-Estetika radova autora koji se predstavljaju izložbom Zidovi, plastika i sitna plastika odstupa od stereotipnih percepcija umjetničkih praksi, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i šire. Estetike su to koje nisu apriori lijepe, nego iskrene. U postavu izložbe imamo priliku vidjeti skulpture, instalacije, socijalno angažirane radove iz domene relacijske estetike koji govore o nama i našoj svakodnevnici. Djela su to koja u svojoj genezi sadrže novi pogled na uvriježene stavove, fenomene, svakodnevne predmete, otpatke. Radovi izloženi na večerašnjoj izložbi pripadaju kontekstu suvremene umjetnosti čiji se diskurs u vremenu u kojemu živimo, laički, krivo pripisuje umjetninama nastalim u ovom vremenu. Takva umjetnost, ovo-vremena, ne mora nužno manifestirati i suvremenost svog karaktera. Tu finu razliku između suvremene umjetnosti i umjetnosti općenito tumači teorija umjetnosti, estetika, nerijetko filozofija i sociologija. Različiti aspekti promatranja i manifestacije određenih fenomena, socijalna angažiranost, pluralizam, medij, neka su od načela koja definiraju razdoblje post modernog, suvremenog karaktera vizualnih umjetnosti.
Percepcija pojedinca fragmentiranog u strukturi vlastitog identiteta nužno donosi i poligonalnost stanovišta te decentriranost, kako to u knjizi „Installation art“ precizira autorica Claire Bishop. Materijal od kojeg je djelo sačinjeno, medij koji djelo prezentira, idejni koncept, umjetnikov stav, neka su od stanovišta koja nude polazišnu točku ka mogućem tumačenju simbolike umjetničkog djela postmoderne. Novi je to način mišljenja s naglaskom na svojevrsnoj reformi percepcija i tumačenja. Postmoderni, suvremeni pristup vizualnim umjetnostima novi je u “načelu“, tematici i tumačenju, a ne toliko u izvedbi. U kartezijanskom smislu poimanja pojedinca, suvremena umjetnost postavlja pred promatrača zahtjev za znanjem, promišljanjem, iskustvom i promjenom, te pozicionira vizualnu umjetnost na razinu “jasnog“ komunikacijskog kanala. Umjetničke prakse progovaraju jezikom oslobođenosti od dogmi, zahtjeva tržišta, „centara“ moći, tvoreći zapravo svojevrsne autonomije, nove centre slobodne misli. Koncept izložbe „Zidovi plastika i sitna plastika“ trojice bosansko hercegovačkih kipara, magistara umjetnosti i kiparstva: Ilije Kegelja, Borisa Orenčuka i Dalibora Nikolića tematizira prostor. Autori prezentiraju dvojakost moguće tematizacije prostora kao doslovnu pojavnost gabarita unutar kojih egzistiramo ali i kao fenomenološki promatran metafizički prostor, prostor identiteta, promišljanja i sebe-osjećanja. Kako zapravo umjetnici koji se predstavljaju na večerašnjoj izložbi korespondiraju s gore navedenim polazišnim teorijama namjera nam je rastumačiti ovim tekstom.
