Tužiteljstvo BiH: Zločin u Grabovici istražuje Tužiteljstvo HNŽ-a; Tužiteljstvo HNŽ-a: Nemamo nijedan predmet o Grabovici

Ilka Marić koja je imala 72 godine i njena 37-godišnja kćerka Ruža, kao i 14 drugih civila, nisu nikada pronađeni. Njihova se imena nalaze na spomeniku 33 žrtve hrvatske nacionalnosti koje su 8. na 9. rujna 1993. ubili pripadnici Armije BiH.

U Grabovici, mjestu koje se nalazi 30-ak kilometara sjeverno od Mostara je, prema priči mještana, prije rata bilo oko 45 kuća, prometovali su autobusi i vlakovi kojima su stanovnici išli u škole i na poslove.

U tim su kućama početkom svibnja 1993. prihvatili i vojnike jedinica Armije koje su zauzele Grabovicu. Ante Marić se s još nekoliko vojno sposobnih muškaraca izvukao prema Mostaru, dok su njegova majka i sestra ostale u kući.

“Rastali smo se ujutro kad je bio napad na Grabovicu i ja sam se sklonio, kontao sam oni su civili, neće ih nitko dirati. I četiri mjeseca ih stvarno nisu dirali. Po porukama, po informacijama koje sam dobivao od nekih ljudi, od prijatelja, bilo je tu pljački, ali nisu ih maltretirali“, priča Marić.

Prema njegovim riječima, od majke i sestre je dobivao cenzurirane poruke preko Crvenog križa, koji ih je evidentirao.

“Bile su u svojoj kući. Ja sam dobio zadnju poruku od Crvenog križa 2. rujna 1993. godine. Napisale su: ‘Dobro smo, nismo gladni’, jer znate da na selu uvijek imate nešto“, prisjeća se Marić.

Kaže da su nekoliko dana od te zadnje poruke ubijeni civili, većinom stari i žene u Grabovici, jer u selu nije bilo vojno sposobnih muškaraca. Kada se zločin dogodio, kako kaže, bio je zabranjen pristup i Crvenom križu i UNPROFOR-u. Ubojstva su preživjela samo dvojica dječaka kojima su ubili majku, oca, sestru, babu i dedu.

“Po nekakvim informacijama, dosta tijela je bačeno u Neretvu“, kaže Marić, koji nikada nije saznao što se dogodilo njegovoj majci i sestri..

Predsjednik Udruge Hrvatskih stradalnika “Grabovica ‘93“, Josip Drežnjak detaljnije pojašnjava kako je ABiH vojnički zauzela naselje uz rijeku Neretvu 10. svibnja 1993. godine i skoro puna četiri mjeseca s mještanima živjela, nakon čega su počela ubojstva.

“Ta grupa, koja je došla ipak iz Sarajeva, na zahtjev ovih koji su boravili već četiri mjeseca, koji su tražili znači pojačanje, dolaze za operaciju ‘Neretva 93.’ i smještaju se ovdje u kuće. Pri dolasku, 8. rujna 1993. već u kući Pere Marića se događa Marićevo i ubojstvo njegove supruge Dragice, da bi naredno jutro krenuli od kuće do kuće da ubijaju ostale. I preko puta na drugoj strani Neretve je šest ljudi ubijeno“, ispričao je Drežnjak kojem su u Grabovici 1993. ubijeni majka Ljubica, otac Živko i stric Ivan.

S Drežnjakom novinari Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) razgovaraju ispred spomen-obilježja na kojem je ime Mladenka Zadre, najmlađe četverogodišnje žrtve. Najstarija žrtva zločina u Grabovici je bio Marko Marić, koji je imao 87 godina.

Ono što je bolno i neshvatljivo za porodice žrtava, prema Drežnjakovim riječima, je činjenica da su civile ubili vojnici koji su živjeli s njima i dijelili hranu koju su imali u mjestu u kom nije bilo sukoba. Usto, kako kaže predsjednik Udruge “Grabovica ‘93“, je činjenica da sva tijela nisu pronađena ni tri desetljeća nakon zločina. Službena razmjena tijela je bila 1994. godine i od tada nisu pronađeni novi posmrtni ostaci.

“Kad smo te 1994. dobili 12 vreća posmrtnih ostataka, što nas je isto jako iznenadilo, nismo se mogli odrediti jer su u nekim vrećama bile pomiješane kosti. Zahvaljujući Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP) i DNK analizi, uspjeli smo vidjeti kome pripada svaka koščica. Od žene koja je živjela na kraju sela nađeno je stopalo, a od žene s drugog kraja sela – samo glava“, kazao je Drežnjak, pitajući odgovorne institucije zašto se na radi dalje na pronalasku 16 osoba.

Nakon razmjene 1994., tijela su proslijeđena u Split radi dalje analize, gdje su članovi obitelji išli na prepoznavanje. U patološkim nalazima, kako je naveo Drežnjak, konstatira se da je kod pojedinih osoba smrt nastupila uslijed udaraca po lubanjama i da nisu svi usmrćeni vatrenim oružjem.

Marić kaže da je spreman nagraditi svakoga tko ima podatak o lokaciji gdje se nalaze tijela nestalih članova njegove obitelji, ali da mu osobno nije nikada tražen novac za informacije.

