Josipu Mlakiću uspjelo je nemoguće. Uspjelo mu je ono što je moglo završiti pravom katastrofom ili vrhunskom senzacijom. Ovaj vrsni pisac i pripovjedač, filmski scenarist, najveći intelektualac među bh. Hrvatima, ovih je dana objavio novi roman "Na Vrbasu tekija" u suizdanju Frakture i Franjevačkog samostana Svetog Luke u Jajcu, napisan Andrićevim stilom i jezikom. "Na Vrbasu tekija", roman je u kojem je Mlakić rekonstruirao Andrićev imaginarni svijet i to ovog puta specifičnu točku tog svijeta - samostan u Jajcu i njegove velike likove - fra Antu Kneževića čije je rukopise i dnevnike Andrić čitao 1926. prilikom posjete samostanu i fra Josipa Markušića, koji je imao priliku upoznati jedinog književnog nobelovca naših jezika.
“Na jednoj strani prošlost i dokumentarna građa, na drugoj piščeva imaginacija i majstorsko umijeće da toj prošlosti i njezinim akterima udahne život. Roman Na Vrbasu tekija više je od romansirane kronike jajačkog samostana. To je roman o velikim događajima, krvavim ratovima i okrutnim režimima, ali još više o jajačkim i bosanskim fratrima, općenito o malim ljudima, njihovim čežnjama i snovima, neuspjesima i razočaranjima. Inspiriran Andrićevim književnim stvaralaštvom, novi roman Josipa Mlakića, i po stilu, i po strukturi, i po književnoj ljepoti, i po odabranoj tematici, diše naprosto andrićevski", naveo je fra Drago Bojić.
S Josipom Mlakićem razgovaramo o novom romanu, Ivi Andriću, fratarskim drama i mukama, Bosni i Hercegovini i tome kakva je mogla biti, a nije, jeziku njegovog djetinjstva, pisanju i čitanju.
Zašto ste izabrali ovakav književni eksperiment – nestali Andrićev rukopis? Je li vam taj postupak omogućio i rezultirao eventualno većom pripovjedačkom širinom, ili se moglo dogoditi da postane uteg za cjelokupan tekst?
Nisam tu toliko razmišljao o širini, već sam jednostavno imao namjeru da obradim jednu andrićevsku temu, da napišem knjigu kakvu bih volio pročitati iz pera ovoga pisca. Ja sam još, gotovo s istim motivima, 2003. godine, objavio knjigu "Obiteljska slika" koja je bila podnaslovljena kao "Stilske vježbe", u kojoj sam napisao desetak priča i jedan roman, gdje sam pokušavao stilski i tematski imitirati neke pisce. Jedna od priča iz te knjige, "Mećava", bila je svojevrsna stiska vježba na temu Ivo Andrić. U ovom romanu sam otišao i korak dalje, gdje sam pored "Andrićeva rukopisa" napisao i neka svoja razmišljanja o ovom piscu. To je treći dio romana, "Paučina i promaja". Ovaj roman je ujedno i neka vrsta hommagea Ivi Andriću, i on je prije svega plod moje dugogodišnje fascinacije ovim piscem, još tamo od završnih razreda osnovne škole, kada sam se prvi puta susreo s njim.
Dakle, cilj mi je bio progovoriti svojim i "Andrićevim" jezikom o nekim Andrićevim opsesivnim temama, i u tom kontekstu napraviti određene poveznice s današnjim vremenom, i to u "Paučini i promaji", koji je neka vrsta autobiografskog teksta i studije o Ivi Andriću istovremeno, a ujedno inastavak priče iz prvog i drugog dijela romana, kao neka vrsta treće fabularne linije.
Koliko je trajalo istraživanje za temu romanu, odnosno, povijest franjevačkog samostana sv. Luke u Jajcu, koliko ste dugo pisali roman? Jeste li strahovali da neće uspjeti u toj imitaciji Andrićevog stila, pa i jezika?
Prikupljanje građe za ovaj roman trajalo je poprilično dugo, više godina. Mnogo sam više vremena proveo istražujući temu nego što je trajao sam proces pisanja. Ne treba zanemariti ni činjenicu da sam o toj temi poprilično toga znao i prije, pogotovo o liku fra Ante Kneževića kojega je sjajno portretirao Ivan Lovrenović u svom romanu "Nestali u stoljeću". Naravno da sam strahovao kako će to sve na kraju ispasti, jer sam bio svjestan kompleksnosti Andrićeva jedinstvenog stila i jezika. Tu, čini mi se, rezultat nije mogao biti osrednji. Meni je olakšavajuća okolnost ta što je meni taj jezik blizak, jer sam odrastao u miljeu u kojemu je taj karakteristični Andrićev jezik bio itekako živ.
