Anđelko Vuletić: Živio je suprotno drugima, pisao suprotno drugima, samo svoj, u svemu

U osamdeset i devetoj godini u Zagrebu  preminuo je Anđelko Vuletić, jedan od najvažnijih i najprevođenijih hrvatskih i bh. pisaca. Do rata hvaljen i slavljen u Sarajevu, BiH, gdje je živio, a nakon rata, u Zagrebu i Hrvatskoj, potpuno prešućen i zaboravljen. Enver Kazaz, Josip Mlakić, Tina Laco, Miro Petrović, Ljubica Benović, Abdulah Sidran, Mirko Marjanović, Velimir Pšeničnik Njirić, za Dnevnik.ba, govore o njegovim književnim djelima, značaju za povijest književnost i gotovo pa potpunom zaboravu koji mu je dosuđen.

Anđelko Vuletić - još jedan od književnih genija koji u vlastitoj zemlji nije dobio mjesto koje mu pripada 

Enver Kazaz, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu, književni urednik i kritičar, izjavio je za Dnevnik.ba, da je Anđelko Vuletić autor nekoliko najvažnijih pjesničkih knjiga u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti.

“Njegove zbirke ‘Gramatika ili progonstvo’ I’ Kad budem velik kao mrav’ vrhunac su zrelog modernizma, a roman ‘Deveto čudo na Istoku’  klasično djelo romaneskne prakse. Vuletić je u bosanskohercegovački književni kanon, tj. u sami njegov centar ušao osamdesetih godina prošlog stoljeća, a njegovu literaturu izučavali smo tada, osamdesetih kao paradigmatski primjer zrele modernističke poetike”, izjavio je Kazaz.

Tina Laco, profesorica književnosti s Filozofskog fakulteta u Mostaru ističe kako je Vuletić bio još jedan od književnih genija koji u vlastitoj zemlji nije dobio mjesto koje mu pripada.

“Istodobno drsko i dostojanstveno svoj, snažan i otuđen: njegovim je odlaskom suvremena hrvatska književnost izgubila jedan od najautentičnijih, najzanimljivijih i najzačudnijih glasova. Vuletić je pjesnik stalnog kolebanja, neprekidnog traganja, u vječnome titraju između želje za spoznajom i razočaranja na koje čak i prije toga pristaje; pjesnik žeđi i poruge, kako ga je znalački opisao Željko Grahovac“, izjavila je Laco za Dnevnik.ba.

U Sarajevu je izbačen s fakulteta zbog 'antidržavnog' djelovanja, uhićen i zatvoren, pa diplomirao u Beogradu

Anđelko Vuletić, rođen je 9. srpnja 1933. u selu Trebimlja kod Ravnog, a preminuo je 21. listopada u Zagrebu. Jugoslavistiku je studirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu odakle je zbog, kako je navedeno u enciklopedijskoj natuknici, izbačen zbog „antidržavne djelatnosti“ i „antisocijalističke djelatnosti“. Nakon izlaska iz zatvora zabranjen mu je nastavak studija ili upis na nekom fakultetu u zapadnom dijelu Jugoslavije, pa je studirao u Skopju i diplomirao u Beogradu.

Na anonimnom natječaju 1956. dobiva nagradu za roman "Gorko sunce", a u žiriji su bili autoriteti poput Marijana Matkovića, Milana Bogdanovića, Radomira Konstantinovića. Vasko Popa objavljuje mu pjesme iz "Močvarnog kolodvora" u beogradskom "Delu". Zbirku pjesama "Jedina nada" objavljuje u Nolitu. U Novom Sadu potom objavljuje "Drvo s Paklenih vrata", a naklada mu je 16.000 primjeraka.  Među brojnim zbirkama, ističu se zbirke "Kad budem velik kao mrav", "Tajna večera", "Vražja igračka", "Konci i konopci".

Pisao je i pripovijetke te ih ukoričio u zbirci "Strijeljanje ustaše Broza", a tu su i drame "Andrija Hebrang" i "Miljenik partije Buharin". Autor je desetak romana, od kojih su najzapaženiji “Drvo s paklenih vrata“, “Klesar Matija Tegoba“, “Dan hapšenja Vile Vukas“ i “Jadi mladog karijeriste“. Vuletićev roman “Dva hrama, dvije razvaline“ čiji je glavni lik bio Jožef Brož napisan je šezdesetih, a na tiskanje je čekao osamostaljenje Hrvatske kada je i objavljen.  Iza Vuletića je ostao bogat opus od pedeset knjiga.

