Cilj je i dalje onaj ratni – Bugojno bez Hrvata

Piše: Josip Vričko/nedjelja.ba

Potkraj prošloga mjeseca u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, tijekom usvajanja proračuna državnih institucija za ovu godinu, potpuno iznenadno – i neprimjereno! – u diskusiji, vrlo, zapravo, oštrom stranačkom prepucavanju, spomenuta je i tragedija bugojanskih Hrvata iz 1993.

Sve posljedice '93.

   Esdepeovski volšebnik Zukan Helez nezadovoljan, navodno, što je proračun za 2022. usvojen usred godine, teatralno je izdeklamirao podatke o broju upisa prvašića u nekim srednjobosanskim mjestima. Poentirajući pritom kako se to događa baš zbog aktualna odnosa prema proračunu – ponajprije, dakako, HDZ-a. Prepoznavši loše namjere toga bugojanskog (osvjedočenog) kavanskog kabadahije, reagirao je hadezeovac Nikola Lovrinović. „Volio bih vidjeti što je on učinio u svome Bugojnu da pomogne povratnicima Hrvatima“, kazao je te se obratio izravno tome Bugojancu: „... A ovo se događa jer i vaša stranka sudjeluje u razvlašćivanju hrvatskog naroda.“ Na što je Helez, kao član partije koja je patentirala „poštenog Hrvata“ Željka Komšića i prva ga (još) 2006. instalirala u hrvatsku fotelju u bh. državnom vrhu, iskoristio prigodu za tipični, tzv. građanski, cinizam: „Nitko se nije odselio zato što Dragan Čović nije član Predsjedništva BiH.“

    Nakon čega je, jasno, i Lovrinoviću pao mrak na oči pa mu je u lice usred Parlamenta sasuo sve ono što njega, njegovu stranku, ali i sve tzv. probosansce ide: „Zukane, neka vas je sramota. Ovo ste vi nama napravili agresijom na naša sela i naselja – napadom, protjerivanjem. Ovo je posljedica onoga što se događalo 1993. Patite nas, Zukane, i vaša stranka ponajviše, ali i drugi, 20 godina da ne možemo ostvariti svoja politička prava. Ne možemo popraviti ovu situaciju. Pitali smo vas komu ste vi pomogli. Pomogli ste mu da ode iz Bugojna '93.!“

  Na što je Helez kazao kako neće ulaziti u ratne godine... Neće, dakako – bošnjački su zločini u Bugojnu, naime, monstruozni. Bugojanske postrojbe Armije BiH tijekom rata protjerale su blizu 16 000 Hrvata, 311 hrvatskih civila i vojnika je ubijeno, a oko 2 000 hrvatskih zatočenika prošlo je torture nekoliko desetaka logora u kojima su okrutno mučeni, ubijani, a oni najistaknutiji među njima odvedeni su u nepoznato. Najgore je stratište bio logor Stadion, odnosno prostor pod tribinama Nogometnog kluba Iskra, kroz koji je, prema podatcima Udruge hrvatskih logoraša Bugojna, prošlo 550 Hrvata. Njih 294, koji su razmijenjeni '94., u ovom su logoru prije razmjene bili zatočeni osam mjeseci. Uspjeli su, eto, preživjeti hladnoću, izgladnjivanje te ine torture među kojima i prisilno vađenje krvi te odvođenje na prve crte bojišnice gdje su služili kao živi štit.

Stadion – simbol zločina nad Hrvatima

     Rečeni je logor zapravo simbol zločina nad Hrvatima, a službeno je formiran odlukom Ratnog predsjedništva od 24. kolovoza '93. No, prema izvedenim dokazima, funkcionirao je od početka kolovoza te godine. Sud BiH u presudi kojom su optuženi Nisvet Gasal, Musajb Kukavica i Senad Dautović proglašeni krivim za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, utvrdio je kako su na sjednicama Ratnog predsjedništva bili nazočni stalni i članovi koji su se povremeno pojavljivali na zasjedanjima. A, utvrđeno je, članove Ratnog predsjedništva činili su, između ostalih, Dževad Mlaćo, kao predsjednik, i Selmo Cikotić, zapovjednik OG-a Zapad.

    „Službeno – ne smijemo imati civilnih zarobljenika. Tajno – ekstremni dio zarobljenih vojnika da se likvidira“, u svome je dnevniku napisao taj bugojanski ratni gospodar života i smrti, uz dodatak: „HVO treba uništiti i s njima nema nikakvih pregovora osim oko razmjene poginulih.“ Poslije rata Mlaćo je neprikosnoveno vladao Bugojnom do '99. Potom ga je visoki međunarodni predstavnik suspendirao, a zatim poslao u političku mirovinu. No, dugo nakon toga vladao je iz sjene, a kako bi nešto (i) radio, predavao je u tamošnjoj srednjoj školi u kojoj je tijekom rata bio jedan od logora za Hrvate. Vratio se, dakle, na mjesto zločina. Iako su ga svih ovih godina mnogi (opravdano) vidjeli u Haagu, Mlaćo je izbjegao ruci pravde. Štoviše, prije tri godine kandidiran je za titulu počasnog građanina Bugojna. Prijedlog su poslala tri predlagatelja: Mustafa Ugarak, bivši SDA-ovac, a u to vrijeme neovisni vijećnik, te čelnici Patriotske lige Kemal Balihodžić i u ime Udruge ratnih vojnih invalida Bugojna Sabahudin Velić.