Danas, doduše, u mnogo manjoj mjeri nego što je to bio slučaj u vrijeme moga odrastanja. Međutim, on ni danas ne djeluje anakrono. Andrić je, naime, sva svoja djela napisao identičnim jezikom, bez obzira što se njihova radnja odvija u rasponu od nekih tristo pedeset godina, kao što je to slučaj s romanom "Na Drini ćuprija", bez obzira na činjenicu što je jezik u tom vremenskom periodu bitno evoluirao, što se na najbolji način može vidjeti iz fratarskih kronika. To ima i svoju književnu i sentimentalnu dimenziju. Književna se sastoji u tome što takav jezik doprinosi homogenosti teksta, a ona sentimentalna u tome da je Andrić naprosto pisao jezikom svoga djetinjstva.
Poznato je da se Andriću, kako je sam rekao, ‘otelo Jajce’, pa je ovo i vaše svojevrsno vraćanje duga njemu? Posjetio je Jajce 1926. godine?
Da, Andrić je 1926. godine posjetio Jajce, što je podatak koji se može naći u knjizi "Rani Andrić" Miroslava Karaulca. Po mome mišljenju to ima veze s jednim pismom koje je Andrić iz Bukurešta, gdje se u to vrijeme nalazio u diplomatskoj službi, uputio Tugomiru Alaupoviću četiri godine ranije, 1922. godine, u kojem kaže: "Mislite li u Bosnu? Sjećate li se naših razgovora o manastirima? Otkad želim da obiđem Fojnicu i Kreševo i da skupim štogod materijala, ali izgleda da je ta želja, tako skromna po sebi, za mene neostvariva, i moj san o velikoj fratarskoj drami izgleda da će i ostati san."
Jajce se u tom smislu, kao pozornica velike" fratarske drame", nameće samo po sebi. Radi se o gradu za koji je fra Anto Knežević, jedan od likova iz mog romana, jednom napisao kako u njegovoj okolici nema kamena niti mjesta koje nema svoju veliku i važnu povijest. Andrićeva izjava koju ste spomenuli ("Od bosanskih gradova otelo mi se i Jajce") govori u prilog tome da je Andrić namjeravao pisati o Jajcu, pogotovo o fra Anti Kneževiću, čiju je rukopisnu zaostavštinu proučavao te 1926. godine, kada je posjetio franjevački samostan u Jajcu.
Opisi svakodnevnog života ljudi različitih vjera, njihovi odnosi i ponašanja, ispričani iz perspektive fra Ante Kneževića, djeluju kao da je nekako najgore vrijeme taj prijelaz kada pada Osmansko carstvo, a dolazi Austro-ugarska? Kada se kraljevine smjenjuju, ljudi se slabo raduju?
Da, tu ste apsolutno u pravu. Ne radi se tu samo o dolasku Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu, već i o onim povijesnim vremenima "kada se kraljevine smjenjuju", kako ste to lijepo rekli. Radi se o nekoj vrsti vakuuma, kada neminovno u jednom periodu, barem su naša povijesna iskustva takva, dolazi do anarhije, kaosa i bezvlašća, kao što je to bilo i devedesetih, uoči rata, što je jedna sjajna poveznica između "našeg" i "Andrićeva" vremena.
Ja sam u romanu pisao o dvojici franjevaca koji su na istom prostoru djelovali u vrijeme najdramatičnijih zbivanja u Bosni i Hercegovini u novijoj povijesti te zemlje, a radi se o ustanku iz 1875. i ulasku austrougarskih jedinica u Bosnu i Hercegovinu tri godine kasnije, u Kneževićevu slučaju, i Drugom svjetskom ratu, u slučaju fra Josipa Markušića, što se na neki način pretvara u priču o jednoj zemlji, po parafrazi one čuvene Hitchcockove izjave o drami kao životu iz kojega su izbačeni dosadni detalji. Dakle, radi se o povijesti jedne zemlje iz koje su izbačena "dosadna mjesta". S druge strane, obojica ovih franjevaca ostavila su iza sebe svjedočenja o tom vremenu iz prve ruke.
Svaki od tih perioda, što mi je bilo jako važno, a čime se i Andrić često služio, je ujedno i priča o jednom vremenu iz perspektive beznačajnih malih ljudi, da bi pokazao kako se povijest prelama i preko njih. To su one male, fiktivne sudbine koje sam svjesno ugradio u jednu autentičnu povijesnu sliku.
