Osim Škore, to je ljeto, kada se Zagreb pripremao za Svjetske studentske igre, Ćiro u Dinamo doveo Čavu Dimitrijevića, Dragana Lepinjicu, Vladu Kasala…
Haris Škoro bio je ofenzivni vezni igrač. Dinamo plavi dres je nosio jednu sezonu te je u 29 službenih utakmica postigao 14 golova, što mu je omogućilo transfer u Torino iduće sezone. Kasnije je igrao i za Zurich i Baden. Za reprezentaciju Jugoslavije upisao je 15 nastupa i postigao četiri pogotka između 1985. i 1989. godine.
Prigodom dolaska iz Željezničara u Dinamo tvrdilo se da je Škoro u tom trenutku bio najveći transfer u povijesti jugoslavenskog nogometa, jer je dotičnog igrača željela i Crvena zvezda. I danas se navijači sjećaju pompoznih radijskih komentara Ive Tomića kada je riječ o Harisu Škori:
“Haris Škoro, ovo si zabit mor’o”!
Ili s prijenosa u Rijeci…
“Ako danas Škoro gol zabije, preplivat ću preko Jadrana sve do Italije”!
Igrajući u Torinu Haris Škoro imao je niz neuvjerljivih partija, ali je imao privilegiju sučeljavati se protiv Diega Maradone. O tome kaže:
“Naravno, mislim da je on bio najomiljeniji nogometaš svih vremena, što smo vidjeli i nedavno, kada je umro, koliko ljudi je plakao. On je s 27-28 godina pružao takve partije i davao golove kakve nitko nije. Igram protiv njega i gledam, znao sam stajati minutu netremice, promatram ga i ne vjerujem svojim očima. I ja i suigrači, tako da bi trener poludio. Kad bi podviknuo trgnuli bi se, ali Maradona bi nas već uništio. Igrao sam protiv Gullita, Baggia, Van Bastena, najboljeg centarfora svih vremena, za moj ukus, ali Maradona je vjerojatno najveći. Glupo je išta decidirano tvrditi, ali jedini je Maradona mogao neke stvari posve sam, iako je nogomet strogo momčadska igra u kojoj kolektiv izbacuje pojedinca. Kod Maradone to nije bio slučaj, on je sam radio kolektiv boljim’, veli Škoro. I nastavlja:
„Ma evo, to je bilo čudo: on onako mali istrči u Napulju i cijeli stadion pjeva samo njemu. Kad je u formi, to je kao da igra pola pola momčadi, nitko ne može sve sam, ali on je bukvalno važio kao pola momčadi„, kazao je ovaj bivši Dinamov igrač.
O svojim danima u bivšoj državi voli reći:
„No, igrao sam ja u Dinamo i bivšoj Jugoslaviji sa i protiv fenomenalnih igrača. Eto, mnogi s kojima sam igrao u Dinamu, poput Mlinarića, potom Bobana, a i Blaža Sliškovića… bili su nevjerojatno dobri nogometaši. U to vrijeme stasao je i Davor Šuker. Ne bih htio nekoga zaboraviti, ali definitivno, tad je bilo puno klasnih igrača, čak i više nego sada„.
Haris Škoro je i danas legenda Željezničara. Bio je on član velike generacije Željezničara koja je 1984. godine igrala i polufinale Kupa UEFA, a za njega su se borila i ostala tri kluba tadašnje takozvane velike četvorke, Hajduk, Crvena zvezda i Partizan. I baš zbog toga bio je to jedan od najzvučnijih transfera u povijesti zagrebačkog kluba.
Škoro o svemu tome zna govoriti:
„U Želji smo mi bili raja, bilo je svega. Ne spava se pred utakmicu, cijelu noć frka, izlasci, ovo – ono, a poslije toga igramo polufinale Kupa UEFA. Do nekih doba se gledaju bezobrazni filmovi – naravno, tek kad Švabo, Ivica Osim, ode na počinak – i mi sutradan pobijedimo.“
Željezničar je sa Škorom bio europski hit.
„Bili smo sjajna ekipa, imali četiri, pet reprezentativaca, bili smo jako popularni. I što je još važnije – igrali smo odličan nogomet, posebno u Europi. Izostalo nam je to finale, praktički smo jednom nogom već bili u njemu, ali onda smo nekoliko minuta prije kraja primili gol i ispali od Videotona. No onda se ekipa razišla, pa smo i mi ostali tražili svoj put. Tako i ja svoj te sam, uz pozive mnogih, izabrao Dinamo„.
Njegova priča glede dolaska u Dinamo je filmska, a glavnu ulogu je imao Ćiro Blažević. Škoro se prisjećao:
“Da nije bilo Ćire, nikad se ne bih preselio iz Sarajeva u Zagreb. Došao mi je kući s novcem u vrećicama i rekao: ‘Evo, sine, uzeo sam svojoj djeci da bih tebe kupio. Smjestio mi je oca u bolnicu u Zagreb, svaki dan ga posjećivao i osobno ga brijao…’.
Škoro je bio baš intrigantan, a živio je, u prvo vrijeme, u hotelu Intercontinental zajedno s Čavom Dimitrijevićem i Vladom Kasalom.
„Za te novce sam mogao kupiti cijelu brazilsku navalu„, rekao je Ćiro Blažević kad je stigao račun iz hotela Intercontinental.
Haris Škoro i tada popularna plesačica i pjevačica Izolda Barudžija bili su najpopularniji par u državi. Nakon samo jedne sezone u Dinamu, dobio je ponudu Torina iz Serie A, tada najjače lige svijeta…
Dolazak u Dinamo bio je signal da pod Ćirom Dinamo misli ozbiljno, kao i pet godina ranije kad je bio prvak nakon 24 godine čekanja.
„Još u veljači te godine potpisao sam predugovor s Dinamom i tada već praktički dogovorio dolazak, jer meni je to bila zadnja sezona u Želji. Spletom okolnosti, moj je otac tih mjeseci obolio od raka pluća, ali Ćiro Blažević i čelnici Dinama iskazali su veliko srce te pomogli da zbrinem oca u jednoj od zagrebačkih bolnica, u kojoj je proveo desetak dana. Potom sam ga vratio u Sarajevo. Istina, otac je te godine i umro, ali taj čin ljudi iz Dinama nikad neću zaboraviti„.
Inače, Dinamo je tu sezonu 1987/88 u kojoj je Škoro bio igrač Modrih završio na četvrtom mjestu, iza Crvene zvezde (45 bodova), Partizana (44) i Veleža koji je imao 42 boda baš kao i Dinamo. U toj Dinamovoj generaciji bilo je puno odličnih igrača, od Marka Mlinarića, Mirka Lulića, Zvjezdana Cvetkovića, Ivana Cvjetkovića, Vlade Kasala, Mladena Munjakovića, Stjepana Deverića… No bio je tu i mladi Zvonimir Boban, na počecima svoje velike karijere.
Otišao je potom u Torino. Torino je tih godina bio jači nego danas. Konkurentniji Juventusu i ostalim talijanskim velikanima.
Dnevnik.ba