Dvadeset i dvije godine nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina još uvijek nema jedinstven zakon o državnim blagdanima. Republika Srpska ima svoj, a Federacija BiH svoj zakon. Međutim, niti u Federaciji to nije do kraja izdefinirano, zbog preklapanja ingerencija županija i više, federalne instance vlasti. To je također jedan od problema koji opterećuje odnose unutar Federacije. Bošnjačka strana nastoji smanjiti ovlasti županija, dok hrvatska na to ne pristaje. To je najviše izraženo u oblasti obrazovanja koje je u potpunosti, po Daytonskom sporazumu, pod ingerencijom županija.
Piše: Josip Mlakić, Express
Sličan slučaj je i kada je riječ o državnim blagdanima. Na razini BiH po ovom pitanju uglavnom se sukobljavaju bošnjačka i srpska politika. "Dodikov referendum", na primjer, jedna je od posljedica tog pravnog vakuuma. Taj svojevrsni rašomon najviše dođe do izražaja prilikom obilježavanja 25. novembra, koji se u Federaciji po inerciji iz bivše Jugoslavije proslavlja kao Dan državnosti BiH, dok je u Republici Srpskoj to uobičajeni radni dan. Usput, zašto 25. novembar, a ne 25. studeni? Naziv 25. novembar se dugogodišnjom uporabom na neki način urezao u kolektivnu memoriju stanovnika Bosne i Hercegovine, bez obzira na jezično čistunstvo.
Takav, šizofren odnos prema 25. novembru traje već duže vrijeme, ignoriranje u RS-u, dok u Federaciji, uglavnom na područjima na kojim većinski žive Bošnjaci, na površinu isplivaju ogromne količine nostalgične ideološke magle bez sadržaja i smisla koja nas zapljusne s javnih emitera i skupova koji se održavaju tim povodom.
Hrvatski politički predstavnici uredno prisustvuju na prijemu u Predsjedništvu BiH povodom 25. novembra, uglavnom kao ukras, neka vrst neželjenog "bošnjačkog cvijeća" koje niti smrdi niti miriše, iako je njihov odnos prema Danu državnosti BiH manje-više ignorantski. U etnički "najčistijoj" županiji u Federaciji BiH, onoj Zapadnohercegovačkoj, na primjer, 25. studeni je proglašen neradnim danom, međutim tamo se taj dan "slavi" sveta Katarina, a ne Dan državnosti, odnosno 25. novembar. Zato na ceremoniji u Predsjedništvu BiH nikada ne sudjeluje srpski član Predsjedništva.
U ovom mandatu to je Mladen Ivanić koji nema negativan stav prema tom datumu, što je eksplicitno naveo u jednoj dijaloškoj emisiji na Federalnoj televiziji, ali on po tom pitanju "provodi politiku Republike Srpske", što je u njegovu slučaju krajnje "pragmatično": kada bi sudjelovao u toj lažnoj paradi državnosti bez države, koja po svome značenju više podsjeća na karmine, nego li na proslavu, bio bi u Republici Srpskoj za kratko vrijeme politički zombi kojemu bi kraj mandata vjerojatno bio i kraj političke karijere. Tako otprilike stoje stvari.
Da podsjetimo: 25. studenog 1943. u Mrkonjić Gradu održano je Drugo zasjedanje ZAVNOBIH-a i tada su udareni temelji moderne Bosne i Hercegovine kakvu poznajemo danas, odnosno, da budem precizniji, kakvu smo poznavali. Tamo je skovana ona znamenita maksima o Bosni i Hercegovini koja "nije ni hrvatska ni srpska ni bošnjačka, već i hrvatska i srpska i bošnjačka". ZAVNOBIH-ška Bosna i Hercegovine više ne postoji, jer je veliki broj njenih stanovnika u vlastitoj zemlji sveden na obespravljenu manjinu. To vrijedi i za konstitutivne narode, dok su takozvani "ostali" naprosto izbrisani i diskriminirani su u svakom pogledu. Najpoznatiji primjer takvog statusa je slučaj "Sejdić - Finci". Dervo Sejdić, ispred romske, i Predrag Finci ispred židovske manjine podnijeli su 2006. apelaciju Europskom sudu za ljudska prava, jer se po zakonu ne mogu kandidirati za određene političke funkcije, konkretno za člana Predsjedništva BiH. Za tu funkciju isključivo se mogu kandidirati pripadnici konstitutivnih naroda, Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Presudu su dobili, iako nikada nije implementirana, što je jedan od ključnih preduvjeta za otpočinjanje pristupnih pregovora Bosne i Hercegovine s Europskom unijom.
