Piše: Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis
U kompromisnim nacionalnim idejama 19. stoljeća Hrvati su iznjedrili: ilirizam, jugoslavenstvo i bošnjaštvo.
Širem prhvaćanju ilirske ideje nije išlo u prilog to što se Ilirik kao područje zapadno od Drine uglavnom poklapao s hrvatskim povijesnim prostorom. Možemo se pitati što bi bilo da su u doba Ilirskog pokreta bile poznate današnje genetičke spoznaje koje podupiru teoriju o autohtonosti većine pripadnika hrvatskog naroda.
Jugoslavenstvo je imalo najveći potencijal objedinjavanja etničkih skupina južnih Slavena, ali se u ponovljenim pokusima pokazalo neuspjelim projektom u zajednici čija dominantna skupina nije prihvaćala kompromise suživota. Za Srbe i Srpsku pravoslavnu crkvu, između ostalog, najvažnije je bilo pitanje kako s maticom objediniti teritorij sunarodnjaka koje su Turci naselili na prostor očišćen od Hrvata.
Bošnjaštvo, identifikacija bosanskih Hrvata, osim teritorijalne pripadnosti, u 19. st. nije bila dovoljno obuhvatna niti kohezivna odrednica. Ideja nije mogla zaživjeti kod Srba. Ali niti kod onih fokusiranih na granice osmanlijskih osvajanja, kojima je bila bliža identifikacija s Turcima.
U doba Kallaya bošnjaštvo i bosanstvo već nisu imali dovoljnu težinu. Od kraja prošlog stoljeća bošnjaštvo je još jedan element razlikovanja u BiH i šire, pa ne može biti faktor povezivanja.
A nasuprot kompromisnom bošnjaštvu 19. stoljeća, beskompromisno bošnjaštvo 21. stoljeća zasnovano na tutorstvu nad drugim, nažalost je pokazatelj nesposobnosti suživota.
Dnevnik.ba