Prvoga srpnja 2013. godine Hrvatska je ušla u Europsku uniju. Za Hrvate u Republici Hrvatskoj je počelo novo razdoblje puno očekivanja i sigurnosti u društvu sa većim i velikim dijelom dobronamjernim narodima Europe.
Prvoga listopada 2013. godine je počeo popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Za Hrvate u Bosni i Hercegovini je upravo počinjalo razdoblje trajnih poniženja u zajednici sa najbrojnijim narodom Bosne i Hercegovine. Počelo je razdoblje koje bi se u listopadu ove godine moglo dovršiti „džihadom našeg vremena“ kako je izbore definirala predsjednica žena SDA Sarajevo Alma Omerović. Bosanskohercegovački Hrvati su, dakle, stigli na posljednju stanicu džihada koji je u BiH počeo 1970. godine sa objavljivanjem Islamske deklaracije Alije Izetbegovića. U toj knjizi Izetbegović navodi kako se „islamski poredak može ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu stanovništva. Bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje“, kao i da „nemuslimanske manjine u sastavu islamske države, uz uvjet lojalnosti, uživaju vjerske slobode i svu zaštitu“.
Upravo je „uvjet lojalnosti“ najveći kamen spoticanja u svakom razmatranju društva Bosne i Hercegovine. Taj uvjet pozicionira brojniji narod na poziciju gospodara u kojemu nema niti riječi o ravnopravnom statusu, a pogotovo o jednakopravnosti ili konstitutivnosti nekoga drugog naroda.
Iz navoda u „Islamskoj deklaraciji“ nije mogućno ustvrditi kako se tekst zapravo odnosi na društvo sa većim brojem jednakopravnih naroda, sa svim monoteističkim i drugim religijama. Zato je u vrijeme prvog objavljivanja teksta „Islamske deklaracije“ (1970. godina), dugoročni plan bio stvaranje ovakve zajednice, jer, kako je Izetbegović naveo, „islamski preporod ne može započeti bez vjerske, ali se ne može uspješno nastaviti i dovršiti bez političke revolucije.„, te da „Zakasniti s preuzimanjem vlasti, znači lišiti se jednog moćnog sredstva za ostvarenje ciljeva islamskog poretka i neislamskoj vlasti pružiti mogućnost da nanese udarac pokretu i razrjeđuje njegove kadrove“. Kao povoljan trenutak za preuzimanje vlasti prepoznat je popis stanovništva u BiH, 2013. godine, kada je po nikada ozvaničenim podacima bošnjačko stanovništvo po prvi puta imalo više od polovine ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine (50,1%). Tim podatkom bosanskohercegovački džihad se popeo na sljedeću stepenicu.
Od toga popisa, neprestano se, komplicira položaj drugih naroda u BiH, u prvom redu najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda – Hrvata. Svaka podrška hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini se smatra neprijateljskim činom prema državi Bosni i Hercegovini. Da čak i ministar vanjskih poslova Republike Turske, Mevlüt Çavuşoğlu, može postati neprijatelj ukoliko se odluči razgovarati o pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini, pokazalo je otvoreno pismo troje bošnjačkih autora u kojemu Hrvate u Bosni i Hercegovini uspoređuju sa Kurdima. Samo naznaka očekivanja da će se “Bošnjaci i Hrvati dogovoriti oko Izbornog zakona…”, bila je dovoljna da stalni najveći prijatelji Bošnjaka u Bosni i Hercegovini (Turska), postanu bivši okupatori i izdajnici.
Takva usporedba BH Hrvata sa Kurdima jasno pokazuje stav prema Hrvatima kao konstitutivnom narodu u Bosni i Hercegovini, kao i o svima koji im pruže bilo kakav vid potpore. Hrvati su za te bosanskohercegovačke lobiste ostaci “okupatorske” Hrvatske vojske iz perioda 1992-1995., uporno zaboravljajući kako su akcije te “okupatorske” vojne bile ključne za opstanak bosanskohercegovačke države.
Hrvatske snage su zapravo započele i završile rat u Bosni i Hercegovini jer je tadašnji predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, 6. listopada 1991., putem TV ekrana proglasio neutralnost i izgovorio poznate rečenice: „Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode!“, iako je tada već prošlo pet dana od razaranja sela Ravno u Hercegovini. Razlog je mogao biti i taj što su u Ravnom živjeli Hrvati, a u to vrijeme rat između dva zaraćena kršćanska naroda nije bio rat političkog Sarajeva.
U pismu koje potpisuju u ime preko 58.000 članova FB grupe Zahtjev za povratak u život Ustava Republike Bosne i Hercegovine, Bedrudin Gušić, Dženana Delić, i Ibrahim Halilović, zaboravljaju napisati i kako Ustav Republike Bosne i Hercegovine iz 1993. godine, u prvom članu jasno navodi: „Republika Bosna i Hercegovina je suverena i nezavisna država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine — Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“. Dakle, taj ustav nije dovodio u pitanje postojanje ili prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, dok je onima koji ga navode upravo to cilj. Ipak, to nije Ibrahimu Haliloviću, prepreka da u jednom ranijem pismu (kardinalu Vinku Puljiću) dovede u pitanje postojanje Hrvata kao naroda u Bosni i Hercegovini. Ideja o Bosanskim katolicima ili Bošnjacima-katolicima se već često pojavljuje kao podnošljiva prijelazna varijanta za sadašnje Hrvate u Bosni i Hercegovini.
Iz te perspektive, jasno je kako su Hrvati koji “blokiraju” Bosnu i Hercegovinu „kada god to požele“, zapravo neprijatelji. Svi koji im pružaju potporu u bilo kojemu pogledu po automatizmu također postaju neprijatelji. Trebaju li stoga prijatelji BH Kurda razmisliti o potpori koju pružaju Bosni i Hercegovini na europskom, putu? Trebaju li Hrvati Bosne i Hercegovine očekivati izgon iz Bosne i Hercegovine, kao konačno rješenje? Traži li se, po tko zna koji puta još jedno „konačno rješenje“, ovaj puta za Kurde Bosne i Hercegovine?
Dnevnik.ba