U ratu izbjegao iz Sarajevu u Zagreb, bio među osnivačima HZ Herceg-Bosne i zastupnik HDZ-a u Saboru RH 

Radio je kao nastavnik u Modriči, u Sarajevu na Radničkom univerzitetu “Đuro Đaković“ i kao savjetnik u Skupštini SR BiH. Vuletić se tijekom rata preselio u Zagreb, a bio je i među osnivačima Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne početkom devedesetih u BiH. Neko vrijeme je bio i zastupnik HDZ-a u Saboru Republike Hrvatske i jedan od inicijatora obnove rada Hrvatskog kulturnog društva “Napredak“.

Kazaz podsjeća kako se bh. književni kanon raspao s ratovima na tri nacionalna, pa je Vuletić postao isključivo hrvatski pisac, mada je u bosanskohercegovačkoj književnosti, ne možemo se oteti tom utisku, imao svoje prirodno mjesto.

“U ratu u kojem se na krvav način raspala Jugoslavija i neposredno iza njega, nažalost, nije odolio zovu politike, i to one rigidne desničarske. Ostaje nam da čitamo njegovu vrhunsku književnost, a političko opredijeljeno promatramo kao još jedan dokaz da veliki pisci počesto znaju zalutati u politiku i tako našteti svojoj književnosti”, rekao je Kazaz.

Za književni rad Vuletić je dobio niz nagrada i društvenih priznanja. Na Sarajevskim danima poezije dobio je Zlatni lovorov vijenac za najbolju pjesmu, a kao student je nagrađen za roman 'Gorko sunce' na anonimnom natječaju za suvremeni jugoslavenski roman. Djela su mu prevođena na francuski, ruski, engleski, njemački, talijanski, poljski, češki i mađarski jezik. Bio je osobito hvaljen i priznat u francuskoj kulturnoj javnosti i kritici gdje su o njegovim književnim djelima napisana i četiri znanstvena djela.

Iza Vuletića ostao opus od pedesetak djela: Od lektirnog pisca je gotovo zaboravljen i u Sarajevu i Zagrebu 

Vuletić, ističe Josip Mlakić, hrvatski i bh. pisac, za Dnevnik.ba, nesumnjivo spada u red najvećih hrvatskih i bh. pjesnika, pa je paradoks da je gotovo zaboravljen pisac.

“Prava je enigma kako se nešto slično moglo dogoditi, da netko pređe put od lektirnog pisca do potpunog zaborava. Jedino što mi pada na pamet je ona kategorija koju je definirao Nebojša Lujanović, odnosno onaj njegov ‘prostor za otpadnike’, gdje spadaju autori, u prvom redu Hrvati, koji djeluju u dva civilizacijska kruga, a ne pripadaju do kraja nijednom”, rekao je Mlakić.

Od temeljitog i potpunog zaborava, Vuletića su sačuvali ljudi iz istog "otpadničkog kruga", smatra Mlakić, poput Ivana Lovrenovića koji je u više navrata na svojim internetskim stranicama objavljivao neke Vuletićeve pjesme, poput pjesme "I ja sam ovdje ubijao".

"Ima jedna velika hrvatska pjesma (vidi niže: I ja sam ovdje ubijao), koju nitko neće, koju nitko ne zna. Ni od Hrvata, ni od inih. Od Hrvata zato što žeže kao nož, spasonosan, ali komu je još do spasa kad je lijepo u kálu hrvatskome. Od inih zato, što od njih nikoga ne zanima hrvatska muka. A i što bi!", napisao je Lovrenović u svojevrsnom predgovoru ove pjesme.

Mlakić podsjeća kako je pored Lovrenovića, o Vuletiću pisao Miljenko Jergović, i da je to uglavnom sve.

“Zanimljiv je podatak da je jedan pisac takvog ranga kao Anđelko Vuletić na hrvatskoj Wikipediji dobio nepuna četiri reda teksta, što na svoj način potvrđuje sve ono gore navedeno.Kada bih morao izdvojiti meni najvažniju knjigu Anđelka Vuletića, onda bi to bila čudesna zbirka poezije ‘Kad budem velik kao mrav’, koja je objavljena 1976.”, rekao je Mlakić.

Mirko Marjanović, hrvatski i bh. prozaist i urednik, podsjetio je na prvi susret s Vuletićem koji mu je bio nastavnik u Modriči, a on gradačački gimnazijalac.

“Imao je s Miroslavom Slavkom Mađerom u gimnaziji Hasan Kikić književnu večer u kojoj sam kao član gimnazijskog književnog kluba sudjelovao i ja. Bio je to moj prvi susret sa živim piscima, s Anđelkom se nastavio i u Sarajevu, na studiju. Ostao sam mu vjeran u svim životnim situacijama, sve do smrti, takav je i on bio prema meni.  A bili smo, i jedan i drugi, u vrlo delikatnim životnim situacijama i prije rata i u ratu“, istaknuo je Marjanović za Dnevnik.ba.

