Otišao u Dinamo "po minutažu"
Brkljača je još koncem zime odbio staviti potpis na novi ugovor. Sportski direktor Hajduka Nikoličius tada je rekao da su mu ponuđeni uvjeti na razini najtalentiranijih izdanaka akademije, što su mladić i njegovi zastupnici odbili. I tu bi otprilike sva priča mogla završiti. Postoji limit, uvjetovan financijskim mogućnostima, preko kojega klub ne želi ići, te svaki igrač željan debljeg bankovnog računa, ako nije zadovoljan ponuđenim, može sreću potražiti drugdje. Sporan je tek drugi tobožnji razlog koji se navodi kao motiv prelaska u redove rivala, a to je minutaža, odnosno mogućnost razvoja.
Medijsko izvještavanje
Može se čuti da je mladić otišao za većom minutažom i kvalitetnijim razvojem, što je najviše sporno u ovoj priči. ostavimo li po strani to što je pored pregršt interesenata otišao baš najvećem rivalu.
Zato valja podastrijeti brojke. Zbrojili smo minutažu Hajdukovih i Dinamovih igrača koji su nastupili ove sezone, a na otvaranju iste nisu imali više od 21 godine.
Hajdukovi klinci dobili su 6253 minute, od čega najviše Stipe Biuk (1547) , David Čolina (1500) i Marin Ljubičić (1346).
Dinamovi klinci pak su dobili 5553 minute, od čega uvjerljivo najviše Josip Šutalo (2354) i Bartol Franjić (1772.)
Pridodaju li se minute 22-godišnjaka na startu sezone, Hajdukova prednost je još i veća jer su Sahiti, Mlakar i Dellova skupili više minuta nego Špikić, Ivanušec i Kastrati.
U mainstream medijima razvila se priča kako Hajduk glede davanja prilika mladim igračima zaostaje za konkurentima, a zapravo je u tom segmentu prvi. Takmac za naslov Osijek dao je svojim klincima čitave 33 minute...
Valja spomenuti da je Brkljačin sedam mjeseci stariji konkurent za poziciju Baturina, velika uzdanica hrvatskog prvaka, u protekloj sezoni odigrao čitave 432 minute.
Odlaze zbog - novca
Jasno je da Brkljača, kao i prethodnici mu Grčić, Rožić, Vasilj..., nije otišao zbog minutaže nego zbog novca. Financijske mogućnosti Dinama neusporedivo su veće, a osim iznosa definiranih ugovorom, poznato je, pozamašne svote se daju ispod stola, uz druge prateće "usluge".
Monopol
Dinamo je još početkom stoljeća kombinacijom dozvoljenih i nedozvoljenih sredstava, injekcijom privatnog kapitala, koja je kasnije višestruko namirena preko inozemnih bankovnih računa, razvio monopol na tržištu te je bez problema skupljao gotovo sve što vrijedi među mlađim uzrastima u Hrvatskoj. Kroz Maksimir su prodefilirali vagoni talenata i zahvaljujući puno više zakonu velikih brojeva, nego nekoj izraženost superiornosti na polju struke, mnogi od njih su se etablirali, postigli cijenu i napunili klupsku blagajnu. Na stotine inkasiranih milijuna lako je zažmiriti na hrpu onih koji nisu uspjeli. A među takvima su i neki "ukradeni" Hajduku. Posljednjih se godina mogu vidjeti naznake prekida te i takve dominacije, a potvrda toga su tri uzastopne osvojene i dvije upisane Hajdukove juniorske titule.
Kako ova Hajdukova uprava radi s mladima?
Predrasude su jedna od najvećih intelektualnih bolesti, a istima robuje značajan dio nogometne javnosti te trči bez rudo. Rad s mladima apsolutno se, kao ni ukupan sportski rezultat ne može ocijeniti nakon godinu i pol dana mandata. Može se tek steći nešto površniji dojam. A on kaže da su u tom periodu osvojene dvije juniorske titule i da je Hajduk od vodećih momčadi prvi po davanju šansi mladim igračima. Na koncu, Biuka i Ljubičića s 18 i 19 godina u prvu momčad gurnula je upravo ova uprava. U minuloj sezoni odigrali su 40-ak posto minuta, i više od toga uzmu li se u obzir sitne ozljede, vanjski promatrači će reći premalo, netko tko ih je ocjenjivao po učinku reći će previše.
Prvo baza pa nadogradnja
Jasno je da stručna osovina Bilih želi stvoriti snažnu bazu "gotovih" igrača i u što kraćem roku konkurentnu momčad, može se reći da je na kraju procesa, dakle nije odlučila gurati olako u vatru klince koji bi mogli brzo izgorjeti okruženi nedovoljno kvalitetnim suigračima koji bi im mogli otežati razvoj. Cijenu je platio upravo neosporno talentirani Marin Ljubičić, izgorjevši pod pritiskom velikih očekivanja, jer je momčad građena u hodu i tek je ovo proljeće dosegnula obrise stabilizacije. Sam je procijenio da mu je najbolje otići, možda privremeno, možda trajno, ali na broj prilika se ne može požaliti.
To će se dakako potencirati, ali neće primjerice oskudna minutaža velikom Dinamovom prospektu Marinu koji kod Bjelice bio u drugom planu, potom je seljen po posudbama, a čini se da ne kotira visoko ni nakon solidne epizode u Šibeniku.
Kad podvući crtu?
Ocjena Hajdukova rada s mladima još je preuranjena, iako gore podastrte brojke kažu da im minutaža uopće nije skromna. Prvi je cilj stvoriti konkurentnu momčad jer će uz nju i klinci brže rasti, a onda, što se poklapa iz prijelazom u seniorski nogomet talentirane juniorske generacije, najbolje i najprilagodljivije među njima pripajati seniorskom sastavu. Baš kao i rezultat, i taj segment treba ocjenjivati na koncu sljedeće sezone, ali puno, puno više za točno dva ljeta. Tada ćemo moći ocijeniti što je Hajduk igrački i financijski dobio od Pukštasa, Čuića i društva. Neki od njih sigurno će postati novi ljubičić, ali barem neki bi, za prolaznu ocjenu klubu, morali postati i novi, ako ne vlašić, onda bar bradarić, palaversa ili biuk.
Dnevnik.ba