Po čemu je to fra Knežević tipično andrićevski junak? Oduševljava visprenost, da ne kažem, lukavština naših fratara, koji su zaista razna vremena i nevremena preživjeli. Osjetila sam zdravu dozu toga kod Kneževića čitajući roman.
Knežević je u sebi sjedinio osobine cijelog niza Andrićevih fratara, pa i onih nespojivih: ima u njemu nešto od naivnosti i pučke, neosviještene pobožnosti fra Marka Krnete, pa do elokventnosti i diplomatske umješnosti fra Grge Martića, "hercegovačke lisice", kako su ga nazivali neki njegovi suvremenici.
To je ta visprenost o kojoj govorimo, taj zdravi pragmatizam, da se poslužimo današnjom terminologijom. Kod fra Ante Kneževića nikad se ta dva lica nisu ukazivala odjedanput, u isto vrijeme, već se stječe dojam da u tom čovjeku obitava više likova koji se ne sukobljavaju, već žive u nekom čudnom i neobičnom skladu. U tim mijenama nije bilo ničeg patološkog, nikakvih naznaka bipolarnosti, one fatalne podvojenosti koja vodi u ludilo. Knežević je zapravo bio i jedno i drugo. Stoga je pomalo misteriozno da Andrić nigdje u svojim djelima ne spominje fra Antu Kneževića. Beogradski književni teoretičar i prevoditelj Novica Petković (1941–2008) napisao je povodom Kneževićeve knjige "Njeke moje bilješke iz zadnjih godinah", koja je korištena kao građa za roman "Na Vrbasu tekija", "kako se ne možemo oteti utisku da je to deo one istorijske pozadine iz koje je pretežno i izraslo književno delo Ive Andrića. Ne možemo odoleti iskušenju da samog tekstopisca fra Antuna Kneževića ne sameravamo sa likovima bosanskih franjevaca koje je Ivo Andrić književno uobličio."
Što su franjevci Bosne Srebrene danas zadržali iz tih vremena? Jesu li uopće išta?
Generalno gledajući možemo govoriti o nekoj vrsti povijesne inercije koja polako nestaje, jer se iz temelja, još tamo od socijalističke Jugoslaviji, promijenio kontekst u kojemu su djelovali bosanski franjevci. To sam ja u romanu posebno naglasio, "riječima" fra Josipa Markušića: "Fra Josipu je tek kasnije postalo jasno, bez obzira na djelomičan uspjeh njihove beogradske misije, da je sve ono što su činili i čemu su se nadali bilo iznad bosanske fratarske povijesti koja se nepovratno ulila u rijeku veće, općeljudske, u kojoj više ne postoji pandan svemoćnom El-Fatihu ili Josipu Brozu Titu koji jednom 'velikodušnom' gestom mogu posložiti stvari u njihovu univerzumu. Ta su vremena zauvijek prošla i nastupila su neka druga." Iz ove perspektive treba promatrati djelovanje bosanskih franjevaca danas, koje je, čini mi se, poprilično šizofreno, što dovodi do sve većih sukobljavanja unutar zajednice, što je prije svega danak današnjem vremenu, što se, na žalost, događa u svim sferama života.
Fra Josip Markušić je, glavni lik, uvjetno rečeno, drugog dijela knjige. U snovima i mislima mu se smjenjuju ljudi koje je poznavao i s kojima se družio. Kakav je odnos Markušić imao sa Andrićem?
Nisam naišao na neki tekst koji govori pobliže o odnosu fra Josipa Markušića i Ive Andrića. Jedine konkretne informacije o susretu ove dvojice ljudi pronašao sam u prijeratnom dnevniku fra Ljube Hrgića, koji govori o svojim susretima s Ivom Andrićem i Nikolom Šopom u beogradskom samostanu, gdje je došao kao mladi kapelan i student romanistike, u vrijeme kada je gvardijan samostana bio fra Josip Markušić. Sve drugo u romanu, o odnosu ove dvojice ljudi, je fiktivnog karaktera.
Tužna je i priča o fra Viktoru Lovrenoviću. Kako ste uspjeli doći do tih potaknosti iz njegovog života?
Najviše toga o liku fra Viktora Lovrenovića, koji je pomalo paradigmatski lik, pokupio sam iz ratnog dnevnika fra Josipa Markušića i iz romana "Nestali u stoljeću" Ivana Lovrenovića. Markušić u svom dnevniku često piše o svojim ideološkim sukobljavanjima s fra Viktorom. Ipak, najviše sam njegov lik izgradio prema dva zanimljiva zapisa iz Markušićeva dnevnika, jedan o tome kada Lovrenović za vrijeme božićne mise dirigira zborom, te drugi, iz 1944. godine, kada Lovrenović za vrijeme božićne mise svira orgulje, dok mješovitim zborom, crkvenim i partizanskim, dirigira svršeni partizanski dirigent. Lovrenović je u tim trenucima djelovao pomalo ekstatično, što mi se učinilo jako zanimljivim. Išao sam s pretpostavkom da je on bio donekle glazbeno obrazovan, te sam na osnovu toga fikcijski nadogradio njegov lik. Dok je, s druge strane, njegova povijest sukobljavanja s fra Josipom Markušićem prenesena vjerno iz dnevnika, bez ikakvih uljepšavanja.