 Mlaćo treba dobiti titulu...

   Zanimljivo, ma gotovo cinično, predlagatelji u obrazloženju svoga prijedloga tvrde kako su infrastrukturni projekti realizirani zahvaljujući Mlaćinoj potpori... „Ovo je nastavak izrugivanja hrvatskim žrtvama koje se provodi već godinama. Umjesto da odgovara zbog svoje ratne, ali i poratne uloge u progonu i gaženju prava Hrvatima, predlaže ga se za počasnog građanina. Ako se čašću smatra od Hrvata očistiti Bugojno, a potom im otimati zemlju i na sve moguće načine opstruirati povratak, onda Mlaćo treba dobiti titulu“, reagirao je na taj zapanjujući prijedlog bivši logoraš i u vrijeme pokušaja Mlaćine inauguracije predsjednik HVIDR-e Bugojna Miroslav Zelić.

  Na kraju, Mlaćo, ipak, nije ovjenčan tom počasnom titulom. Ali, nije, usprkos svim nastojanjima predstavnika hrvatskih udruga proizišlih iz Domovinskog rata Bugojna, ni sjeo na optuženičku klupu. Usprkos svim dokazima...

   A što tek kazati na slučaj aktualnog ministra sigurnosti (bio je i ministar obrane...) Selme Cikotića, osobe koja je nedvojbeno znala za sve logore, ubojstva, zvjerska mučenja, ponižavanja, izgladnjivanja i tjeranje, urbicid, pljačkanje, paljenje te uništavanje hrvatske imovine i vjerskih objekata. Uz to, hrvatski branitelji bugojanskog kraja vjeruju i kako Cikotić zasigurno zna i za sudbinu ubijenih zarobljenih pripadnika HVO-a jer je napisao izvješće kao zapovjednik Operativne zone Zapad zapovjedniku Trećeg korpusa Armije BiH generalu Enveru Hadžihasanoviću o 23 zatočena pripadnika pod „posebnim tretmanom“. Usprkos pak u najmanju ruku kontroverznom životopisu, taj je Crnogorac ostvario impresivnu političku karijeru – osim što je vodio dva važna ministarstva, stanovito je vrijeme bio i savjetnik Bakiru Izetbegoviću dok je ovaj stolovao u Titinoj 16 kao bošnjački član troglavog državnog vrha.

I Hrvati abolirali Cikotića

   Treba, međutim, kazati kako su u njegovu aboliranju sudjelovali i Hrvati, političko im vodstvo, naime. Kada su prije dvije godine u srpnju – tome crnom mjesecu za bugojanske Hrvate – u Istočnom Sarajevu pregovarali nacionalni prvaci između inoga i o proračunu te o Izbornom zakonu s naglaskom na Mostar, Izetbegović II. izjavio je odmah poslije sastanka kako je sve dogovoreno, pa i imenovanja koja će, kazao je, ići kao i do sada po nacionalnom ključu. Odmah potom Čović ga je demantirao iznijevši od ranije znan stav njegove stranke da neće podržati Cikotićevo imenovanje za ministra sigurnosti. Uz to, Milorad Dodik dometnuo je kako Bakirovu favoritu za prvog policajca BiH nikako ne može zaboraviti što je (sve!) izgovorio o Srbima proteklih godina. I što?! Puno buke ni za što, Cikotić je imenovan i eno ga i sad sjedi u ministarskoj fotelji, predaje na fakultetu... pravi, kako je jedanput ispalio Izetbegović I., „junak s Vrbasa“...

Mlaćina sljedba

    Nužno je zato u ovome mjesecu kada se prisjećamo bugojanske tragedije podsjetiti kako su bugojanski Hrvati u protekla, evo, tri desetljeća doživjeli dva egzodusa. Nakon prvog ratnog u obnovljene kuće i stanove vratilo se blizu 6 000 od oko 16 000 prognanih Hrvata. No, već 2007. počinje novo masovno napuštanje ognjišta. Ponajprije zbog ekonomskih razloga, ali i zbog antihrvatskog ozračja koje (je) vlada(lo) u tome nekoć većinski hrvatskom gradu. Prema posljednjem popisu pučanstva iz 2013., u Bugojnu je živjelo 31 470 stanovnika, od čega 5 767 Hrvata, 24 650 Bošnjaka i 376 Srba. Budući da je u međuvremenu broj ponovno smanjen – Hrvata je trenutačno manje od 4 000, može se, nažalost, govoriti o trećem egzodusu.

   A sudeći po Mlaćinoj sljedbi sa Zukanom Helezom na čelu, tu još nije kraj. Cilj je, zapravo, i dalje onaj ratni – Bugojno bez Hrvata. 

Dnevnik.ba