došlo je do razmimoilaženja u mišljenjima pa nije bilo druge nego napraviti se budala, ući u Referadu i kao tražiti svoj Indeks na hrpi, a ustvari gledati narodnu pripadnost na prvoj stranici ostalih dvjestotinjak Indexa.

Rezultati su bili šokantni.

Nitko, ali baš nitko od „sigurnih“ Srba se nije tako izjasnio. O „sumnjivcima“ da ne govorimo. Sve sami Hrvat do Hrvata. Štoviše, od skoro 200 Indexa koje smo pregledali, ispostavilo se da je na faxu samo jedna Srpkinja. I to cura iz Delnica.

Šokirani saznanjem da Milan iz Gline, Dejan iz Dvora, Stojan iz Belog Manastira, Bojan iz Benkovca i Dragan iz Lapca uopće - nisu Srbi, vratili smo se u Caffe Krešimir da rezimiramo rezultate. Tu se zatekao i kolega Marko iz Zagreba kojem smo potanko nabrojali nacionalnosti kolega.

S obzirom da smo u to vrijeme, kao i svi brucoši, bili najpametniji na svijetu, brzo smo zaključili da kolege jednostavno strahuju izjasniti se kao Srbi. Bila je to 2001. godina pa su možda očekivali da na fakultetu neće imati jednak tretman ako budu Srbi. I tako su se na simboličan način odrekli svog identiteta.

Tada je naišao i jedan od „sigurnih“ Srba, Dejan. Morali smo ga uputiti u priču i vidjeti je li stvarno Srbin. Roditelji su mu porijeklom iz Prijedora i on se ustvari izjašnjava kao Srbin. Ali eto, nije bio raspoložen to navesti i u Indexu.

Kolegi Marku je bilo neprihvatljivo da se netko 2001. godine u Zagrebu boji ili ustručava iskazati svoj identitet. Smatrao je da su ovi kripto-srbi jednostavno u zabludi i da su njihovi strahovi neopravdani. Odlučio se tada, pred svima nama, mjesec dana javno izjašnjavati kao Srbin, i tako na znanstven i direktan način vidjeti postoji li opravdanje da se netko ustručava svoga nacionalnog identiteta.

Da preskočimo neke detalje istraživanja, nakon mjesec dana Marko se u više navrata našao izvrijeđan te se „uhvatio“ u više prilika kako izbjegava istaći da je „Srbin“, iako je to prilika omogućavala.

Istraživanje je nastavio i u narednom periodu da bi tek nakon godinu dana, ispijajući šestu kaficu dana, priznao da „Zagreb nije tako otvoren“ kako se čini.

Iz prosvjeda prema prikrivenoj netrpeljivosti prema Srbima, ali i činjenici da se u to vrijeme imenica „Srbin“ koristila pežorativno, Marko je ostao Srbin. Koliko znam, ima obitelj i svi su posvećeni Srbi.

Sretnem nedavno Tomislava. Pitam je l' Marko još Srbin. Kaže jeste, dobro mu ide. Nema neke benefite, ali zna biti dobar uvod u političku raspravu kad mu je dosadno.

...

Iako su Markovi motivi časni, jesu li oni zaista korisni za srpsku zajednicu u Hrvatskoj? U ovom slučaju jesu. Marko nema nikakvu skrivenu agendu, niti ga zanima uzurpacija prava Srba. On se odlučio za srpstvo jednako kao što je mogao postati Rom ili neka druga skupina koja mu se učinila obespravljena.

No, u kojem trenutku lažno izjašnjavanje postaje problematično?

Evo nekoliko recentnijih primjera.

Primjer prvi.

Daily Mail od 17.07. ove godine piše o sve većem broju Australaca koji se izjašnjavaju kao Aboridžini. U namjeri da budu “originalniji“ i/ili više „politički osjetljivi“, brojni Australci lažu da su autohtona australska populacija Aboridžina. Zbog masovnosti pojave, Aboridžina je sada sve više u područjima Australije gdje ih nikad nije bilo, pa dolazi do ozbiljnih problema u raspodjeli sredstava namijenjenih stvarnim Aboridžinima!

Primjer drugi.

Centar za istraživačko novinarstvo 03.06. ove godine objavljuje priču kako europski trostruki malonogometni prvaci dijabetičari iz Bosne i Hercegovine - uopće nisu dijabetičari!

Primjer treći.

Svjetski mediji prenose priču 18.07. ove godine iz SAD-a gdje je transrodna zatvorenica premještena u muški zatvor nakon što je napravila djecu dvjema zatvorenicama u ženskom zatvoru.

