Za potrebe ovog teksta vratit ćemo se u 2015. godinu i poluvrijeme utakmice između Wengerovog Arsenala i Conteovog Chelsija na Emiratesu. Nakon prvih 45 minuta „Topnici“ su imali čak tri gola prednosti nad gradskim rivalima, a navijačima je to bio dovoljan povod da ozbiljno počnu sumnjati u Conteov rad na početku nove sezone.
Nakon 10 uvodnih minuta drugog poluvremena talijanski stručnjak odlučio je eksperimentirati – umjesto Cesca Fabregasa u igru je ušao Marcos Alonso. Lijevi bek za centralnog veznjaka značilo je totalna promjenu formacije, 4-3-3 postalo je 3-4-3, sa tri igrača u zadnjoj liniji i wing-bekovima koji dolaze u završnicu Conte je iz rukava izvukao sličan sustav koji je koristio u Juventusu i talijanskoj reprezentaciji.
Utakmicu nije preokrenuo, ali zato jest sezonu. Chelsea je pobijedio 13 utakmica u nizu, u prvih šest nije primio ni pogodak i na kraju sezone se okrunio naslovom prvaka Engleske. U sezoni u kojoj su svi pričali o prošlogodišnjoj Leicesterovoj bajci, te obnovi rivalstva Guardiole i Mourinha u Manchesteru, Conte je jednom sjajnom taktičkom promjenom zaokrenuo Chelsijevu sezona za 180 stupnjeva i otišao do kraja. Sudbina je htjela da njegov sljedeći klub u Engleskoj bude baš Tottenham, klub koji je u toj Conteovoj pobjedničkoj sezoni imao najbolji napad i najbolju obranu lige, no ipak je ostao sedam bodova iza Conteove ekipe.
Trener s pobjedničkim pedigreom među praznim trofejnim vitrinama
Tottenhamova klupa je za vrijeme vladavine Daniela Levya često ličila na autobusni kolodvor gdje su treneri odlazili i dolazili kao na traci. Za mandata Mauricia Pochettina stvari su se malo stabilizirale, klub se konstantno borio za vrh ljestvice, nastupao u Ligi prvaka i bez puno financijskog gubitka odradio tranziciju na novi moderni stadion. Njegovim odlaskom klub se vratio starim navikama, u dvije godine na klupi su promijenjena tri imena, od kojih je posljednji Nuno Espirito Santo izdržao tek 10 kola u Premier ligi, ukupno četiri mjeseca.
Usprkos tome što je Tottenham dugi niz godina bez trofeja, što ne igraju Ligu prvaka, ni Europsku ligu, Spursi su ponovo, kao što je bio slučaj sa Joseom Mourinhom, uspjeli dovesti najjače slobodno trenersko ime na tržištu. Antonio Conte se uslijed klimave situacije sa O. G. Solskjaerom povezivao sa Man. Unitedom, no Levy ga je na iznenađenje svih u ovom trenutku uspio dovesti u Tottenham.
Takve stvari su prije desetak godina bile nezamislive. Očigledno je da klub može parirati onim najvećima u financijskim uvjetima i infrastrukturi, da na račun toga na klupu može privući najveća imena, no ono gdje Tottenham zaostaje je trofejna bilanca. Prošlo je 13 godina od posljednjeg trofeja, što je za klub sa takvim ulaganjima i ambicijama previše. No, zbog toga je Conte tu. Čovjek koji iza sebe ima opipljiv rezultat u svakom klubu u kojem je radio – od uspostavljanja dominacije sa Juventusom, dobrih rezultata sa Talijanskom reprezentacijom, titule u Chelsiju i prošlogodišnjeg naslova prvaka Italije sa Interom na koji su „Nerazzurri“ čekali 11 godina. Stoga, očigledno je da je Antonio Conte čovjek koji donosi uspjeh gdje god dođe, ali ovaj mandat u Tottenham bi mogao biti najveći izazov njegove karijere.
Suradnja sa Levyem najveći upitnik
Ključni čovjek u Conteovom dolasku je sportski direktor Fabio Paratici koji je u klubu od prošlog ljeta. Njih dvojica imaju uspješnu povijest jer je baš Paratici doveo Contea u Torino kada je Juventus prekinuo devetogodišnji niz bez naslova prvaka. Paraticijevo poznavanje tržišta moglo bi biti ključno u formiranju nove ekipe kojoj će trebati svojevrsni remont.
Ekipa posjeduje kvalitetu sa nekoliko igrača svjetske klase u svakoj od linija, ali ako će se prebaciti na Conteov protalijanski sustav sa trojicom u zadnjoj liniji, morati će na zimu pojačati ekipu sa nekoliko igrača koji su već obučeni za novu formaciju.
Prošle sezone Scudetto mu je donijela 3-5-2 formacija, dok je zadnji put pokorio Englesku sa 3-4-3, stoga, Tottenhamu će vjerojatno biti potreban novi stoper ili wing bek. Situacija u veznom redu sa Hojbjergom, Ndombeleom, Lo Celsom, te domaćim momcima Skippom i Winksom izgleda zadovoljavajuće, dok se napad ne treba brinuti sve dok su na rosteru igrači poput Sona i Kanea. Baš bi Kaneovo „oživljavanje“ moglo biti jedan od prvih Conteovih poteza.
Nakon ljeta u kojem je htio napustiti klub, engleski napadač ne liči na sebe, ali dolazak ovakvog trenerskog imena bi mogao probuditi novu motivaciju u Kaneu. Jasno je da Conte u svojim rukama nema ekipu za napad na titulu, ali odlazak do kraja u nekom od kupova ili plasman u Ligu Prvaka bi sigurno bio zadovoljavajući za prvu sezonu u Londonu.
Ono što talijanskog stručnjaka odvaja od ostalih trenera je jako brzo implementiranje svojih zamisli u novu ekipu. Selekcija igrača i brzo standardiziranje prve postave, jasno definirane zamjene koje su vrlo slične kroz cijelu sezonu, te skraćivanje rotacije na 14-15 igrača su neka Conteova nepisana pravila kojih se držao u svakom klubu koji je vodio. Zbog toga je Conte najbolji trener na svijetu za kratke relacije, za instant uspjeh i tu dolazimo do mogućeg problema u Tottenhamu.
Osim što je ova ekipa nekako na granici između „rebuildinga“ i napadanja trofeja već ove sezone, za kormilarom Tottenhama sjedi Daniel Levy. Poznavajući povijest njegovog odnosa sa bivšim menadžerima i uzimajući u obzir Conteov ego i temperamentan karakter, lako je zaključiti da nisu srodne duše. Kada spojiš predsjednika kakav je Levy i trenera koji je senzibilan oko transfera i želi utjecati i na one stvari izvan terena, jasno je zbog čega se ovaj spoj uzima sa rezervom.
No, gledajući sa druge strane, na tržištu nije postojao bolji trener od Contea i u Tottenhamu mogu trljati ruke jer su uhvatili kapitalca. Daniel Levy ima sportskog direktora i trenera koji se poznaju i imaju uspješnu povijest iza sebe, na njemu je da ih podrži i dadne im novac i vrijeme.
Dnevnik.ba