Građani su stranke Trojke birali da grade BiH i odnose sa Srbima i Hrvatima a ne da budu „SDA s Temua“

Formiranjem vlasti nakon općih izbora 2022. godine činilo se kako BIH  stidljivo ulazi u novu, drugačiju fazu političkog života. Umjesto SDA, koja je dolaskom Bakira Izetbegovića na čelo stranke postala najdestruktivniji politički faktoru zemlji, u vlast na razini Vijeća ministara i Vlade FBiH došle su stranke Trojke – SDP, Narod i pravda te Naša stranka.

Međunarodni faktor, dakle Amerikanci, snažno su podržali Trojku da preuzme odgovornost normalizacije političkih i međunacionalnih odnosa u zemlji a sve kako bi se BiH stidljivo počela izvlačiti iz gliba korupcije, težnje za nacionalnom dominacijom Bošnjaka nad, prvenstveno, Hrvatima i oživljava europskog puta.

Ispočetka činilo se kako je Trojka spremna odgovoriti zadatku. Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić preuzeo je dužnost predsjednika Vlade FBiH, predsjednik NiP-a Elmedin Konaković preuzeo je vanjske poslove u Vijeću ministara a Edin Forto predsjednik Naše stranke postao je državni ministar prometa i komunikacija.

U prvih godinu dana mandata Vijeće ministara napravilo je neke vrlo značajne pomake na europskom putu. Čak je i srpska strana kroz kadrove SNSD-a i DNS-a bila vrlo kooperativna.

S hrvatske točke gledišta izgledalo je kao da proklijava sjeme nade da BiH može postati funkcionalnom državom jednakopravnih konstitutivnih naroda, kako je to uostalom upisano u Ustavu BiH i definirano Daytonskim mirovnim sporazumom.

Srpski i hrvatski politički faktor su cijelo vrijeme imali jasnu podršku svojih biračkih baza i pripadajućih javnosti da rade na približavanju BiH Europi i podizanju životnog standarda stanovnika BiH, dok se s druge strane Trojka suočavala s ozbiljnim izazovima.

Iako je od samog početka bilo dvojbeno ima li Trojka potrebnu snagu za iznijeti teret odmaka od dobro utvrđenih bošnjačkih unitarističkih politika, građani koji su dali svoj glas ovim strankama nadali su se da ima. Jednako tako, Trojka je posebno u hrvatskoj javnosti promatrana kao koalicija koja je spremna uhvatiti se u koštac s najtežim izazovima koji godinama stoje pred BiH, posebice reforme Izbornog zakona BiH na način da jedan narod drugom ne bira političke predstavnike (u Predsjedništvo BIH i domove naroda) i uz provođenje svih presuda koje taj zakon opterećuju.

Od prvog dana mandata Trojka je bila suočena sa snažnim pritiskom bošnjačke unitarističke javnosti koju je kroz godine SDA toliko isprala da ta javnost više teško može komunicirati izvan kategorija „izdaje“, „prodaje“, „isporučivanja“ i sličnih destruktivnih konstrukcija. U toj javnosti sasvim je legitimno Srbe nazivati genocidašima a Hrvate UZP-ovcima, bilo kakvu političku debatu završavati ocrnjivanjem sugovornika i ulaskom u sukob s bilo kim da se dođe u kontakt.

Unitarističkoj javnosti „dušmani“ su svi oni koji priznaju pravo jednakopravnosti konstitutivnih naroda, priznaju i samo postojanje konstitutivnih naroda, a o spomenu legitimnog predstavljanja da i ne govorimo.

Posebna meta napada je predsjednik NiP-a Elmedin Konaković, koji je pokazao značajnu karizmu i spremnost na suočavanje s političkim izazovima i kao takav je bio prepoznat kao netko tko bi mogao skinuti SDA Bakira Izetbegovića s pozicije pojedinačno najjače bošnjačke stranke.

Edin Forto i Naša stranka nisu prepoznati kao opasnost za SDA na razini BiH nego samo u Kantonu Sarajevo, dok SDP Nermina Nikšića ima svoju stabilnu biračku bazu koja se razlikuje od biračke baze SDA. Naravno, sve tri stranke su mjesecima bile izložene nemilosrdnoj medijskoj hajci.

Iako se u prvih godinu dana mandata činilo će Trojka zelene botove pobijediti rezultatima svoga rada i približavanjem Europi, došla je izborna godina i stvari su jednostavno stale.

Dijelom je kriv i SNSD Milorada Dodika, ali to ima manje veze s Trojkom a više s ratom koji Dodik vodi s još uvijek aktualnim američkim veleposlanikom u BiH Michaelom Murphyem i visokim predstavnikom Christianom Schmidtom (koji također imaju svoje prste u zaustavljanju reformskih procesa u BiH).

Problemi vezani za reformu Ustavnoga suda BiH nisu smjeli biti razlogom polugodišnjeg nepojavljivanja ljudi iz Trojke (zajedno s SDA i DF-om) na sjednicama državnog Doma naroda.

Kako su se bližili lokalni izbori ali i nakon njih Trojka, a posebno Konaković, počeli su se sve više i više ponašati kao jeftine kopije SDA. Tako je Konaković počeo govoriti o tomu kako će „izvući za uši i postaviti na mjesto one koji traže treći entitet“, iako treći entitet nitko ne traži već godinama.

I dok Nermin Nikšić strpljivo radi i gradi funkcionalnost Vlade FBiH, gdje se još uvijek ni jedna odluka nije donijela preglasavanjem, a Forto pokušava stvoriti mostove posebno s Hrvatima pojavljujući se u medijskim sadržajima u hrvatskoj javnosti, čini se kako Konaković polako počinje popuštati medijskoj igranki koju je odmah nakon izbora orkestrirala SDA i kako umjesto izgradnje države i integracije triju potpuno odvojenih društava počinje kopirati destruktivno ponašanje Bakira Izetbegovića.

Napomenimo kako Nikšiću posao značajno otežavaju upravo njegovi kadrovi poput Denisa Bećirovića, Zukana Heleza, Irfana Čengića i Benjamine Karić a Forti kadrovi poput Sabine Čudić, svojim manje ili više prikrivenim unitarističkim stavovima..

Ni Konaković ni Trojka nisu dobili povjerenje svojih birača, a ni podršku stranog faktora, da nastavljaju tamo gdje je stala SDA, nego upravo suprotno: od Trojke se očekuje da svojim uspješnim dogovorima sa Srbima i Hrvatima (često i nepopularnim) daju svoj doprinos u približavanju BiH Europskoj uniji i rješavanju ključnih problema koji desetljećima opterećuju BiH.

Ako se nastavi insistirati na konfliktu svojstvenom unitaristima, na sljedećim izborima SDA će pomesti Trojku. Stoga stranke Trojke, unatoč pritiscima unitarista, trebaju biti uporne u traženju rješenja za najteže probleme. Mogu početi s iskrenim angažiranjem na reformiranju Izbornog zakona u skladu s presudama Ustavnoga suda BiH i Europskog suda za ljudska prava.

Dnevnik.ba