Ako su smijenjena dva legitimna hrvatska člana Predsjedništva BiH mora biti i treći, nelegitimni

HDZ je nezaobilazna za formiranje vlasti u BiH na svim razinama. I mogu biti organizirani još jedni sarajevski prosvjedi, ali neće promijeniti činjenicu da je hrvatski glas u BiH presudan. Sve sarajevske obmane o diktaturi manjine nad većinom nisu ništa drugo nego zlurado podmetanje neistine umjesto činjenica. HDZ kao stranka koja legitimno predstavlja političku volju Hrvata u BiH, a što je nedvojbeno dokazala na posljednjim izborima, tu volju će pretočiti u izbor za sve hrvatske pozicije koje im pripadaju.

Dakako, tu se neće naći nikakvi uzurpatori njihovih pozicija nego ljudi kojima je hrvatski narod ukazao povjerenje i od kojih se očekuje da će braniti interes tog naroda. Mada, kada smo već kod uzurpatora, treba spomenuti da su bivši visoki predstavnici do sada već dva puta smijenili hrvatske članove Predsjedništva zbog, na kraju se pokazalo, sasvim neutemeljenih razloga, tako da aktualnog visokog predstavnika ništa ne sprječava da učini isto, ali ovoga puta sa veoma utemeljenim razlogom: da ukloni uzorpatora koji nije izabran voljom Hrvata nego Bošnjaka.

Ante Jelavić i još troje drugih hrvatskih dužnosnika su 2001. godine smijenjeni jer su „djelovali u pravcu podrivanja Daytonskog sporazuma kako bi zaštitili svoje privilegije“. A Wolfgang Petritsch je tu svoju optužbu potkrijepio na začuđujući način: „oni su širili strah među Hrvatima BiH, tvrdeći da taj narod nije ravnopravan sa ostalim. To je argument koji su u prošlosti koristile nacionalističke vođe i nema potrebe da vas podsjećam da se rat na prostoru bivše Jugoslavije temeljio na ovom argumentu.“ Jelaviću je tom smjenom ujedno zabranjen i daljnji politički angažman. Čini se da je ovdje ključna riječ „privilegija“.

Dakle, ocjenom visokog predstavnika u BiH zahtjev za jednakopravnošću je definiran kao podmukli i neprihvatljivi zahtjev za osobnom „privilegijom“. Ako se nečim u ovom slučaju podrivao Daytonski sporazum, onda je to ovakva odluka visokog predstavnika kojom je princip etnonacionalne pravde ugrađen u Daytonski ustav posve zanemaren. No, da je ova odluka bila motivirana svim drugim razlozima osim Petritschevom brigom za „dobrobiti Hrvata“, pokazuje naknadni razvitak događaja.

Naime, Valentin Inzko je ovu sramotnu odluku ukinuo 2014. godine, uz obrazloženje da „ovakav ishod opravdavaju načela pravičnosti, pravilnog upravljanja i razboritog ispunjavanja mandata visokog predstavnika, kojim se uzima u obzir ravnoteža između državne stabilnosti i prava pojedinca“.

Paddy Aschdown je nastavio tamo gdje je Petritch stao i proslavio se, kao pravi kolonijalni upravitelj, s najviše odluka o smjenama domaćih dužnosnika. Tako je 2005. godine donio odluku o smjeni Dragana Čovića temeljem montirane optužnice, da bi već 2006. pravni postupak bio okončan presudom kojom se, između ostalog, nalaže da se „otklone sve počinjene bitne povrede odredbi kaznenog postupka“. Montirani politički proces je doživio debakl a Čović je nesmetano nastavio politički angažman.

Dakle, u oba slučaja su smijenjeni članovi Predsjedništva BiH koji su birani voljom hrvatskog naroda u BiH, zastupali prava tog naroda i borili se za njegovu jednakopravnost - što Čović na isti način i danas čini zbog čega ima nepodijeljeno povjerenje Hrvatskog narodnog sabora. Dakle dvije smjene hrvatskih članova Predsjedništva BiH su doživjele poraz, ali su ostavile neizbrisiv povijesni trag da je na političko djelovanje legitimnih hrvatskih predstavnika vršen pritisak da se odreknu prava na zastupanje konstitutivnosti i da se naprosto asimiliraju u većinsko tijelo Bošnjaka.

Ako netko podriva mir, stabilnost i, da ponovim Petritscheve riječi, „plaši Hrvate“, onda je to Komšić koji pozivajući se na neustavni koncept „građanske BiH“ uzurpira mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH i ni na koji način ne štiti njihova prava nego ih, naprotiv, obezvređuje i ukida. Na pitanje što će mu biti prioritet u naredne četiri godine svog nelegitimnog predstavljanja Hrvata i legalnog zastupanja bošnjačkih nacionalnih interesa odgovorio je, sasvim očekivano: "Ne, ne i ne izmjenama Izbornog zakona po željama HDZ". Dakle, stranka koja je osvojila gotovo sto procentno povjerenje Hrvata u BiH je za hrvatskog člana Predsjedništva BiH stranka protiv koje će se boriti tretirajući izmjene izbornog zakona nekakvim hadezeovskim izmjenama a ne izmjenama koje, u najmanju ruku, štite prava Hrvata u domovima naroda države u kojoj žive.

Stoga bi ovaj put smjena hrvatskog člana Predsjedništva BiH konačno bila zadovoljenje pravde i prijeko potreba mjera zaštite hrvatskih nacionalnih interesa u BiH. Ili, kako je nekada Petritsch rekao za Jelavića, a sada ćemo mi to ponoviti za Komšića: „Sve to ukazuje da nije zainteresiran za dobrobit samih Hrvata koje on, navodno, zastupa.“

Dnevnik.ba