Nadal 185, Federer 185, Đoković, 188, Sampras 185, Laver 173, Borg 180, Rosewall 170, Connors 178, Lendl 188, Agassi 180, Newcombe 183, McEnroe 180, Wilander 183, Edberg 188, Becker 191, Villas 180, Courier 185, Kodeš 175, Ashe 185, Kuerten 191, Murray 191, Wawrinka 183.
S ovoliko centimetara su osvajali titule višestruki osvajači Grand Slam turnira u Open eri. Prosjek im je nešto iznad 180, tek su se trojica vinula do 191 centimetra. Pritom valja reći da je Becker osvajao titule u drugo vrijeme, kad su razmjene bile kraće i igra servis - mreža puno popularnija i produktivnija.
Čak i od tog Beckera Čilić je viši sedam centimetara.
Poanta je dakle u fizičkim predispozicijama. Savršen je primjer košarka u kojoj je većina igrača iznad dva metra visine, a sve je veća tendencija rasta "playmakera" koji su se uvijek izdvajali kao najniži na parketu. Tako i u tenisu postoje savršene dimenzije koje donose trofeje, uz rijetke anomalije.
Visina između 180 i 190 omogućava dovoljno ravan i razoran servis, dovoljan raspon ruku i optimalnu pokretljivost, motoričnost, gipkost, sposobnost brze promjene smjera. Gore navedeni popis to potvrđuje uz pokoju iznimku koja potvrđuje pravilo, poput Roda Levera i Kena Rosewalla koji su se umirovili na samom početku Open ere, a titule osvajali, uz svo poštovanje, u vrijeme puno slabije konkurencije.
Marin Čilić sa svojih 198 centimetara daleko je od optimalne teniske građe koja jamči kontinuiran uspjeh na najvišoj razini. Riječ je o jednom od najkompletnijih igrača u na Touru, s cjelovitim rasponom udaraca, čak i vrlo pokretljivom za svoju visinu. No Marin je prisiljen napadati, trošiti se, nema luksuz prelaska u čvrstu defenzivu iz koje bi izluđivao suparnike kao što to njemu godinama radi velika trojka/četvorka. Jednostavno ga fizičke predispozicije sprječavaju u tome. On ne može trčati s jednog na drugi kraj terena, barem ne u kontinuitetu, ne može to raditi kvalitetno kao suparnici iz svjetskog vrha. To je bitka koju unaprijed gubi i zato u nju uglavnom niti ne ulazi.
Jedini način igre kojim ima šansu osvajati titule su kontinuirano napadanje i pokušaji uspostavljanja kontrole nad poenima i njihovim ishodima, pri čemu više od 60% poena biva okončano njegovima winnerima, iznuđivanjem grešaka suparnika ili neiznuđenim greškama. Takva igra zahtijeva najvišu razinu u kontinuitetu, a na Grand Slamovima i Master turnirima to je 5 do 7 mečeva. Dakle, mora biti dva tjedna na svojoj najvišoj razini da bi došao do završnice Grand Slama, pri čemu je poželjno da velikani s druge strane mreže ne odigraju na svom maksimumu. Svaki manji pad igre napadački orijentiranog igrača u tenisu je koban.
Stoga je pravi podvig sve što je Čilić ostvario u karijeri, nevezano za ishod polufinala protiv Norvežanina Ruuda.
20 titula, od čega po jedna na Mastersu i Grand Slamu, finala na Wimbledonu i Australian Openu, dugogodišnji boravak u top 10 rezultati su koji ga svrstavaju među najveće u povijesti hrvatskog sporta.
Mentalna (ne)stabilnost
Marin je inače kod dijela publike na glasu kao mentalno nestabilan igrač. Znao je, istina, pokleknuti u ključnim trenucima, no da ta tvrdnja baš i ne stoji pokazuje njegov omjer kad su u pitanju mečevi koji su otišli u peti set. Marin je pobijedio u 34 takva, a poražen je 19 puta! Oscilacije se mogu primarno pripisati njegovom načinu igre koji podrazumijeva uspone i padove tijekom mečeva, a kako su znale dovoditi do gubitka "dobivenih" mečeva, tako se nebrojeno puta događalo i suprotno, što se osjetno manje doživljava u javnosti.
Hercegovac ili Hrvatina
Kod dijela publike u Hrvatskoj regionalno-etničke kvalifikacije mijenjaju se ovisno o Čilićevim rezultatima. Kad razočara postaje Hercegovac, kad pobijedi, napose u Davis Cupu, tada je Hrvat(ina). Uvijek je bilo sitnih duša koje ne znaju cijeniti koliko je rada i odricanja potrebno da bi se stiglo među 10 najboljih u bilo kojoj djelatnosti na kugli zemaljskoj, pa tako i u tenisu u kojemu tisuće u dvadesetima završavaju karijere jer se ne mogu probiti u prvih 1000 ili 2000 na ATP listi i zaigrati barem Challenger turnire koji donose ozbiljan novac.
Dnevnik.ba