U kojoj mjeri, istobobno, sudbine fra Josipa Markušića, koji se “poklonio” Titu i fra Ljube Hrgića, koji je robijao u komunističkim zatvorima, ilustriraju sudbinu Hrvata-katolika u Bosni u to vrijeme, pa možda čak i danas, na neki specifičan način?
Teško je govoriti o tome, jer se radi o dvojici izrazitih individualaca. Čak su u tom smislu manjkave i usporedbe između Hrgića i Markušića. Hrgić je pomalo paradigmatski lik, lik umjetnika koji zbog svoga pisanja pada u nemilost autoritarne vlasti, dok je Markušić nešto sasvim drugo. Meni je mnogo zanimljiviji lik fra Ljube Hrgića, pisca nevjerojatnog talenta, koji je teško nastradao u željezničkoj nesreći za vrijeme robije, a kojemu je nakon izlaska iz zatvora zabranjeno objavljivanje. Sva njegova važnija djela, a tu prvenstveno mislim na njegov dnevnik, objavljena su posthumno. S druge strane imamo fra Josipa Markušića, osrednjeg pjesnika, koji je napisao samo jednu zbirku pjesama, "Krvavi behari", koja se ni po čemu nije istjecala u odnosu na poeziju objavljivanu u to vrijeme.
Treći dio knjige je vaša studija o Andriću, citirate likove iz romana Svetislava Basare, Pištalovo Pismo Andriću. Andrića je vaša mjera po kojoj prepoznajete i sebe i druge, mislim, u književnosti, umjetnosti?
Iako su moje tematske preokupacije poprilično široke, Andrić je neka vrsta mog "temeljnog pisca" koji je i usmjerio moj interes prema našoj prošlosti, koja se, kao u onoj poznatoj Marxovoj izreci, ponavlja, na način da iz tragedije prelazi u farsu.
Na Vrbasu tekija je roman u kojem sam vas, kao dugogodišnja i redovna čitateljica, imala priliku malo osobnije upoznati. Pisali ste o djetinjstvu, odrastanju u selu gdje ste bili jedini učenik hrvatske nacionalnosti, spominjete studentske dane u Sarajevu, potom poslijeratne odlaske rodbini u Slavoniju. Što je danas ostalo od vašeg zavičaja, domovine? Ali najvažnije: što je ostalo od našeg jezika, jezika bosanskih Hrvata?
Malo toga, čini mi se. Što se tiče opstanka Hrvata, što se pogotovo odnosi na Srednju Bosnu i dijelove Hercegovačko-neretvanske županije, tu stvari stoje jako loše. Ja sam jednom ovo aktualno iseljavanje nazvao posljednjom velikom temom bosanskih Hrvata. A to što se događa s ikavicom, to je u našim specifičnim bosanskohercegovačkim uvjetima, na žalost, neka vrsta prirodnog procesa. Jezik se zasniva na živim govornicima, kojih je sve manje, što je povezano s masovnim odlascima iz zemlje, a postoji tu još jedna otegotna okolnost, da u današnje vrijeme slabi utjecaj tradicije, čak bi se moglo reći da on prvi puta u našim manje-više patrijarhalnim sredinama nije primaran, da je rudimentarni jezik društvenih mreža preuzeo primat u tom smislu.
Zanimljivo mi je da je roman objavljen u trenutku kada jedan visoki predstavnik odlazi, a drugi dolazi u BiH. Čini se da je u BiH, uvijek isto, ili kako kaže Boris Rašeta, istije ne može ni biti? Carski namjesnici se smjenjuju, ljudi se malo čemu raduju?
Ili, kako bi se to kod nas reklo: "Sjaši Kurta, da uzjaši Murta." O tim našim "visokim predstavnicima" govori i jedan dio mog romana, o kojima je fra Anto Knežević pisao krajnje negativno. Nemam iluzija da će novi visoki predstavnik napraviti išta konkretno, jer nije on tu ni došao zbog nas. Dakle, kako kaže Rašeta, sve će ostati isto. To mi je postalo definitivno jasno kada je Christian Schmidt u svom nastupnom intervjuu nahvalio svog prethodnika, notornog Valentina Inzka, koji bi u neka druga vremena bio zavaljan u katran i perje i nogom u guzicu poslan u one Basarine 3LPM.
