Nakon što je njegov povratak u europski nogomet uslijed ozljeda ispao kao neuspješna misija, Mandžo je odbio ponude koje je dobio kao slobodan igrač te odlučio završiti svoju igračku karijeru. Od nogometa se oprostio na emotivan način, na svojim društvenim mrežama napisao je pismo „malom Mariu“ u kojem ga savjetuje i nabraja što će sve ostvariti u svojoj karijeri.
„Tra gli uomini, i guerrieri“
U nordijskoj mitologiji riječ „Valhalla“ označuje Halu mrtvih heroja, nebesku palaču u kojoj pali borci nastavljaju svoj zagrobni život. No, ona nije za sve smrtnike, nego za samo one koje su pali dostojanstveno, hrabro i bez straha u očima. Za takve je u „palači palih“ organizirana bogata gozba, najbolje meso i medovina koju poslužuju lijepe Valkire. Ako bi u svijetu nogometa postojalo takvo slično mjesto, prvi do vrhovnog božanstva Odina sjedio bi Mario Mandžukić.
Stoga, ako Mandžo nije bio najbrži, nije bio najbolje tehnički potkovan, niti je dijelio „lopte s očima“, kako je u svojoj karijeri uspio ostvariti toliko toga igrajući jednu od ključnih uloga u najboljim europskim klubovima? Dio odgovora leži u velikom transparentu duž cijele tribine kojeg su mu posvetili najvatreniji navijači Juventusa: „tra gli uomini, i guerrieri“ ili u prijevodu „ratnik među ljudima“.
Mandžukić ne samo da je bio dio europskih velikana, nego je u njihovim pohodima na trofeje igrao i bitnu ulogu. Krenemo li od samih početaka u Zagrebu i Dinamu, pa i onih u reprezentaciji s „Bilić Boysima“ 2012. gdje su ga igre u kockastom dresu i prodale u Bayern, Mandžo nikada nije bio najtalentiraniji igrač u ekipi. No, njegov je doprinos, što kroz golove, što kroz zalaganje i borbenost uvijek bio ključan.
Iako se sa Bayernom popeo na „krov Europe“ zabivši gol u finalu Lige prvaka i sa sjajnom bundesligaškom sezonom iza sebe, dolaskom Pepa Guardiole u Bavarsku Mandžo je pao u drugi plan. Bez obzira što su njegove kvalitete godinu ranije bile kompatibilne sa Mullerovim, Robbenovim i Riberyevim, Pep je od svojih napadača tražio neke druge karakteristike, a nije pomogla ni stvar da je u klub došao najbolji strijelac lige – Robert Lewandowski. Teško da postoje igrač i trener koji se više razlikuju od Pepa i Mandže – Španjolac voli eksperimentirati s pozicijom centralnog napadača, voli „lažne devetke“, igrače sa svilenim dodirom i tehnikom dovedenom do savršenstva.
Mandžukić je antiteza te priče, igrač koji se najbolje snalazi u neposrednoj blizini gola, živi od fizičkog kontakta i zračnih duela, dok bez lopte kao sumanut naganja protivničke igrače sa onim pomalo luđačkim pogledom. Baš zbog toga je njegov idući angažman u Atletico Madridu i rad sa Simeoneom trebao biti savršen fit. Iako se očekivalo da Mandži leži „igra sa nožem u zubima“, da mu mentalitet ekipe savršeno odgovara i da će postati Simeoneov prvi časnik, u Madridu se zadržao samo godinu dana.
Daleko od toga da Mario nije pokazao ništa. Zabio je solidan broj golova u La ligi, njegovim golovima osvojen je Superkup i riješene su još neke velike utakmice. Iako se karakterno savršeno uklapao u ekipu, taktički element nije bio idealan. Kao ekipa koja svoju igru prema naprijed bazira na tranziciji, Atletico u Mandžukiću nije imao napadača koji može strelovito istrčati kontru ili osvojiti otvoren prostor ispred sebe sa loptom u nogama.