Obitelji žrtava iz Grabovice kažu da godinama pokušavaju od institucija saznati što se događa s počiniteljima zločina i istragom, ali da dobivaju samo informaciju da je “predmet živ“, iako su, kako kažu, odavno dostavili svu potrebnu dokumentaciju.

Iz Tužiteljstva BiH su na upit BIRN-a BiH odgovorili da “na navedenom predmetu rade kolege iz Županijskog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanske županije.

S druge strane, iz Tužiteljstva HNŽ-a navode kako su “nakon provjera u evidencijama, odnosno uvida u TCMS bazu podataka utvrdili da trenutno, od predmeta koji su u prijavi ili istrazi u ovom Tužiteljstvu, nije evidentiran niti jedan predmet koji je vezan za navedeni događaj u mjestu Grabovica, u navedenom razdoblju.“

Sudovi u BiH su, zbog zločina protiv civilnog stanovništva u Grabovici, osudili petoricu pripadnika Armije BiH na zatvorske kazne, a žitelji iz ovog mjesta kažu da su njih petorica osuđeni samo zbog ubojstva dvije obitelji.

Enesa Šakraka, bivšeg pripadnika Devete motorizirane brigade ABiH, je Županijski sud u Sarajevu osudio na deset godina zatvora zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, dok je Mustafa Hota u istom sudu osuđen na devet godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić, a obje presude su izrečene nakon sporazuma o priznanju krivnje.

Na po 13 godina zatvora su osuđeni Nihad Vlahovljak, Haris Rajkić i Sead Karagić pred Županijskim sudom u Mostaru zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro, odnosno Ivana, Matije i Mladena 9. rujna 1993., a Vrhovni sud Federacije BiH je kasnije potvrdio ovu presudu.

Po zapovjednoj odgovornosti se za ovaj zločin u Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) sudilo Seferu Haliloviću, bivšem načelniku Stožera Vrhovne komande ABiH, ali je on oslobođen krivnje uz obrazloženje da nije imao stvarnu kontrolu nad jedinicama koje su počinile zločine u Grabovici, niti je utvrđeno da je Halilović bio zapovjednik operacije “Neretva 93“.

Prema podacima Udruge Hrvatskih stradalnika “Grabovica ‘93“ u ovom mjestu su 8. na 9. rujna 1993. ubijena 33 civila, dok je presudom u predmetu Halilović konstatirano da su “pripadnici 9. brigade i neidentificirani pripadnici Armije BiH ubili 13 mještana koji nisu aktivno sudjelovali  u neprijateljstvima“, kao i da “tužiteljstvo nije uspjelo izvan razumne sumnje dokazati da su u predmetno vrijeme pripadnici Armije BiH u Grabovici ubili 14 osoba“.

“Vijeće primjećuje da je tijekom suđenja šest, od navodnih žrtava, povučeno iz optužnice“, navodi se u presudi.

Iako je MKSJ oslobodio Halilovića zbog činjenice da Tužiteljstvo nije dokazalo njegovu efektivnu kontrolu nad vojnicima u Grabovici, konstatirano je ipak da su do ranog poslijepodneva 9. rujna 1993. pripadnici jedinica Armije BiH, koje su u to vrijeme bile prisutne u ovom mjestu, ubili određeni broj mještana.

“Pretresno vijeće naročito uzima u obzir bešćutan način na koji je pripadnik 9. brigade ustrijelio Peru Marića, sjedeći za stolom preko puta svoje žrtve. Pretresno vijeće uzima nadalje u obzir okrutan način na koji su ubijene Ljubica Zadro i Mladenka Zadro. Ljubica Zadro nosila je u naručju svoju četverogodišnju kći Mladenku, kada su u njih obje iz blizine pucali pripadnici 9. brigade“, kazao je predsjedatelj Sudskog vijeća Liu Daqun na izricanju presude Haliloviću.

U Grabovici je obnovljeno nešto više od 20-ak kuća u koje ljudi povremeno dođu, dok u mjestu žive, kako kaže Marić, mahom stariji koji su u mirovini.

Uz želju da nađe posmrtne ostatke svoje majke i sestre, Ante Marić želi i da se počinitelji zločina konačno procesuiraju.

“Reći ću u svoje ime da ja gubim i strpljenje i nadu jer se apsolutno ništa ne radi. Znam ‘x’ slučajeva pojedinačnih ubojstava pa se rješavaju. Nisam rekao da se to ne treba riješiti, ali zar nije prioritet da se rješavaju ovi veliki zločini? Puno je jednog čovjeka ubiti, a ne 33“, kaže Marić i navodi da bi sve žrtve trebalo tretirati na isti način, ali da se to, nažalost, ne događa.

Drežnjak, s druge strane, navodi da preživjelima iz obitelji Zadro ništa ne znači zatvorska kazna, kada njihovi najmiliji nisu pronađeni, kao i da ne smije biti nedodirljivih, pogotovo za one koji su bili spremni da ubijaju.

“Mi u Bosni i Hercegovini moramo živjeti i ne možemo jedni bez drugih. Želim da jedni drugima pomažemo, da nastavimo bolje. Kao što želim ovdje da se poboljša stanje i da pronađeno jednu kost, tako želim da i drugi pronađu posmrtni ostatak“, zaključio je Drežnjak.

Dnevnik.ba