"Dva vagona Hrvata i sedam tisuća građana"

Piše: Sanja Vlaisavljević, Hrvatski Medijski Servis

I nije problem što je neki čovjek rekao što mu na srcu leži, nego što organizatori prosvjeda šute. I sve one oporbene sarajevske političke stranke na čelu sa SDP-om koje su pozvale svoje sljedbenike na prosvjede.

Gdje nestadoše iz koalicije Država? Je li moguće da u ovoj izjavi nema ništa zabrinjavajuće za sarajevsku političku scenu? Za nevladin sektor? Akademsku zajednicu? Medije? Za profitere manjine? Ili je posrijedi prešutni konsenzus o definiciji Hrvata i njihovog političkog vodstva u BiH? Je li se možda na prosvjedima upravo radilo o tomu da se Hrvate i hrvatske političke čelnike jednom zauvijek eliminira iz pravno-političkog sustavazemlje?

Nije li kampanja ukidanja konstitutivnosti naroda iz ustava zemlje, koja već traje nekoliko desetljeća, dobila svoj jasan epilog: Hrvati jesu i treba da budu nacionalna manjina u nacionalnoj državi Bošnjaka. A ta će se nacionalna država Bošnjaka ostvariti prostim inzistiranjem na volji većine građana, na izjašnjavanju i glasovanju većine građana, na ukidanju bilo kakvih kolektivnih prava, itd. -budući da su Bošnjaci većina u državi. Država više nikada ne bi trebala biti ”zajednička država tri naroda” nego samo državna zajednica svih građana.

Je li prosvjednik koji je izmjerio u vagonima jedan konstitutivni narod u BiH ”neka naša budala”, kako se nakon svakog nacionalističkog ispada definira počinitelj u Sarajevu, ili je bolje ili iskrenije nego itko drugi formulirao zahtjeve prosvjednika? Mada jedno drugo ne isključuje, jer nekada treba biti „budala“ i reći ono što svi misle, a nitko neće da kaže. Koliko Hrvata treba biti u ovoj zemlji da bi mogli polagati pravo na konstitutivnost? Je li ih prije bilo više, pa su mogli imati to pravo?Je li ih HDZ otjerao iz Sarajeva? Nije li ih sada manje, pa ga trebaju izgubiti?

Prosvjednik samo ponavlja ono što je mogao čuti tijekom pregovora oko Izbornog zakona, a o čemu su danima brujali sarajevski mediji: Hrvata je premalo da bi na ravnoj nozi odlučivali s ”nama Bošnjacima”, s „nama građanima“. Ili ponavlja ono što se u javnosti moglo čuti od ”lijevih” bošnjačkih stranka koje u pregovorima s hrvatskim predstavnicima nisu htjele niti sudjelovati: hrvatski čelnici koriste Dom naroda da bi zaustavili provedbe političkih odluka iza kojih stoji „većina građana”.

Volja „većine građana” je formula demokracije u jednonacionalnoj državi, ali u višenacionalnoj državi je to formula diktature jednog naroda nad drugim. „Većina građana“ u Federaciji su Bošnjaci, kao što su to i u Sarajevu. Kada u „duboko podijeljenom društvu“, kakvo je bez sumnje naše, kažete da je u nekoj općini, županiji ili entitetu nešto politički važno odlučila „većina građana“, onda je to uglavnom politički trijumf jednog naroda nad drugim, jer se u političkim stvarima politički predstavnici dva naroda, a kamoli tri, odavno ne mogu složiti ni oko čega.

Dovoljno je bilo čuti i izjave ostalih prosvjednika pred OHR-om ili pročitati parole na transparentima pa uvidjeti da ideja o vagonima nije pala s neba. Posebice ako se ima u vidu da se nitko od organizatora niti brojnih čelnika političkih stranaka koje su mobilizirali ”građane” na ogorčene prosvjede nije niti osvrnuo a kamoli ogradio od izjave spomenutog prosvjednika. Može se s pravom zaključiti da su „dva vagona” ustvari bila krilatica skupa! Dva vagona za deportaciju onih koji „nama građanima“ ne daju da sami odlučujemo o našoj sudbini, a visoki predstavnik bi da im to i dalje omogući i čak zakonom zajamči!

Kada odbacite princip jednakopravnosti naroda, onda je vaganje i prebrojavanje „njih” i „nas“ glavni sadržaj političkog djelovanja. A kada ovo drugo postane princip, onda je prije svega riječ o procjeni odnosa snaga, a ne o vaganju pravičnosti. U tom smislu je od svih sarajevskih političkih aktera predsjednik SDA jedini dosljedan i iskren. Ustanoviš li prebrojavanjem da je Hrvata premalo da bi se njihova prava kao naroda uvažavala, onda ćeš prebrojavati i koliko je Bošnjaka spremno da silom (puškama, dronovima, robotima) brani političke odluke „većine građana“. Nije onda iznenađujuće da se većina građana Sarajeva pojavila pod ratnim stijegom Armije BiH, jer su im nad glavama lepršale brojne ratne zastave.

Ako sutra visoki predstavnik bude povjerovao da pred njegovim uredom demonstriraju ne samo Bošnjaci nego i Hrvati, onda će ratne zastave njihovih vojski ili biti svezane ili ih uopće neće biti. Kada su u pitanju važna politička pitanja, prosvjedi Sarajlija su uvijek ”događanje jednog naroda” ma šta da piše na njihovim transparentima i ma kakvim zastavama da se okite. Možete li zamisliti prosvjede sedam tisuća Hrvata pred Schmidtovim uredom, ili pak Srba, a koji i jedni i drugi u svoj glavni grad mogu biti jedino „importovani“ kolima, autobusima i/ili vagonima? Možete li zamisliti više od jednog predstavnika manjina na prosvjedima, a za koje se zalažu „građani“? Možete li zamisliti istovjetne susrete u drugim gradovima u kojima su većina drugi narodi? Teško je zamisliti da to ne bi prošlo u velikim međunacionalnim neredima poput nogometnih susreta. Nažalost, u glavnom gradu poziciju većine građana koji prosvjeduju odavno mogu zauzeti samo Bošnjaci, pardon: građani Sarajeva i profiteri manjine.

Dnevnik.ba