Uoči 25. novembra dogodio se jedan urnebesni igrokaz koji podsjeća na najbolje skečeve iz legendarne "Top liste nadrealista". Naime, 23. studenog, a povodom Dana državnosti, svečano je otvoren nogostup ispred zgrade Predsjedništva BiH u dužini od pedesetak metara kojega su taj dan obišle političke "kraljice trotoara" (Mile Kitić): glavni tajnik Predsjedništva BiH Dženan Selimbegović, načelnik općine Centar Sarajevo Nedžad Ajnadžić i predstavnik Direkcije za puteve Kantona Sarajeva, što je trebalo predstavljati simboličku gestu "puštanja u pogon". "Svečano otvaranje nogostupa" ispred Predsjedništva BiH izazvalo je salve smijeha na društvenim mrežama i internetskim portalima, ali i ogorčenje građana, bez obzira što ih je većina postala gotovo imuna na dugogodišnju prodaju političke magle od strane istih političkih elita. Ovo tragikomično mazanje očiju ipak je, izgleda, bila kap koja je prevršila čašu.
Ispred zgrade Predsjedništva okupila se nekolicina građana s transparentom na kojem je stajalo: "Otvarate trotoare i ulice, a da zatvarate ubice?". Pored toga, na trotoar su građani polagali razne poruke, među kojima i onu "Mi gradimo trotoar - trotoar gradi nas". Ili jednu drugu koja je u izravnoj vez s ovom prvom i nad kojim bi se političke elite trebale zamisliti, ne samo u Bosni i Hercegovini, a pogotovo oni koji po načelu švedskog stola iz povijesti upokojene zemlje uzimaju samo ono što im odgovara: "1948. pruga Šamac - Sarajevo - 230 kilometara, 2016. Sarajevo, trotoar - 300 m2". Ova poruka je izvrsna ilustracija nekompetentnosti i samodovoljnosti političke kaste na ovim prostorima.
Također, dan uoči 25. novembra, u udarnom terminu na Federalnoj televiziji upriličen je svojevrsni nastavak "Top liste nadrealista". Gledali smo dijalošku emisiju o budućnosti karikaturalne političke ljevice u BiH, jer je ona, je li, po defaultu "vlasnik" tekovina ZAVNOBIH-a. Ovo je svojevrsni paradoks, jer je upravo "ljevica", odnosno bosanskohercegovački SDP, bila glavni kreator razgradnje i gaženja ZAVNOBIH-ških načela, a o čemu se u emisiji izbjegavalo otvoreno govoriti. "Ljevičari" su uglavnom koristili priliku da se obruše na Izetbegovićevu SDA što je jedini preostali aspekt njihova političkog djelovanja, s tim da Izetbegović u svakom trenutku može zviznuti i pozvati ih natrag u vlast, kao mnogo puta dosada, i svi će oni kao bez duše dotrčati i prihvatiti bačenu kost. Gosti u emisiji bili su predsjednici SDP-a Nermin Nikšić, Naše stranke Peđa Kojović i DF-a Željko Komšić.
Čuli smo tako da je "BiH naša majka" (Željko Komšić) i cijeli niz nesuvislih fraza kojih se ne bi postidio ni legendarni Junuz Đipalo iz "Top liste nadrealista", izumitelj hepeka i hrkljuša. (Koga interesira može na Youtubeu pogledati o čemu se radi.) Pogotovo je sporno sudjelovanje Željka Komšića koji je svojim "predsjednikovanjem" zapravo zabio posljednji čavao u lijes ZAVNOBIH-ške Bosne i Hercegovine, a usput je zabio i glogov kolac u truplo preminule "majke BiH" koju nakon njegovih "intervencija" ne može zakrpiti ni dr. Viktor Frankenstein.
Zbog čega ovo sve spominjem? Rašomon oko 25. novembra odlična je ilustracija današnje Bosne i Hercegovine koja ima Dan državnosti kakav i zaslužuje, jedna ga polovica zemlje (Republika Srpska) "ne doživljava", dok ga jedan dio, Hrvati, doduše doživljava, ali otprilike kao Dan državnosti Nepala i kao jedinstvenu priliku hrvatskim političkim predstavnicima da se besplatno pogoste u zgradi Predsjedništva. A Bošnjaci? Sarajevo je, primjerice, taj dan, pored državnih zastava, bilo okićeno i zastavama s ljiljanima, što je trebalo, valjda, simbolizirati "tisućugodišnji kontinuitet" i pokazati tko je pravi vlasnik zemlje. Ili bi to barem želio biti.
Postoji jedna anegdota o Ivi Andriću iz vremena dok je boravio u Sarajevu, nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Andrić je predvečer odlazio na uobičajene šetnje gradom i tom prilikom su ga prolaznici familijarnim tonom pokatkad znali zapitati: "Pisac, napiše li se štogod?" Sada bi i Bakir Izetbegović mogao upasti u sličnu priču. Sarajlije su me, moram priznati, s porukama "graditeljima nogostupa" pomalo razočarali. Znaju oni to mnogo bolje, kao u Andrićevu slučaju. Dobro bi, šta ja znam, sjela poruka tipa: "Bakire, otvori li se štogod, osim džamija?"
( ovaj tekst napisan je 12.12.2016. godine )
Dnevnik.ba