Prije rata, osamdesetih godina, napominje Marjanović, 'bili smo zajedno i u akciji  dedogmatizacije književničke organizacije koju je tadašnji čelnik (mrtav je, neću mu spominjati ime) ideologizirao u svim programskim segmentima, obojica smo tada u beogradskoj 'Književnoj reči' strpani u jurišni zdrug, on kao poglavnik, ja kao njegov doglavnik'.

U predratnom Sarajevu i u predratnoj bosanskoj poeziji, piše Ivan Lovrenović na svom blogu, Vuletić je  imao kraljevsko mjesto.

“U pjesničkoj je četvorci kojoj Midhat Begić, najveći i najsuptilniji bosanski književni kritičar i esejist, knjigu posvećuje: Četiri bosanskohercegovačka pjesnika. Skender Kulenović, Mak Dizdar, Dara Sekulić, Anđelko Vuletić (Sarajevo, 1981). Sarajevu pjevao je kao malo tko, kao nitko. U ratnom prevratu (vrijednosti) i u poslijeratnoj preraspodjeli (mjêstā i dobara) iz toga grada nestalo ga, i iz te književnosti nestalo ga. Zatajen, zaboravljen, kao da ga nikada ni bilo nije”, napisao je Lovrenović.

Miro Petrović, hrvatski i bh. pjesnik, izjavio je za Dnevnik.ba kako svi puno dugujemo Vuletić čiji je značaj mnogo veći nego što se to danas osjeća i pokazuje i u Mostaru, Sarajevu i Zagrebu.

“Moja književna mladost je vezana uz Anđelka Vuletića. Bio je u žiriju kada sam 1972. dobio drugu nagradu na Šimićevim susretima i od tada smo bili u književnom prijateljstvu. Vuletić je bio moj književni učitelj i uzor. Sa svojih 45 - 50 godina bio je jedan od najznačajnijih književnika u Bosni i Hercegovini i jedan od najboljih i najprevođenijih hrvatskih pjesnika. Ratnih godina odlazi u Zagreb i njegova književna slava u Sarajevu tiho blijedi“, rekao je Petrović za Dnevnik.ba.

Marjanović ističae kako je jedna boja, jedan glas dominantan i u poeziji i u Vuletićevoj prozi - tragično otkriva u svemu što živi, što raste, traje i umire.

"Ne događa se svaki dan da Europa upozna jednog velikog pjesnika" 

“U tragičnom pronalazi veličinu svega što postoji. Tragično zvoni i kad opisuje radost, kad klikće. Nekako se sve to prepoznalo i u mome duhu. Nekako mi je sve to postalo vrlo blisko, moje, još u gradačačkoj gimnaziji, u Sarajevu pogotovo. Sve to što raste i traje zašto i umire, kako ipak nastavlja da živi? To propitujem i ja. U nadrealnom oblači svoju novu košuljicu. Njegovo je cjelokupno pjesništvo takav pobjednik stvarnosti koju živimo“, rekao je Marjanović.

Ono je i u Parizu, podsjeća,  vrednovano pobjednikom stvarnog koje je u suglasju s beskonačnim. Alain Bosquet, Le Figaro, Paris, 27. srpnja 1984. je napisao: “Ne događa se svaki dan da Europa upozna jednog velikog pjesnika... Vuletićeva poezija osvaja nas čudovitim suglasjem stvarnosti i traganja za beskonačnim“.

Abdulah Sidran priznaje kako su mu Vuletićeve knjige – i proza i poezija, silno značile dok je tragao za vlastitim putem u književnost.

“Kao gimnazijalac, fasciniran njegovim romanom 'Drvo s paklenih vrata', prepoznao sam ga na ulici pokraj čuvene 'Parkuše' i išao za njim 500 metara, sve do Izložbenog paviljona, analizirajući kako hoda pisac“, rekao je Sidran za Dnevnik.ba.

Velimir Pšeničnik Njirić, kazališni glumac, ističe kako je Vuletić bio izrazito velik i jednostavan u svojim ostvarenjima, kako i dolikuje istinskim i velikim umjetnicima.

“U kazalištu sam ga upoznao preko komada 'Gorko sunce' u kojem sam igrao jedno od svojih prvih dramskih uloga u Narodnom pozorištu Mostar, to je ujedno bila i moja prva profesionalna nagrada za glumu. Stihove sam mu govorio mnogo puta, poznavali smo se, družio se s mojim ocem, kiparom Nikolom Njirićem. Otišao je, kao što ćemo i svi otići“, rekao je Njirić za Dnevnik.ba.

Ljubica Benović, novinarka i scenaristica u kulturnom programu HRT-a, istaknula je kako je Vuletić bio srce društva koje se prije rata okupljalo na Šimićevim susretima poezije gdje je dolazila književna elita.

