Nikakva tajna nije da se u mladomuslimanskim krugovima unutar bošnjačkog političkog korpusa na predsjednika Turske Recepa Erdogana gleda, u najmanju ruku, kao na starijeg brata koji je uvijek tu da zaštiti mlađeg ako ovaj „pretjera u nestašlucima“.
Od onog famoznog Alijinog „ostavljanja Bosne Erdoganu u amanet“, pa do danas, bošnjački politički vrh, utjelovljen u Bakiru Izetbegoviću i reisu Kavazoviću, Erdogana je po Sarajevu dočekivao kao pravog sultana. Pojednostavljeno, prema Erdoganu su se uvijek ponašali kao sluge, i to nisu ni krili nego su se time ponosili. Pa gdje ćeš veće časti nego da ti je Erdogan kum kćeri na šerijatskom obredu vjenčanja koje je vodio sam reis Kavazović.
O predizbornim skupovima Erdoganove stranke AKP da i ne govorimo. Izetbegović je Erdoganu „otvorio Sarajevo“ u trenutcima kad su doslovno sve ozbiljnije europske zemlje turskom autokrati zabranjivale održavanje predizbornih skupova u svojim državama.
Potom tu je uvijek i slavlje Erdoganovih uspjeha. Sjetimo se redovitih kolona automobila koji bi kružili Sarajevom s istaknutim turskim zastavama povodom Erdoganovih izbornih pobjeda.
Izetbegovićeva i Kavazovićeva struktura su bile potpuno predane potrazi za „mrskim Gullenovcima“, koje je Erdogan bio optužio da navodno pokušavaju izvesti državni udar u Turskoj. Čistka je brzo provedena i u dijelovima BiH koje su politički i religijski tad kontrolirali Izetbegović i Kavazović.
O ispraznosti niza izjava o tomu kako su „Bošnjaci i Turci braća“ i kako će „sada jaka Turska uvijek braniti Bošnjake i spriječiti ponavljanje Srebrenice“ nema potrebe lamentirati.
Sve navedeno je jedna velika parada kiča i neukusa, samoponižavanja vlastitog naroda stavljajući se u vazalski odnos naspram drugog naroda. Bošnjačko vodstvo godinama je tražilo „paritet“ za činjenicu da Hrvati i Srbi imaju dvije domovine, Hrvatsku, odnosno Srbiju, i BiH. Tako je Izetbegović uz asistenciju Islamske zajednice pokušao za Bošnjake pronaći „starijeg brata“ i drugu domovinu u Turcima, Turskoj i Erdoganu.
No, ono na što nisu računali jest da „stariji brat“ ima svoj „život, posao i obitelj“ te da ne može ispunjavati svaku želju mlađeg brata te da će ga u jednom trenutku natjerati i da se osamostali. I to na prilično grub način.
Takva jedna gorka pilula došla je upravo danas kad je po bh. javnostima prostrujala vijest kako su turska vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) i njen koalicijski partner Stranka nacionalističkog pokreta (MHP) odbacili u srijedu parlamentarni prijedlog glavne oporbene Republikanske narodne stranke (CHP) da se zločin u Srebrenici iz 1995. prizna kao genocid.
Kao objašnjenja zašto se to dogodilo spominju se odnosi sa Srbijom, zataškavanje turskog genocida nad Armencima s početka 20. stoljeća te činjenica da je rezoluciju predložila oporbena stranka. Sva tri razloga su čisto politikantstvo.
Time je Erdoganova stranka stala „rame uz rame“ s Izetbegoviću i Kavazoviću toliko mrskim Dodikom, Vučićem i Vulinom. No, izvjesno je već sad kako iz krugova SDA i IZ nećemo čuti nikakve riječi negodovanja prema sultanu. Oni „razumiju“ kako sultan bolje zna od njih što je za Bošnjake dobro, pa makar to bilo i nepriznavanje genocida u Srebrenici koji su bošnjačka politika i Islamska zajednica u posljednjih 20 godina podigli na pijedestal središnjeg mjesta modernog bošnjačkog nacionalnog identiteta.
Umjesto toga, SDA botovi će vjerojatno i dalje nastojati na sve nemoguće načine povezivati Hrvate sa Srebrenicom, iako je Hrvatski sabor još 2009. godine potvrdio kako se u Srebrenici dogodio genocid.
Ovo je još jedan u nizu teških udaraca koje je Izetbegović dobio u posljednjih godinu dana i koji pokazuje kako on nema apsolutno nikakav utjecaj na Erdogana te ga turski predsjednik zapravo iskorištava po potrebi i u cilju zadovoljavanja vlastitih interesa. Ovime Izetbegović postaje i potpuno međunarodno izoliran, jer do sad se hvalio telefonom može nazvati bar Erdogana, a čini se da od sada neće moći ni to.
Dnevnik.ba