Mancinijev je Inter prepoznao nestašnog zagrebačkog dečka u kojega vrijedi investirati. U dvije su rate, posudbom i konačnim otkupom, između zime 2015. i ljeta 2016. Dinamu isplatili ukupno 8 milijuna eura. Fina tehnika, motorika također, a napose ogroman kapacitet pluća, sve su to vidjeli u Marcelu Brozoviću koji je još 2014. počeo participirati u izabranoj vrsti Hrvatske.
Kupili su središnjeg veznjaka, kompletnog, može odigrati i bočnog veznog, silom prilika i iza napadača, pa ako je baš nužda - i zadnjeg veznog. I igrao je sve te pozicije, promjenjive minutaže i učinka, stigao se posvađati s De Boerom, klub ga je tada kaznio, Mancini ga je prethodno šaltao po pozicijama, između klupe i travnjaka... Čačiću je vrijedno služio kao radni bočni vezni u nedostatku klasičnih prodornih krila.
Za današnju verziju Broza, osim njega samog i ljudskog i igračkog sazrijevanja, zasluge dijele četiri čovjeka. Prvo Luciano Spalletti koji ga je na prelasku s 2017. na 2018. počeo redovito koristiti kao jednog od zadnjih veznih. Potom Zlatko Dalić koji ga je prvi počeo češće rabiti kao jedinog zadnjeg veznog, iza dvojice centralnih, Modrića i Rakitića, protiv jačih suparnika u Rusiji. Bilo je to doduše u nešto drugačijoj ulozi. Potom, vjerojatno i najviše, Antonio Conte koji ga je 2019. počeo koristiti kao registu - dubinskog playmakera s ovlastima da kontrolira igru u posjedu svoje momčadi. Za zadnji korak evolucije zaslužan je Simone Inzaghi koji gaji više pozicijski nogomet u odnosu na direktnijeg Contea, što je Brozu dalo još veće ovlasti, maltene ključ u ruke igre Intera.
Zašto zadnji vezni - i to baš solo?
Ima igrača kojima odgovara da im se dodijeli uloga u sustavu uz striktno izvršavanje zadataka. Postoje pak i oni kojima treba određena sloboda te traže klubove i trenere koji će im to omogućiti. Najčešće su takvi ofenzivci koji ordiniraju između linija, dosta rjeđe dubinski playmakeri. Broz je u ovoj drugoj skupini.
Koliko god zahvalno i vrijedno izvršavao zadane mu zadatke na drugim pozicijama i u drugim ulogama, to nije njegova zona komfora i ne može redovno, disciplinirano i konzistentno pružati ono što se od njega traži. Mora imati slobodu. To dobiva kao regista.
Osebujni Broz ima kapacitet pluća i energiju koja mu omogućava da bez pola muke iz tjedna u tjedan istrčava po 12-13 kilometara po utakmici. Urođeni poriv i nogometni IQ, koji je astronomski usprkos njegovu ponašanju izvan terema, omogućavaju mu da anticipira zbivanja na terenu i poteze suparnika brže, bolje i u većem intenzitetu od ostalih. Kad ima partnera u liniji mora se u kretnjama podređivati njemu i ne ugrožavati previše i prečesto formaciju i postavku momčadi. Kad je solo, zaštićen s dva, još bolje tri središnja braniča, kao čuvar dvojice discipliniranih radnika i trkača ispred sebe, Broz može sve što poželi i dobiva slobodu. Drugi drže formaciju, a on bez straha iskače s pozicije, bočno, visoko naprijed, presijeca, gura u presing ili pak popunjava rupe u zonskoj obrani.
Slično je i u posjedu. Godinama zanemarena vizija perfektno se manifestira kada je - solo. Sposoban je bezbroj puta po utakmici prići braničima u posjedu lopte, ponuditi se za pas i nastaviti lateralne kretnje nudeći opciju drugom kolegi iz obrane. Sve s gotovo savršenim pregledom i osjećajem za položaj vlastitih i suparničkih igrača. Obrana i golman s Brozom ispred sebe nemjerljivo su sigurniji u iznošenju lopte i prvoj fazi distribucije.
A kad lopta pređe u fazu izgradnje Broz niti tu nije bez oružja. Sve vidi brzo a cilja precizno, sposoban je gađati daleke mete, dubinskim dodavanjima presijecati prvi blok suparnika. Vrhunski osjeća kad je trenutak da se napad uspori i odloži, a kad je šansa da se pokuša rizičnim dodavanjem probiti suparnika. On diktira tempo.
Broz je doista igrač koji može sve, sve što bi trebao kompletni veznjak, tek kao dribler nije vrhunski. Da jest bio bi superman.
Taj set vještina i kvaliteta doveo je do toga da je kao malo tko u Europi dominantan u tri važne kategorije i u posjedu i van posjeda. Brojke godinama rastu, a u minuloj sezoni dosegnule su vrhunac. Hrvat je prvi u Seriji A po pretrčanim kilometrima, drugi po broju dodavanja u ligi s boljim postotkom točnosti od prvoplasiranog te četrnaesti po broju oduzetih lopti u prvom talijanskom rangu natjecanja.
Luka Modrić je najbolji hrvatski nogometaš u povijesti, samim time i veznjak, no premalo ljudi percipira da je Broz, subjektivna ali utemeljena procjena, među pet najboljih hrvatska veznjaka u povijesti, usudit ću se reći i među tri, i to u strahovitoj konkurenciji. Nijedan hrvatski nogometaš u povijesti nije dobio ključ u ruke velike momčadi. Čak i Modrić ogroman dio odgovornosti u fazi izgradnje napada dijeli s Kroosom, a defenzivne zadaće najviše snosi Casemiro. A brončani velikani, čak ni veliki Zvone Boban, nisu imali takvu ulogu u tako velikoj momčadi.
Brozović je i drugi najvažniji igrač hrvatske reprezentacije u proteklih pet godina. A to nije malo ako je Luka Modrić prvi.
Dnevnik.ba