Ranije su mladenci iz cijelog svijeta birali europska putovanja, a Rim i Pariz bili su u samom vrhu prioriteta kada je riječ o bračnim putovanjima, no trendovi se mijenjaju. Tako su Josipa i Ivo odlučili otputovati u Tanzaniju.
Josipa je za Klix.ba otkrila da je putovanje u Afriku bila zajednička želja o kojoj su maštali godinama, a svoje bračno putovanje odlučili su iskoristiti i da nekome pomognu.
"Zapravo, oboma nam je to bila velika želja oduvijek, ali posljednjih pet - šest godina smo non-stop pričali kako ćemo to realizirati, pogotovo nakon što smo se prije četiri godine uključili u program 'Kumstva' preko udruge Kolajna ljubavi. (inače, program preko kojega financirate školovanje jednom djetetu u Africi) Kao što i sami znate, uzmu vas obveze, posao i jako teško takvo putovanje 'dođe na red. Kada smo pričali o bračnom putovanju, imali smo slobodu uzeti malo više slobodnih dana od posla i tada smo odlučili da je to prva prava prilika kada put u Afriku možemo i realizirati. S druge strane, imali smo želju da za bračno putovanje izaberemo nešto što će nam ostati uspomena za čitav život, a gdje ćete veće uspomene od Afrike i prilike da uz to nekome pomognete", kazala je Josipa.
Kako su se pripremali na takvo putovanje, postoje li neki posebni uvjeti koje je potrebno ispuniti prije odlaska u Afriku?
"U pripremi nam je dosta pomogla direktorica udruge Kolajna ljubavi, Ivana Parlov Marasović, kao i naš prijatelj, svima poznati fotograf Vedran Vidak, koji je i sam puno puta bio u Africi, pa su nam oni dali dosta smjernica, od toga kakvu odjeću trebamo nositi da se uklopimo i izazivamo što manje pozornosti (na taj način izbjegnemo dosta neugodnih situacija) do toga kako da se ponašamo, te kako da dođemo do destinacija koje smo mi imali u planu. Ovim putem im se od srca zahvaljujemo. Što se tiče cjepiva, nismo morali primati ništa. Inače u Tanzaniji je obavezno cjepivo protiv žute groznice, ali su Hrvatska i BiH prema propisima Svjetske Zdravstvene Organizacije izuzete od tog pravila jer na našem području nije nikada zabilježena žuta groznica. Protiv Malarije su nam preporučili tablete kao prevenciju, koje inače nisu obavezne. Mi nažalost nismo uspjeli na našem tržištu pronaći tablete koje odgovaraju soju Malarije koji je specifičan za Tanzaniju, tako da nismo mogli uzeti ni takvu zaštitu. Ono čime smo se najviše opremili su bili repelenti protiv komaraca, kako bi se barem na taj način i probioticima zaštitili od bakterija na koje naš organizam nije navikao.
Što se tiče korone, bio je potreban samo negativan PCR test, ne stariji od 72 sata. Prošli smo cijelu Tanzaniju bez ikakvih komplikacija", priča Josipa.
Prije samog puta Ivo, koji je inače pjevač, organizirao je svirku u jednom mostarskom kafiću kako bi skupili dobrovoljne donacije za djecu u Africi.
"Zapravo, to je bilo dosta spontano. Ivo i ja smo svakako planirali ponijeti što više stvarčica za djecu, kao poklon od nas. U razgovorima s našim prijateljima, dosta njih je iskazalo želju da sudjeluju u tom i da na taj način daju svoj doprinos. Ivo je par dana prije samog polaska imao svirku i došao je na ideju da sve što bi publika 'bacila na glazbu' tu večer preusmjeri u donacije. Pored toga, Ivina rodica Ivana je došla na ideju da napravi malu akciju prikupljanja sredstava za školu, s obzirom na to da su nam iz udruge preporučili takve poklone jer im je to jako potrebno, pa se akciji pridružilo i dosta škola i vrtića iz cijele Hercegovine. Ovim putem im se, u ime dječice koju su obradovali, od srca zahvaljujemo. Kada smo krenuli na put, u autu smo bili zatrpani poklonima, školskim priborom i slatkišima. Naravno, fizički nismo mogli sve ponijeti jer smo bili ograničeni prtljagom na letu, ali smo veliki dio uspjeli ponijeti zahvaljujući direktorici Ivani, koja je preko Udruge poslala dopis kompaniji da nam omoguće dodatnu prtljagu. Tako da smo na kraju nas dvoje putovali sa 6 kufera i preko 100 kg prtljage, od kojih je jedan mali kufer bio ostavljen za naše privatne stvari. Sve ostale donacije su ostale u udruzi i čekaju druge volontere koji će nositi dio po dio. Također, dio novčanih donacija smo ponijeli sa sobom, taj novac razmijenili u Africi i ostavljali ljudima koje smo sretali uz put, a kojima je to jako puno pomoglo i značilo", kazala je Josipa.