Ilija Kegelj u ciklusu pod nazivom „Duvari“ iz 2016 godine, grupom readymade objekata, derutnih prozora, naglašava granicu prostora novom granicom. U suštini logičkog tumačenja rada Ilije Kegelja, mogli bismo govoriti o negaciji negacije, zidu zida. Objekti iz navedenog ciklusa su mjera suodnosa Arte povera-e, Dadaizma, s tendencijom prikaza Malevičeve „posljednje slike“. U kontekstu negacije negacije, promatrač se nalazi pred zidom, na kojemu se nalaze zazidani prozori. Kontrapunkt tom prostornom paradoksu zapravo su slobode. Teško da bi netko kome sloboda nije makar na kratko bila oduzeta mogao kontemplirati ovu umjetničku instalaciju na razini na kojoj to autor manifestira. Arhitektonski aspekt tumačenja rada očigledan je nadasve u odabiru materijala, dok u sociološkom kontekstu rad kritički tumači svojevrstan nered u javnom prostoru. Materijal za izvedbu ciklusa „Duvari“ sakupljan je u okolici Mostara dulji period. Odbačeni predmet, prozor, posljedica je društvene mijene granice javnog i privatnog prostora, procesa rušenja i gradnje. Prof. Duško Rakić definirao je arhitekturu kao fenomen unutar kojega se „volja epohe prostorno manifestira“. Te manifestacije ishodište su rada „Duvari“. Ilija Kegelj svojevrsnoj „ne estetičnosti“ u smislu pojavnosti pruža unutar umjetničkog koncepta novu mogućnost estetizacije, kako u sociološkom tako i u umjetničkom, vizualnom smislu. Inverzija unutarnjeg zida u fasadni zid pojavnost rada čini još intrigantnijom. Arhitektonski elementi u djelima Ilije Kegelja zastupljeni su u bazi samog rada, ne samo kao „nosač instalacije“ nego i kao polazna točka autorovog djelovanja. U tom smislu vrijedno je spomenuti da je upravo Ilija Kegelj idejni tvorac i koautor knjige „Povijesni razvoj arhitekture“ (danas poznate pod nazivom “Opća povijest arhitekture“, godina izdanja 2005.) nastale drugom polovicom devedesetih godina prošlog stoljeća kao stenogram predavanja arhitekta prof. Duška Rakića na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom brijegu. Knjiga je u ediciji Sveučilišta u Zagrebu izdana 1999. godine, postala sveučilišni udžbenik Sveučilišta u Zagrebu kao i mostarskog Sveučilišta. Ilija Kegelj nekoliko godina je u svojstvu predavača istoimeni predmet predavao na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. Otuda zapravo potiče autorov dublji interes za arhitekturu kao teorijsku oblast, kao i inspiriranost arhitekturom za djelovanje unutar umjetničkih praksi. Iako su nastali zasebno, „Duvari“ funkcioniraju kao savršena cjelina koja na razini znaka i pojavnosti djeluje na prostor transformirajuće. Prostor u tom smislu stubokom mijenja svoj izgled, kao i energiju na kojoj rezonira. Niz mogućih pitanja poput onog „Jesmo li zazidani? Zašto smo zazidani? Tko je to učinio?“, traže odgovore koji ne moraju imati direktnu konotaciju s prostorom i mjestom na kojemu ih postavljamo. Ta pitanja mogu se primijeniti na razine identiteta, mogućnosti, afiniteta, i sloboda općenito.
Energija (W. Benjamin bi rekao aura?) instalacije „Duvari“ manifestira se porivom za dublje osjećanje i samo-promišljanje. Kroz ove prozore možemo promatrati još jedino sebe.
Kao i u slučaju ostalih autora predstavljenih na izložbi „Zidovi plastika i sitna plastika“, materijal i patina govore iskreno svojom pojavnošću. Ako je ipak neki segment rada „Duvara“ obojen, pripadajuća je to intervencija koja naglašava jasnost i jednostavnost rada - zida.
Utilitarno prozora je ukinuto. Duchamp-ovska je to paradigma tumačenja predmeta prvenstveno kao oblika, ostala značenja predmeta „učitavaju“ se naknadno.
Nakon osvrta na pojmove zida i granice, u daljnjem tekstu razmotriti ćemo fenomen plastike i plastičnosti, u doslovnom kao i u simboličkom smislu riječi. Plastično se izraziti značilo bi predočiti zorno predmet govora, fenomen koji se u verbalnom smislu tumači u raspravi. No kako tu plastičnost manifestiramo kroz skulpturalne forme?