“Mogla bih reći da se okupljalo ono istinsko društvo književnika kojemu je Šimićeva poezija bila neprocjenjivo kulturno dobro, među ostalima Kaštelan, Vesna Parun, Lovrenović, Gudelj, Miro Petrović, Vuletić. Kao i mnoge mlade pjesnike, i mene je poticao da studiram u Sarajevu, a ja sam ipak otišla na studij u Zagreb, što ga je razočaralo“, izjavila je Benović za Dnevnik.ba

"Veličina kakva teško može stati unutar hrvatskih kulturnih prilika" 

Vuletić je bio u prijašnje vrijeme, dodaje Benović, “ministarstvo kulture“ za mlade hrvatske pjesnike u Sarajevu.

“Pa ipak danas, nakon životnoga iskustva, mogu reći da gorčina koju su mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine doživjeli u susretu sa zagrebačkim književnim establišmentom nije neopravdana. Znam da ju je Vuletić osjećao i teško nosio, ne ulazeći u vrlo složene uzroke njene opravdanosti“, izjavila je Benović.

Marjanović ističe kako je i prije i poslije rata, njegova vjernost Vuletićevoj poeziji i prozi, ali i njemu kao osobi nekonvencionalnog ponašanja, mnogima smetala.

“Bili smo zbog toga i jedan i drugi i šamarani i svakojakim riječima čašćeni. Kao gimnazijalac nisam sasvim razumio ni njegovu poeziju ni njegovu prozu, u njima je, međutim, bilo nešto tako magnetski snažno, drukčije od svega što mi je za čitanje lektirom bilo zadano da sam zadana štiva gurao u stranu, s guštom čitao njegova. Tako je bilo u gradačačkoj gimnaziji, još izrazitije u Sarajevu, na studiju, gdje smo se još više zbližili, gdje sam o njegovoj pisanoj riječi povremeno i pisao“, rekao je Marjanović.

Samoća je, ističe Laco,  možda jedina konstantna njegova stvaralaštva: Vuletićevo je Ja nagnuto na beskrajno dubokim Bezdanom.

“To je pozicija koju njegovo Ja prihvaća, svjesno, opet, unamunovske ideje da zdravlje naprosto nije prirodno stanje svijeta. U prisilnome i svojevoljnom izgnanstvu, u destruktivnoj osamljenosti stvarnoga i metafizičkoga egzila, spoznaje da je jedini prostor apsolutne slobode književnost. To je prostor u kojemu se i šapuće i vrišti, i govori i šuti, i bori i odustaje, i prkosi i pati, i vraća unatrag kroz tvrdoglave korake naprijed“, izjavila je Laco.

Nad njegovim stvaralaštvom, dodaje Laco,  levitira upravo ono Unamunovo tragično osjećanje života; uvjerenje da je ono imanentna sastavnica svijeta, a književnost samo jedan njegov odražajni oblik.

“Vuletić, zapravo, ponajviše tragično suosjeća s rastočenim, razočaranim i izgubljenim čovjekom modernoga svijeta, ali se istodobno i redovito ironijski distancira od supatništva. Za njega je borba uvijek borba s vjetrenjačama: nepopravljivom apsurdu svijeta othrvljuje se drskim, beskompromisnim, očuđujućim, okrutnim jezikom kojim, paradoksalno, podcrtava čovjeku (i vlastitu) ranjivu slabost“, mišljenja je Laco.

Bio je, kako kaže Benović, veličina koja teško može stati unutar hrvatskih kulturnih prilika, a njegovom ćemo se stvaralaštvu, ističe Laco, nažalost i na sreću sada, vraćati.

“Vuletić je, uostalom, i pisao isključivo za one koji ga imaju hrabrosti čuti“, smatra Laco.

"Živio je suprotno drugima, pisao suprotno drugima. Samo svoj u svemu" 

Ili kako je to napisao Lovrenović: “Sada ga više nema, sada je sav - poezija. Sigurno je: vratit će se u te književnosti, i jednu i drugu, ako ikada same o sebi počnu misliti ozbiljno i zahvalno.”

Ima u Vuletićevom i pjesničkom i proznom glasu i Ujevića i A.B. Šimića, i francuskih nadrealista, ima, dodaje Marjanović,  ali, kad se sve sabere, ima samo njega, prkosnog, nemirnog, svojeglavog, izazovnog, samoubilački okrenutog životu, lucidno uronjenog u samu njegovu srž.

“U potrazi za beskonačnim nije štedio ni sebe ni stvarnost koja ga je svojom okrutnošću izazivala na sve žešći megdan. Pjesnik kao veliki ratnik, pjesnik ožalošćen što je čovjek primoran na rat, eto, i to je Vuletić. Živio je suprotno drugima, pisao je suprotno drugima. Samo svoj u svemu. Svoj megdan sa životom vodio je i završio časno. Rezultat te borbe osuđen je na beskonačnost“, rekao je Marjanović.

Dnevnik.ba