Improvise. Adapt. Overcome.
U prijevodu improviziraj, prilagodi se i prevladaj. To je inače geslo američkih marinaca, jedne od najeltinijih postrojbi američke vojske poznate po specifičnom borbenom duhu. Baš kad se činilo da taktička evolucija napadače Mandžukićevih karakteristika lagano šalje u povijest i gura ih u drugi plan, Mandžo je improvizirao, prilagodio se i na kraju prevladao.
Igrajući za Juventus pod palicom Maxa Allegria postao je jedan od najvažnijih kotačića ekipe koja je osvajala uzastopne domaće naslove i dva puta došla do finala Lige prvaka. Mario je bio Allegrijev čovjek od pouzdanja, igrajući gotovo na svakom dijelu terena, u različitim ulogama, došao je i do kapetanske vrpce i statusa kakvog je malo stranaca imalo u talijanskom klubu.
Iako će ga naša javnost pamtiti po golovima koje je zabio i na njega gledati kao centralnog napadača koji „samo trpa“, Mandžo zapravo nikad nije ni bio elitni strijelac. Taktička taksonomija Mandžukića će pamtiti kao krilnog centarfora, ili što puno bolje na engleskom zvuči „wide target-man“. O njegovom zenitu karijere pod Allegrijem i ulozi kakvoj je trebao igrati u Milanu, detaljnije smo pisali smo kada je potpisivao za Milan, na kraju ispada njegov posljednji klub.
Borba čovjeka i lopte
Možda i nije slučajnost da je Mandžukić najavio kraj karijere baš u vrijeme kada Hrvatska reprezentacija muku muči sa pozicijom napadača, da malo potkopa sve one, pa uključujući i mene koji smo nekada sumnjali u njega i uzimali ga „zdravo za gotovo“. Oduvijek sam imao mišljenje da je on igrač kojeg obožavaš jer je u tvojoj ekipi, da je u protivničkom dresu vjerojatno bi ga smatrao najomraženijim igračem na terenu.
Mandžin nogomet bio je u jednu ruku „makijavelistički“ i ispunjavao je osnovni princip tog gledišta da „cilj opravdava sredstvo“. Nije birao načine na koje će pomoći svojoj ekipi, bio je prvi kada na terenu izbije naguravanje, pretvarao bi se u hollywoodskog glumca kada bi se trebalo izležavati i ukrasti malo vremena za svoju ekipu, ali je u suprotnoj situaciji za momčad znao igrati zavijene i krvave glave.
Sumanuto je vršio pritisak na protivničke stopere, uklizavao duboko na svojoj polovici, branio kornere, sprječavao kontre, iznuđivao penale. Onako visok i krakat, sa onim grčevitim izrazom lica i luđačkim pogledom, Mandžo je prkosio izgledu moderne nogometne zvijezde. Njegov nogomet bio je borba čovjeka i lopte. Tehnički i estetski neugodan za oko, ali u isto vrijeme je savršeno pristajao njegovom izgledu i karakteru. Nogometna povijest će ga najviše upamtiti po ratničkom duhu, no ne smijemo zaboraviti i podcijeniti činjenicu da je usprkos tehničkim i drugim nedostatcima uspio od sebe napraviti igrača unikatnog seta vještina.
U moru golove kakve je zabio na valjda sve moguće načine, između ostalog škaricama u finalu Lige Prvaka, rukom, za finale SP-a, glavom ležeći na podu (!), meni će u posebnom sjećanju ostati onaj gol Arsenalu u dresu Bayerna. Najstariji oblici nogometne igre sežu i do 2 tisuće godina u povijest, ali teško da je netko u povijesti prelijepe igre uspio zabiti gol tako da je nakon upućenog udarca u mreži prvo završio strijelac, pa tek onda lopta. Ako ne vjerujete, uvjerite se sami.
Dnevnik.ba