Piše: Josip Jović, Hrvatski tjednik
Ali nećemo o tim temama, nego o nekim (re)aktualiziranim tvrdnjama u njihovoj sjeni ili na margini, u stvari o velikim, kolosalnim lažima koje se opetovano vrte u našem javnom prostoru poput pokvarene gramofonske ploče. Dakle, radi se o slijedećem lažima ili (samo)obmanama: prvo, Tito je napravio odmak od boljševizma i sovjetskog tipa socijalizma; drugo, Tuđman je dijelio BiH i time otežao položaj Hrvata u ovoj državi; treće, Udba je zaslužna za stvaranje samostalne države i četvrto, uloga Ivice Račana za uvođenje demokracije bila je presudna! Rekli bi Zagorci, kaj god. Idemo redom.
Titovo ne Staljinu
Nakon ruskog napada na Ukrajinu Putin je uspoređen sa Staljinom, s puno razloga i opravdanosti. A onda su se pojavili naslovi o Titovu ne Staljinu, što bi trebalo izjednačiti dvojicu ruskih diktatora te istovremeno naglasiti veličinu jugoslavenskog vođe, koji je kao bio nešto suprotno od njih. No, tanke su to paralele. Josip Broz je bio vjerni Staljinov učenik i sljedbenik i prije i tijekom i nakon rata i to po svemu i u svemu, uključujući i likvidaciju čak i svjih partijskih drugova. Albert Camus je među europskim ljevičarima i intelektualcima prvi upozorio na strahote staljinizma. U nas je to učinio Miroslav Krleža još tamo koncem tridesetih. O ome on sam prepričava razgovor s Titom u Zapsima s Tržića, koji mu je na ova upozorenja o čistkama u crvenoj zemlji odgovorio: Nije vrijeme za sentimentalnosti, gledajmo u budućnost, revolucija ide dalje, i sve u tom stilu.
Gradnja socijalizma nakon rata izvodila se dosljedno po Staljinovom projektu. Zašto su iz Internacionale počele stizati kritke o skretanju s puta sam Bog će znati. Staljin, to se zna, nikom nije vjerovao pa ni Titu. Prve reakcije na kritike išle su u pravcu još veće dosljednosti, još veće odanosti i poslušnosti, još većeg terora. Ali kad ništa nije pomagalo tek tada, spašavajući sebe, komunistička vrhuška zaokreće kurs prema nesvrstavanju, i prema nekom navodno mekšem socijalizmu, ali opet ostajući u okvirima jednopartijskog sustava, ograničavanja privatnog vlasništva, potiranja nacionalnih prava i osjećaja i slično. Oni koji nisu bili u stanju odreći se velikog vođe završavali su na Golom otoku, opet po modelu Gulaga. Iz svega tog može se jedino zaključiti kako je Staljin Titu rekao ne, a ne Tito Staljinu. Da Džuguašvili nije poslao tenkove presudan je ipak bio jaltski fifti-fifti sporazum o Jugoslaviji i o interesnim sferama.
Tuđmanova podjela BiH
U osporavanju prava Hrvata u BiH poseže se za raznim pa i (kvazi)povijesnim argumentima. Kao, Tuđman je dijelio BiH, naveden je u haaškoj presudi kao dio udruženog zločinačkog poduhvata. Naravno, da je to sve i istina to ne može biti razuman argument protiv legitimnih zahtjeva hrvatskog naroda za političkom konstitutivnošću, legitimnim predstavljanjem i uopće političkim pravima. A istina je puno kompleksnija. O navodno podjeli BiH i dogovoru s Miloševićem nema nikakva traga, nema ni logike. Dijeliti BiH dok je trećina Hrvatske okupirana zaista ne bi imalo smisla. O podjeli ove države pregovarali su svi međunarodni pregovarači, razgovarali su o tome i Alija Izetbegović i Momčilo Krajišnik. Hrvatska je prva priznala BiH, slala oružje Armiji BiH, primila stotine tisuća izbjeglica, na koncu HV je oslobodila Zapadnu Bosnu.
Uostalom, sve je to poznato, ali sve to nije važno u kontekstu tendencioznih optužbi svih onih koji Tuđmanovu politiku prema BiH koriste samo kao sredstvo njegove ukupne kompromitacije. Tuđman je razmišljao o različitim scenarijima u slučaju raspada ove države, što uopće nije izvan mogućnosti ni onda a, na žalost, ni sada, a njegov konačni stav bila je ideja (kon)federacije. Zapravo njegova je jedina pogreška u odnosu na BiH sporazum iz Daytona, kojima se praktički odustalo od hrvatske federalne jedinice, što se i danas jasno pokazuje kao fatalan potez.
