Implementacija Islamske deklaracije II: Studija slučaja Žarka Vujovića

Bošnjačkoj većini u vlasti Tuzlanskog kantona, lojalni pripadnik srpske manjine ili konstitutivnog naroda (ovisi koja politička opcija čita Daytonski sporazum), Žarko Vujović, na trenutak je pomislio kako uz vjersku slobodu i pravo da se uvijek slaže sa vlastodršcima može postići i nešto više.

Žarko Vujović je poželio da bude nositelj liste Socijaldemokrata BiH za Tuzlanski kanton. Na sjednici predsjedništva stranke spoznao je kako ipak očekuje previše, te je uvrijeđen i razočaran tokom rasprave, odlučio napustiti sjednicu i stranku. 

Njegov dotadašnji politički angažman je najviše prožet aktivnostima kojima su se štitile protuustavne odredbe protuustavne vlade Tuzlanskog kantona od najezde jednog i jedinog potrebnog predstavnika hrvatskog naroda. 

Kao predsjednik Skupštine Tuzlanskog kantona (tadašnji i trenutačni), uz tadašnjeg zamjenika predsjednika, pokrenuo je mehanizme zaštite vitalnog nacionalnog interesa srpskog, dok je potpredsjednik zaštitio interese hrvatskog naroda, kako bi bošnjačkoj većini osigurali još neko vrijeme na vlasti. Ti interesi su bili osiguravanje opstanka neustavne Vlade Tuzlanskog kantona, koja je i bila neustavna jer nije imala niti jednog predstavnika hrvatskog naroda.

Po tome je vitalni nacionalni interes i srpskog i hrvatskog naroda osigurati da Hrvate nitko ne predstavlja u Tuzlanskom kantonu.

Zapravo, opstanak bošnjačke koalicije u kojoj niti jedno ministarsko mjesto nije namijenjeno predstavniku hrvatskog naroda, i to nakon što je Ustavni sud tu vladu proglasio neustavnom, bilo je ovom socijaldemokrati neophodno kako bi zaštitio svoj osobni, vitalni financijski interes.

Uzalud su iz HDZ-a Soli upozoravali kako: 

„Formiranje neustavne i protuzakonite Vlade TŽ bez ijednog ministra iz reda hrvatskog naroda daje jasne smjernice na koji način bi funkcionirao koncept u kojem ne bi postojali zaštitni mehanizmi. Pored toga, niz je ministarstava i županijskih institucija u kojima nema niti jednog uposlenog Hrvata. Vrijeđa odnos vladajućih struktura da unutar 25 tisuća Hrvata nema profila koji bi zadovoljio tražene uvjete i to je jedan od ključnih razloga odlaska Hrvata i drugih naroda s prostora Tuzlanske županije“.

To socijaldemokrati na čelu Skupštine TK i frontalnom demokratu kao njegovom zamjeniku nije bila vijest koja bi upućivala na to kako nešto u toj Vladi ne valja.

Uzalud su i predstavnici Srba upozoravali kako se sa svih nivoa vlasti u ovom bošnjačkom kantonu nastavlja diskriminacija nad 7 hiljada Srba povratnika kada je u pitanju ostvarivanje njihovih ljudskih prava. Najveća obespravljenost Srba je, tvrde, u oblasti zapošljavanja u javnom sektoru, jer u sedam od 13 općina Tuzlanskog kantona nema ni jednog zaposlenog Srbina, a u ostalih šest radi samo 39 takozvanih podobnih Srba od kojih nijedan nije povratnik.

Niti to nije bio signal za uzbunu, jer je predsjedavanje Skupštinom TK bilo isuviše važno da bi se razmatrali neke neustavne odredbe i postupanja. Tek je spoznaja kako neće biti nositelj liste jer se: „u Tuzlanskom kantonu, koji je većinom bošnjački kanton, nisu stekli uvjeti da nositelj liste bude netko tko nije Bošnjak“, ovoga socijaldemokratu osvijestila, jer je pogađala isključivo njegove interese.

Utjehu mu je pružila stranka koja je trajno zaslužena za prikrivanje svakog otvorenog bošnjačkog nacionalizma. Žarko Vujović je ekspresno postao nositelj liste Demokratske fronte, te je time „zaštićen“, dok su svi njegovi apetiti zadovoljeni. Bošnjački mediji su ekspresno javili kako su se socijaldemokrati riješili Aziza Čačkovića zbog kojega je uvrijeđeni Žarko morao potražiti utjehu.

Zapravo je riječ o iskrenom govorniku koji je svojim izlaganjem isuviše otvoreno pokazao javni stav o „drugima“ u bošnjačkom građanskom društvu, te su iz SD-a demantirali navode o nacionalističkim istupima unutar SDBiH, kao i da su pojedini članovi isključeni iz stranke. Uz to su, vezano uz ovu temu kazali kako: „Dragan Čović neće biti kandidat za Predsjedništvo BiH, čime nestaje primarni izborni cilj DF-a. Traže se nove teme, a vremena je malo“.

Zbog svega iznesenoga postavlja se pitanje postoji li uopće građanska svijest kod Bošnjaka u Bosni i Hercegovini? Jedini odgovor je kako ne postoji. Stalno ponavljanje mantre o jednakosti, jednakopravnosti i slobodama se odnosi samo na Bošnjake koji su, gdje god su mogli, preuzeli sve poluge vlasti i sve upravljačke funkcije. U županijama gdje su Bošnjaci na vlasti, pripadnici „drugih“ zapravo više ništa niti ne očekuju. Ili su u bliskom srodstvu sa većinom, ili su na odlasku. Ovo malo imena koja nisu po bošnjačkom stavu „naša“ služe samo za prikrivanje istine. 

„Uz uvjet lojalnosti, uživaju vjerske slobode i svu zaštitu“, najčešće financijsku, jer se „u Tuzlanskom kantonu, koji je većinom bošnjački kanton, nisu stekli uvjeti da nositelj liste bude netko tko nije Bošnjak“, osim kada je potrebno prikriti surovu istinu, za što se najčešće pronađe neki „lojalan građanin“ u odgovarajućoj, najčešće „demokratskoj i građanskoj“ stranci.

Dnevnik.ba