Prisjetila se i trenutka kad su sletjeli u Tanzaniju.
Dočekao nas je užasno topao zrak na izlasku iz aviona, a mi u debelim jaknama i komarci čim smo sletjeli, haha. Dosta teško je reći što nam se najviše svidjelo, jer je bilo mnoštvo situacija i ljudi koji su ostavili jak dojam na nas. Onako na prvi dojam, bilo nam je sve jako čudno i neobično, od mase Afrikanaca koji su nas dozvali oko aerodroma pokušavajući nas uhvatiti za vožnju taksijem do mračnih ulica i puta kojim smo išli do smještaja", ispričala je Josipa i dodala kako, na sreću, nisu imali negativnih iskustava.
"Negativnih iskustava nismo imali, ali jesmo par neugodnih. Neobično nam se bilo priviknuti na nestašicu struje danima, posebno u večernjim satima kada je svugdje oko nas bio mrkli mrak, a atmosfera u kojoj smo se nalazili nerijetko nije bila ugodna. Također, posjet njihovoj tržnici je bio dosta kaotičan i blago neugodan, dosta ljudi s ne baš lijepim namjerama je konstantno bilo u blizini nas, a u jednom trenutku su krenuli jako negodovati i vikati na nas zbog korištenja mobitela kojim smo pokušavali snimiti dio atmosfere".
Dodala je i kako su upoznali puno ljudi na svom putovanju te da ponovno planiraju posjetiti Afriku.
"Jako smo sretni što smo, sasvim slučajno, imali priliku upoznati don Velimira, inače našeg svećenika rodom iz Hercegovine koji je već 33 godine u misijama po Africi, koji nam je definitivno puno pomogao i uljepšao dane provedene u Arushi. Mi smo zapravo prošli 3500 km puta po samoj Tanzaniji, sve vozeći se u njihovim redovnim autobusnim linijama, od samog sjevera tj grada Arushe, preko Dodome, Iringe, do juga i Songee, na kraju i do Dar es Salaama. Na tom putu smo sreli mnoštvo dragih ljudi, od naših kumova, njihovih obitelji, dječice u sirotištu i časnih sestara koje ga vode, koji su utisnuli jake dojmove na nas i ostali u jako dragom sjećanju. Zapravo, Ivo i ja već sada, nakon 15-ak dana od puta, pričamo o idućem odlasku i destinacijama koje još želimo obići u Africi. Sigurna sam da će se na tom putu, dogoditi ponovni susreti s nama dragim ljudima".
Za kraj, Josipa je svima koji imaju želju posjetiti Afriku, savjetovala da to i učine.
"Iz vlastitog iskustva znam kako izgleda teško i skoro nemoguće organizirati takav put. Ali zapravo je jako jednostavno. Stvar je samo u veličini želje i snazi volje. Ako stvarno i iskreno to želite, sve se brzo dogovori i organizira, u Africi ste doslovno u istom danu kada napustite tlo Europe. Možda ćete uskratiti sebi koji odlazak na more ili planinu, poneku svakako bespotrebnu krpicu i sitni svakodnevni luksuz i na taj način uštedjeti slobodne dane i financije, ali ono čime će vas obogatiti iskustvo u Africi je nešto neprocjenjivo. Zapravo, karta za Afriku je jedina stvar koju možete kupiti, a da će vam donijeti neizmjernu sreću i radost koja vas kasnije gura kroz svakodnevni život neopisivom snagom", zaključila je Josipa.
Dnevnik.ba