Reljefi Borisa Orenčuka govore jasno u simboličkom i u doslovnom smislu. Konotativno značenje rada možemo definirati kao skup plastične ambalaže unutar staklenih stijenki prozora. Denotativno rada malo je složenije tumačiti. Materijal od kojeg Orenčuk tvori reljefe kojima se večeras predstavlja mostarskoj publici, skupljen je s periferije grada. U kontekstu teorije umjetnosti odnos periferije i centra jedna je od ključnih značajki socijalnog aspekta postmoderne, s naglaskom na manjine unutar društvene zajednice. Dugoročna onečišćenost gradskih i prigradskih naselja ponukala je autora da reciklažnim procesom kreira umjetnička djela. Od plastične ambalaže građevinskog materijala, koje smo prilikom prilaza gradu mogli vidjeti, Boris Orenčuk kreira nove pejzaže, reljefe. Autor o svome radu govori na slijedeći način: „ Materijal koji koristim, sakupljeni otpad sa lokaliteta u južnoj zoni grada Mostara „konzerviram“ između staklenih stijenki prozora. Prostor unutar staklenih stijenki predstavlja reducirane forme pejzaža koji korespondiraju s lokalitetima u južnom dijelu grada: Avijatičarski most, Bišće polje, Rodoč 1, Rodoč 2. Staklena stijenka preuzima ulogu nositelja informacije, slagani otpad prikazuje pejzaž. Oblici plastike naglašavaju opis stvarne lokacije s koje je ta plastika izuzeta. Struktura reljefa posljedica je otpada. Namjera koncepta „plastičnih pejzaža“ jeste ukazati na apsurdnost nezbrinjavanja otpada te podizanje svijesti o ovom problemu!“
Paradoksalnost, ujedno i zanimljivost reljefa Borisa Orenčuka je u tome što upravo onim što je izuzeo iz prostora govori točno o tom prostoru unutar galerijskog prostora. Plastičnost ljudskih odnosa čak i tjelesna pojavnost potpomognuta plastikom sve je češća pojava. Možemo se s pravom zapitati:“ Je li epoha u kojoj živimo zapravo plastična?“ Karl Jaspers u djelu „Duhovne situacije vremena“ govori o onome što nas kao pojedince zapravo definira: količina znanja koju imamo, ono što radimo, te ono čime smo okruženi. Prema toj teoriji s početka prošlog stoljeća možemo ustvrditi da zaista živimo u eri plastičnih masa. No postoje li svjetliji primjeri?
Borisova djela, prozori za razliku od Ilijinih pružaju promatraču minimum prozračnosti, kako bi stekao dojam „lažne prostornosti“. Prostornost u radovima Borisa Orenčuka prikazana je artificijelno i plošno. Perspektiva se naslućuje unutar kolorita plastične stiješnjenosti, simbolički rečeno „uvjeta življenja“. U daljnjem tumačenju simbolike plastičnih reljefa i njihove psihološke interpretacije nameće se osjećaj tjeskobe, izazvan zbijenošću plastičnih formi između dvije staklene stijenke. Taj stiješnjeni prostor ujedno je i autorov „radni“ prostor. Materijal je i u ovom slučaju protagonist nepatvorenog značenja, boja je zatečeno „prirodno“ stanje materijala. Granici prostora, zidu, ponovno je granica disfunkcionalan prozor. Kroz prozore Borisa Orenčuka ne možemo gledati, možemo vidjeti ono što oni predstavljaju po sebi, blaziranost plastične komunikacije. Nagnječenost materijala korespondira sa skulpturama kipara Cezara, u suodnosu s čistoćom minimalističkih konzola Donalda Judd-a. Relacijska estetika radova Borisa Orenčuka očituje se u odnosu prema segmentu socijalne strukture, životnoj sredini. Iako na granici readymade objekta, radove Borisa Orenčuka radije bi smo definirali kao asamblaž, strukture materijala i konstelacije bliske DADA-izmu. Orenčukovi reljefi indirektno govore o konzumerizmu, posljedicama potrošačkog društva, površnosti, ambalažiranju, plastifikaciji općenito.
