Adem Deniz Garić, Hodža u crnoj hronici

Uoči ovogodišnjeg Adventa u Zagreb mi je stigla knjiga – Hodža u crnoj hronici Adema Deniza Garića. Knjiga je na putu do Zagreba obišla pola Bosne. Pretpostavljam da su je u Travnik, mojim roditeljima, poslali Ademovi roditelji iz Tešnja, da bi je moji kasnije vozili preko Vlašića, Kotor Varoši, Banja Luke. Objavio je tešanjski Planjax i to zahvaljujući Potpori Fondacije za izdavaštvo Federacije BiH.

Adema, tako ću ga oslovljavati u ovom tekstu jer mi se puno više sviđa nego Deniz, ne poznajem osobno. Putevi nam se nigdje nisu ukrstili, preciznije, u ovakvoj BiH, koju smo oboje napustili, to i ne čudi. Čak i da smo se upoznali prije bismo mogli ući u neku tešku političku raspravu, nego voditi civiliziran razgovor o oboma važnim temama – čitanju i pisanju.

Sve o čemu Adem piše trebalo bi mi biti strano, kao i sve ono što jest, ali iz nekog razloga, njegova knjiga Hodža u crnoj hronici je i moja. Adem je muslimanski vjernik, i ne samo to, on je hodža koji već neko vrijeme živi u Americi. Rođen je u selu kod Tešnja koje je prošlo onako kako sela prolaze u ratovima – spaljeno i razoreno. Odrastao je igrajući se nogometa po seoskim livadama, ovce, krave mu nisu strane, a nije mu nepoznata ni neimaština kakvu bosansko selo samo po sebi nosi. Roditelji su mu izbjeglice koji su spas na neko vrijeme pronašli u Zenici, da bi se potom vratili u Piljužiće.

Izbjeglice, prognanici i povratnici – tri faze života kroz koje je velika većina ljudi svih nacionalnosti prošlosti. Tri faze od kojih se čovjek cijelog života mora oporavljati.

Adem se ovom knjigom oporavlja. Bio je dijete, dovoljno odraslo da bude svjesno, da se nešto događa. A to nešto bio je rat. Ali Hodža u crnoj hronici ne govori samo o tome, zapravo, o tome najmanje.

Za vrijeme kampanje za predsjedničke izbore u SAD-u Adem je strahovao. Otac je djevojčice neobičnog imena – Imany i suprug. Glava obitelji, kako se to kod nas kaže. I to još musliman i to hodža u Trumpovoj Americi. Strahovao je i razmišljao da kupi pušku da bi se mogao štiti, braniti. Da bi mirnije spavao. Na svu sreću, te su ga opsesivne misle i iracionalan strah opravdan posve racionalnim zbivanjima prošle i nije nabavio nikakvo oružje. Umjesto toga, kupuje književne klasike po relativno niskim cijenama. Da je Adem danas u BiH, možda bi se također plašio za svoju kćer i obitelj, pa razmišljao o nabavci oružja, doduše ilegalno, knjige teško da bi kupovao. Iz jednostavnih razloga: skupe su i teško dostupne.

Ipak, čitao ih je, čini mi se, oduvijek. Jer samo dobar, posvećen čitatelj, može ovako pisati. Pitko, jednostavno, iskreno, istinito – i prema sebi i vlastitoj okolini.

Dok je studirao na, kako sam shvatila, Fakultetu Islamskih nauka i ranije pohađao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, Adem je dane provodio u kafiću ‘Slatko ćoše’. Iako sam u Sarajevu znala boraviti, to ‘Slatko ćoše’ nikad nisam vidjela, a kamoli ušla u njega.

Naslovnica knjige "Hodža u crnoj hronici"

NAKLADNIK PLANJAX TEšANJ - Nakladnik Planax Tešanj

U tom je kafiću kave pio, pušio i dugo čitao, neke priče i napisao, autor ‘Hodže’. Već sada bi u tom ‘Ćošetu’ mogli staviti neku tablu s informacijom o Ademovoj knjizi, da ne čekaju još desetljeća da umre, kao što ćemo svi, pa da napišu – u ovom je kafiću Adem Deniz Garić napisao Hodžu u crnoj hronici.

Pušač je, kavopija i ljubitelj mirisa tek pokošene trave. U plastu sijena krio je kao tinejdžer Drinu, meko pakovanje. Plast sijena sam vidjela puno puta u životu, ali odrastajući u gradu, uz tek povremene izlete na selo, tom se velikom, suncu na zemlji, nikada nisam uspjela dovoljno približiti. Ali blisko mi je skrivanje cigareta: i sama sam ih, od oca, sakrivala među drva složena ispred zgrade, u hidrante u našem haustoru, u mamine šerpe i tepsije jer on te ormariće u kuhinji nikada nije otvorio. Adem je  djetinjstvo proveo na rijekama i potocima, krao jagode i lubenice, izrađivao roše za klikere. Djetinjstvo je to kakvog više nema i kakvo njegova kćer ne bi imala ni da je u Bosni, a kamoli Americi.

Adem je u ‘obećanoj zemlji’ počeo novi život, ispočetka. Susreće i tamo katkad s našim ljudima. Vjerujem da kada se Bosanci, bilo koje nacije, sretnu u Americi, ne moraju puno govoriti – prepoznaju se pogledu i rukama požutjelim od motanja duhana.

Adem Deniz Garić piše tako da osjetim miris tek pokošene trave i to pod ovim decembarskim zagrebačkim maglama. Po tome se prepoznaje pravi, veliki pisac.

Dnevnik.ba