Član predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željko Komšić, koji u svojim istupima predstavlja upravo svoje, bošnjačko biračko tijelo, stalno ponavlja mantru koja mu osigurava enormna mjesečna primanja, bez ikakvog doprinosa državi koja ga plača. Time on značajno radikalizira situaciju u Bosni i Hercegovini i stvara privid svojega „domoljublja“, bez obzira na to što su njegove izjave i djelovanje usmjerene ka rušenju vlastite domovine.
Podvlačeći kako su se „borci Armije Republike Bosne i Hercegovine, bez ikakve međunarodne vojne podrške, tri godine su se borili protiv agresora i domaćih zločinaca…“, te kaže: „najveće podvige učinili smo sami, i žrtva koju smo podnijeli za ovu državu jeste samo naša i ničija drugo“.
Na najavu predsjednika Zorana Milanovića, kako će kroz misiju EUFOR-a hrvatska vojska doći u Bosnu i Hercegovinu, Komšić je kazao da to neće nikada dočekati, te da su vrata Bosne i Hercegovine po tome pitanju zatvorena.
Ispod silne arogancije, brojnim neistinama ovaj žitelj Sarajeva pokušava uvećati značaj vojske kojoj je pripadao, te umanjiti značaj Hrvatske vojske u oslobođenju zemlje. Za tu zemlju se on, provokacijama i sličnim kontraproduktivnim metodama, „bori“ skoro tri desetljeća nakon rata.
Interesantnije bi bilo dobiti odgovor na pitanje na koji je način 1995. godine, potpuno raspamećena Armija BiH:
- dvadeset dana nakon srebreničkog masakra 11. srpnja,
- mjesec i pol dana nakon masakra na tuzlanskoj Kapiji,
- u trenutcima potpunog kolapsa u Bihaću, u vrijeme silovitih napada Abdićeve paravojske, trupa iz Srbije i Crne Gore, te Vojske Republike Srpske,
- u vrijeme kada su trupe UNPROFOR-a potpuno isprepadane vezanjem njihovih pripadnika za drveće i bandere,
uspjela smoći snagu:
- osloboditi od svih stranih formacija (po njegovom riječima tu je i Hrvatska vojska) cijelu državu,
- deblokirati „bihački džep“ koji j bio u potpunom okruženju i spriječiti novi masakr,
- protjerati strane vojske sa teritorija na kojima nisu niti bili?
Čak i kada bi to bilo istina, a svakako da je ipak u domenu fikcije, postavlja se pitanje zašto ta svemoguća Armija BiH nije deblokirala Srebrenicu i spriječila genocid?
Još jednom treba naglasiti kako je ta Armija, po riječima Komšića, imala snagu pobijediti u ratu sve vojske, ali je dvadesetak dana ranije dopustila masakr 8372 svoja građanina. Treba li onda on, kao odlikovani pripadnik te vojske, odgovoriti na pitanje o namjernom nesprječavanju genocida?
Na sreću stanovnika Bosne i Hercegovine, u prvom redu Bošnjaka, taj nasilno postavljeni član predsjedništva jednostavno ne govori istinu.
Na sreću zato što Hrvatska vojska u to vrijeme nije bila agresor već osloboditelj Bosne i Hercegovine.
Da Hrvatska nije pokrenula operaciju „Oluja“, Bosna i Hercegovina bi, dio po dio, bila osvajana od strane Vojske Republike Srpske. Nakon Bihaća bi u cijeloj BiH nastupio kaos izazvan humanitarnom krizom koja je već bila izazvana padom Srebrenice. Pad Bihaćke enklave i spajanje sa teritorijama Cazina i Kladuše stvorio bi neizdrživ pritisak na Tuzlu i Zenicu, uz par manjih sredina, jer je i Sarajevo u kojemu su nesmetano djelovale i bande, bilo u potpunom okruženju.
Rijetki su slučaji kada za šefa jedne države možemo reći: „Hvala Bogu, ne zna što priča“. Ipak, za ovoga člana predsjedništva moramo zahvaliti Bogu što samo govori neistine, jer da je drugačije, ne bi imao državu u kojoj bi mogao uzurpirati hrvatska prava. Ili možda ipak bi?
Dnevnik.ba