Skulpture Dalibora Nikolića svojevrsna su poveznica dvaju prije opisanih autorskih poetika, kako u pristupu materijalima tako i u simboličkom smislu tumačenja radova. Skulpture, sitne plastike, mogu se promatrati kao ogoljeni oblici. Rad Artwear (Kamena jakna) opisuje poziciju pojedinca, umjetnika, deficit prostora, i stereotipe ukalupljenosti,
Nakon „zazidanosti“ i „plastifikacije“ prostora i prozora, Nikolić nas svojim sitnim plastikama upućuje na intimnije promatranje prostora. Skulpture izložene na večerašnjoj izložbi svojom pojavnošću su minijaturne strukture. Prostor unutar ovih struktura poveznica je između različitih ciklusa navedenog opusa. Radovi iz ciklusa minijature, važan su segment opusa Dalibora Nikolića i govore o kronologiji radnog procesa desetljećima unatrag. Za izvedbe tih sitnih formi nije potreban veliki radni prostor, te ga ove skulpture takvim i manifestiraju, u obliku mikro-prostora. Skulpturalne forme, konstrukcije i mreže, čiji je sastavni dio prazan prostor, nastale su kao rezultat kreativnih vježbi, zapravo prilika da se „bude“ u mikro-prostoru radnog procesa. Skulpture, minijature, predlošci su za izvedbe formi većih dimenzija, te su bazirani na modularnosti i ponavljajućem uzorku. Materijali koje Nikolić koristi su različiti, ali od ciklusa do ciklusa su pomno promišljeni, većinom jednoobrazni. Žica, plastika, kablovi, metal, papir, materijali su koji tvore iznova nove forme s potpuno istog polazišnog osnova po principu „less is more“. Kao i u primjerima radova Ilije Kegelja i Borisa Orenčuka, Nikolićeve skulpture govore „materijalom“ i multipliciranim uzorkom. Sitne plastike, skulpturalne forme (metalne konstrukcije, žičane konstrukcije ili biomorfne forme „Network M2“...) u svom ishodištu izrazito su jednostavne ali u svojoj su pojavnosti kompleksne, nikad u potpunosti dovršene. Takav način promišljanja pojavnosti forme naglašava proces kao važnu značajku ovih radova. Naglasak na proces još jedna je od karakteristika suvremenih umjetničkih praksi. Modularnost elemenata koji skulpturu sačinjavaju nude mogućnost daljnjeg rasta forme. U primjerima plastičnih formi nastalih skupljanjem naplavljenog plastičnog otpada s plaže u Trsteniku, (Beach project 2019) modularnost se odnosi na materijal zatečen na plaži, dok su forme od kojih su skulpture sačinjene, zapravo readymade predmeti ili ostaci tih predmeta. Poveznica s reljefima Borisa Orenčuka je očigledna, s tim da u primjerima Nikolićevih plastičnih formi imamo priliku vidjeti plastiku, u formi „sitne plastike“. Izvorna boja plastičnih materijala plijeni pozornost promatrača i uvlači ga u igru „prepoznavanja“ predmeta koji tvore skulpturu, asamblaž. Što je to zapravo strujama Mediterana dopremljeno na plažu? Konopci, slanik, flomaster, čepovi, upaljači, ribarske mreže, štipaljke, termometri, komadi posuđa, te razni djelići predmeta kojima se ne može utvrditi jasno podrijetlo. Konzumerizam? Preduvjeti zbog kojeg su ti plastični konglomerati danas pred nama zapravo su prazni prostori, unutar formi, kao i mikrostruktura plastike koja je čini lakšom od vode.