Udbine zasluge za stvaranje države
Tvrdnja kako je Služba državne sigurnosti (Udba) praktički stvorila samostalnu hrvatsku državu spada u područje fantazije i apsurda. Ovu tvrdnju čuli smo više puta nakon inicijative nekolicine generala za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. dvojice istaknutih predstavnika te službe. Pa se onda govori kako je upravo Udba omogućila Tuđmanu put u Ameriku, gdje su mu susrete s emigracijom opet organizirali udbaši, koja je opet omogućili dolazak iseljenika u Hrvatsku. Spomenutoj dvojci kao djelatnicima Ministarstva obrane pripisuju se i iznimne zasluge za obranu zemlje u vrijeme agresije.
Zapravo, dobiti putovnicu koncem osamdesetih i nije više bio nikakav problem niti je itko u predvečerje demokracije i uoči očitog raspada bivše države i sustava na kojemu je ona počivala mogao zaustaviti dolazak emigracije u domovinu. Točno je da je Tuđman u među iseljenicima sjajno primljen unatoč njegovoj partizanskoj prošlosti, što čudi samo one koji prema toj emigraciji imaju ukorijenjene predrasude kao ustaškoj. Iseljenicima je bio važniji projekt nego prošlost budućeg predsjednika. Istina je samo da je Tuđman otvorio vrata svima koji su htjeli na bilo koji način poduprijeti program izlaska iz Jugoslavije a među takvima je bilo i bivših pripadnika te zloglasne službe. Neki su se prilagođavali novonastaloj situaciji u strahu za svoju poziciju, neki, dopustimo, i iz stvarne želje da pomognu projekt osamostaljenja kad se već Jugoslavija raspadala, a Hrvatska je napadnuta. Još je Bruno Bušić predviđao i pisao kako će se, kad se počne raspadati Jugoslavija raspasti sve te jugoslavenske službe po nacionalnom ključu: i partija i vojska i Udba.
Naravno da su ključni elementi u tome osamostaljenju nacionalni pokret okupljen oko HDZ-a na čelu s Franjom Tuđmanom, volja naroda za stvaranjem vlastite države, još pojačana otvorenom agresivnim prijetnjama Beograda, kao i hrabrost branitelja braniti volju naroda. U tezi o Udbi koja je eto stvorila i Tuđmana i Hrvatsku krije se pokušaj rehabilitacije Udbe, ili pak kompromitacije države, odnosno i jedno i drugo
Račan kao tvorac demokracije
Ako je teza o Udbi kao tvorcu države apsurdna, onda je teza o Ivici Račanu kao tvorcu demokracije naprosto smiješna. I prilikom ovogodišnjeg obilježavanja godišnjice njegove smrti moglo se čuti od njegovih stranačkih drugova kako je SKH pod njegovim vodstvom odlučio dopustiti višestranački sustav. Biti protiv toga 1990. godine isto je kao golim prsima stati pred bujicu vode koja se izlijeva iz brane. Nije SKH imao što dopuštati. događaji su ga potopili, padao je Berlinski zid, demokracija je u obliku glasnosti, tj. javnosti zahvatila i SSSR, Srbija je zaprijetila agresijom, itd. Ako pak tražimo prodemokratski orijentirane pojedince u vrhu SKH u to vrijeme onda to nikako nije Ivica Račan, nego Drago Dimitrović (usput, otac mu je promijenio prezime Domitrović u Dimitrović) te Celestin Sardelić. Prema Dimitrovićevoj naknadnoj izjavi u jednom intervju za Globus odluka o višestranačju donesena je u Predsjedništvu CK SKH omjerom glasova 6:5, a Račan je bio među onom petoricom.
Treba podsjetiti kako je Račan bio dio struje koja je odnijela protagoniste Hrvatskog proljeća, kako je dopustio da JNA oduzme oružje Teritorijalne obrane, kako je on zajedno sa zastupnicima iz svoje stranke napustio sjednicu Sabora kad se usvajala Deklaracija o raskidanju državnopravnih sveza s Jugoslavijom, kako je dolaskom na vlast 2000. dao rastjerati redakcije Vjesnika, HTV i Slobodne Dalmacije, kako je promijenio nadzorne odbore javnih poduzeća, čak i zdravstvenih ustanova, kako je povukao tridesetak diplomatskih službenika, kako je izvršio kadrovske čistke u policiji, kako je pod njegovim vodstvom započeo proces detuđmanizacije te progon vodećih ljudi Domovinskog rata... Toliko o velikom demokratu.
I još smo čuli, ne samo do stranačkih sljedbenika, nego, na primjer, i u Kalendaru HTV-a kako je Račan bio buntovan, čestiti i pošten. Ma hajte, molim vas. Njega je bio glas odlučno možda, bio je tipični partijski aparatčik i oportunist, a opoštenio se kad je uselio u veliku stan na Zrinjevcu odmah nakon što je napustio Vladu. Doduše, bio je neusporedivo pošteniji od onoga koji ga je na premijerskoj stolici naslijedio.
Dnevnik.ba