Primjer četvrti.

Jedna udruga etničke manjine u BiH prije nekoliko godina suočila se s problemom da im se u Upravni odbor „uvalila“ natpolovična većina osoba koji su evidentno Bošnjaci, ali se izjašnjavaju kao pripadnici te manjine. Nakon preuzimanja Upravnog odbora, preuzeli su i funkciju Predsjednika i počeli polako izbacivati iz udruge stvarne pripadnike manjine.

Motiv?

Mogućnost stipendiranja djece u matičnoj državi te nacionalne manjine.

Primjer peti.

Devet od tridesetpet zastupnika u Skupštini Zeničkodobojskog kantona su etnički Hrvati. Prema posljednjem popisu stanovništva Hrvata je u Zeničkodobojskom kantonu jedva 12%. U Skupštini ih je 25%. To znači da je najmanje pola Hrvata iz skupštine tamo dospjelo glasovima Bošnjaka.

Ovo nije slučajno.

Radi se o sistematskom podmetanju Hrvata iz redova bošnjačkih stranaka – bošnjačkim glasovima a sve u cilju ostvarivanja političke dominacije u ovom kantonu, a zatim i u FBiH.

Svi navedeni primjeri imaju svoje specifičnosti i razlike. Ali jedna im je sličnost – manipulacija identitetom.

Naravno, svi imaju slobodno i neotuđivo pravo identificirati se kako žele. Ali, sloboda nikad nije apsolutna! Ona seže do granica tuđe slobode. U ovom slučaju, sloboda izjašnjavanja je apsolutna samo dok ona ne ugrožava pravo druge skupine ili pojedinca.

Kroz primjere je to lako primijeniti. Ako se milijun modernih Australaca europskog porijekla izjasni kao Aboridžini, onda je stvarna aboridžinska zajednica po drugi put uništena. I to ovaj put podlije nego prošli put – ovaj put im je ugrožen identitet.

Na sličnu temu se u dva navrata bavio i popularni satirični animirani serijal South Park: Prvi put kada je dječacima u kuću upao riđokosi, blijedi bijelac ističući da je on - „jednu šestnaestinu“ Indijanac, a drugi put kada su se bijeli, debeli turisti s kontinenta naselili na Hawaje i izjasnili se kao starosjedioci kako bi mogli koristiti privilegije domicilnog stanovništva. Oba primjera su prenaglašeni iz stvarnih događaja. Tako da primjer iz Australije nije izoliran na Zapadu.

U drugim primjerima vidimo lažno izjašnjavanje o bolesti, seksualnosti i nama najpoznatiji – etničkoj pripadnosti.

U domaćoj javnosti već dvadeset godina slušamo kako se „svatko ima pravo izjašnjavati kako želi“. Što je u načelu istina. Ali u trenutku kada to izjašnjavanje zadire u prava zajednice s čijim se identitetom poistovjećuješ, onda to više nije privatno pravo. To onda zadire u pravo te zajednice.

Ovo se može primijeniti i na aktualne ZE DO Hrvate koji dolaze iz bošnjačkog etničkog korpusa.

Njihovo pravo na izjašnjavanje je apsolutno, ali onaj trenutak kada oni zauzimaju pozicije predviđene za skupinu s kojom se identificiraju onda je itekako bitno da li ih ta zajednica prihvaća kao svoje. To je pitanje legitimiteta koje u Sarajevu tako tinejdžerski odbijaju shvatiti.

Tu dolazimo i do pitanja famoznih zastupnika u ZE DO Kantonu. Njihovo hrvatstvo nije upitno. Ustvari, ono nije ni bitno. Ono što jeste bitno je koji od 9 zastupnika zaista predstavlja 12% Hrvata ZE DO Kantona?!

Isto vrijedi i za ostale razine vlasti - sve do Predsjedništva!

…

Ako se kao Marko iz Zagreba lažno predstavljate radi znanstvenog istraživanja, vlastite zabave ili inata, jedna je stvar. Ali ako lažnim predstavljanjem nanosite štetu zajednici s čijim se identitetom poistovjećujete, sasvim je nešto drugo.

S obzirom na implikacije koje vidimo na političku sliku Bosne i Hercegovine, lažno predstavljanje mora dobiti i svoju zakonsku definiciju. Inače će završiti tragično, kao i svaki put kada se radi o simbolički nabijenim stvarima poput identiteta.

Dnevnik.ba