Prostor i tumačenje prostora polazišne su točke Nikolićevog rada iz 2014. pod nazivom Artwear (Kamena jakna). Kamenom definiran prazan prostor glavna je značajka pojavnosti rada koji za razliku od skučenog „radnog prostora“ Borisa Orenčuka ovaj put predstavlja nedostatak „životnog prostora“. Kamena jakna-Artwear, svojevrsni je kontrapunkt artikulaciji galerijskog prostora u radu Ilije Kegelja u kojoj se zid oslanja na zid, dok se u slučaju rada Artwear zid oslanja na tijelo. „Artwear“ je komprimirani prostor, teška odjeća, mikro prostor bivstvovanja. Rad u teorijskom smislu dovodi u pitanje fenomen monumenta u skulpturi. Monument kao takav povijesno promatran, gotovo je uvijek pozicioniran na postamentu i odvojen od prostora, te statično obilježava javni prostor. Analizu tog fenomena monumenta kao i pozicije skulpture u teorijskom smislu uspostavila je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća teoretičarka umjetnosti Rosalind Krauss svojim djelom „Skulptura u proširenom polju“ (prostoru). U tom smislu promatrano, Artwear je djelo koje artikulira različitosti u pogledu percepcije prostora i skulpture kao nepokretne prostorne kategorije. Kamena jakna, najmanja je čvrsta prostorna jedinica u kojoj možemo boraviti. Iskustvo nošenja ove „skulpture“ poput odjevnog predmeta je jedinstveno, na prvi pogled sugerira zarobljenost i okovanost. Po svjedočenju autora osjećaj je najsličniji predinfarktnom stanju, ubrzan rad srca i jak puls koji se osjeti u cijelom gornjem dijelu tijela, nemogućnost udaha punim kapacitetom pluća, širenje vena i pritisak u rukama i vratu. Prostor unutar skulpture nudi „sigurnost“ po cijenu opstanka. Biti siguran zapravo je zahtjevno, teško. Rad je korišten u svrhu performansa 2014 godine u Mostaru prilikom kojeg je autor odjeven u kamenu jaknu šetao ulicama grada. Mikro prostor „boravka“ zaživio je na taj način u javnom prostoru grada. Predstavljanjem ovog rada u Varaždinu na “20 danima performansa”, 2021 umjetnik je stajao na postamentu na gradskom trgu kontemplirajući prolaznost vremena i sjećanja. Skulptura u obliku kamene jakne prostor je kojemu tijelo autora daje novo značenje pokretom. Rad je u tom smislu pozicioniran na samu granicu između modernog i postmodernog diskursa tumačenja skulpturalnosti općenito. Jakna Artwear ujedno je i spomenik istrajnosti hercegovačkog čovjeka.
Trojica kipara, Kegelj, Orenčuk i Nikolić, intuitivno rezoniraju na neuređene okolnosti življenja, tematizirajući iste sociološke fenomene na potpuno različite načine. Prikazi prostora u njihovim radovima, skulpturama i instalacijama dijametralno su suprotni. Radovi dijagnosticiraju nedostatak prostora, ili nedostatak odnosa prema prostoru. Ilija okolnosti promatra kroz betoniranost, Orenčuk kroz artificijelnost, Nikolić kroz breme. Suvremeni oblici umjetničkih praksi kao i teorijski diskurs izložbe Zidovi plastika i sitna plastika daju nam za pravo ne samo reći nego i pokazati kako zapravo o slobodama možemo govoriti prikazujući izostanak iste, napisao je u svom osvrtu Dalibor Nikolić kustos izložbe.
Njezinu otvorenju, uz ostale, nazočni su bili i Miroslav Landeka, dopredsjednik Središnje uprave HKD Napredak i predsjednik HKD Napredak Glavna podružnica Mostar i Željko Koren, član Upravnog odbora HKD Napredak Glavna podružnica Mostar. Izložba ostaje otvorena do 10. rujna 2024.
Dnevnik.ba