Što bismo danas svi mi u BiH mogli naučiti od fra Josipa Markušića?
Bojim se da nećemo ništa,jer smo se kroz stoljeća pokazali kao "loši đaci". A imali bi kada bi htjeli. Likovi poput fra Josipa Markušića sve više postaju relikti neke bolje prošlosti, jer se iz temelja promijenila društveno-politička paradigma u svijetu. Kada bih bio ciničan rekao bih da mi nismo otišli u svijet, već je svijet došao kod nas. Balkanizacija je, dakle, postala globalni fenomen. Što je Donald Trump? Tipični balkanac iz najcrnjih stereotipa?
Prije nekoliko godina ste rekli da je iseljavanje posljednja velika tema bosanskih Hrvata, sad bih na to dodala i hercegovačkih. Kada su odnosi u BiH krenuli krivo? Moj je dojam da je bilo više respekta međunacionalnog početkom 2000., nego dvadeset godina kasnije. Kao da nikad do sad, nije bilo ovoliko govora mržnje na internetu, hajki protiv pisaca, novinara, denunciranja i dehumaniziranja. I sami ste znali biti metom u nekoliko navrata. Čemu to sve skupa vodi i da budem nepristojna, hoćemo li se mi ikad izvući iz ovih govana, i Hrvati i Srbi, i Bošnjaci, ostali, ne-ostali?
Da, potpuno ste u pravu: iz današnje perspektive 2000-te uistinu izgledaju kao neka "zlatna vremena". Međutim, ne treba smetnuti s uma da se u međuvremenu i cijeli svijet značajno izmijenio, i to nagore. Imate ovu aktualnu "kulturu otkazivanja" koja se uglavnom bazira na rigidnoj političkoj korektnosti u javnom diskursu, dok "sistemske greške" u društvu prolaze neopažene. Rigidne fanatike koji pred "sud javnosti" dovode čak i povijesne ličnosti, na primjer Kristofora Kolumba, imputirajući mu rasizam. Da nam je tih 2000-ih netko pričao da će se nešto slično događati za dvadesetak godina, smatrali bi ga luđakom, kao što su mnogi smatrali luđacima autore "The Simpsona", kada je u jednoj epizodi ovog animiranog serijala Trump postao fiktivni predsjednik Amerike, što je funkcioniralo kao neka vrsta urnebesnog vica.
U čemu je bitna razlika između ta dva vremena, gdje smo mi u Bosni i Hercegovini samo neka vrsta kolateralne štete, govori možda status takozvanih zviždača u današnje vrijeme, prije svega dvojice najpoznatijih: Edwarda Snowdena i Juliana Assangea, ljudi koji žive životima progonjenih zvijeri jer su u javnosti otkrili neugodne istine o vladajućima, koje nitko ne dovodi u pitanje. U tom smislu treba se prisjetiti poznate afere Watergate koja se odigrala 1972. godine u SAD-u, koja je dovela do ostavke tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona, o čemu su snimljeni brojni filmovi,koju su otkrila dvojica novinara Washington Posta,
Roman završava rečenicom “od svih ljudskih tvorevina, dakle, jedino su priče vječne”. Dragan Velikić kaže da samo prostori koje smo kao čitatelji naseljavali ostaju za čitav život pouzdana kopna na koja se uvijek možemo vratiti. Jesu li vama književnost i pisanje jedina kopna, iz kojih i dolazite i odlazite?
Dragan Velikić je apsolutno u pravu. Bez obzira čime se u životu bavili, pisanjem, kolumnistikom ili pisanjem scenarija, kao što je to slučaj sa mnom, svi smo mi prije svega čitatelji, ili bi to trebali biti. Pročitane knjige određuju nas u mnogo većoj mjeri nego što to mislimo. Citirat ću tom smislu velikog talijanskog pisca i erudita Claudija Magrisa, koji u svojoj zbirci eseja "Abecede", a koja je nedavno prevedena na hrvatski, piše: "Neki Borgesov junak koji crta krajolike shvaća da je, na kraju krajeva, nacrtao svoje lice, a isto se događa onome tko govori o knjigama." U istom tekstu, Magris još na jednom mjestu spominje Borgesa u sličnom kontekstu: "Borges je jednom rekao da prepušta drugima da se diče knjigama koje su napisali, dok njemu služe na čast knjige koje je pročitao." To su ta dragocjena "kopna" koja Velikić spominje.
Dnevnik.ba