Roman „Ćudljive vode“ priča je o poplavama koje su pogodile Bosansku Posavinu 2014. godine. Gdje ste Vi bili tijekom tih kobnih događanja? Možete li nam malo opisati kako ste to doživjeli, s čim ste se suočavali, kroz što ste točno prolazili?
Sjećam se točno toga dana kad je počelo. Razina vode se povećavala, ali nije se vjerovalo da će doći do stvarnih poplava, a kamoli do poplava takvoga razmjera. Imao sam tada 18 godina i polagao sam vozački ispit. Te večeri, sjećam se dobro, bio je četvrtak, trebali smo ići u Orašje na predavanja, a kako bismo došli tamo morali smo prijeći preko rijeke Bosne u Šamcu, ali se most zatvorio u roku pola sata. Odmah sam se vratio, spremao sam se sutradan za školu. Trebao je to biti posljednji dan u školi, a mi maturanti smo planirali provode, druženja, okupljanja… Međutim, već pred zoru policijske sirene su budile ljude. Oko pet sati ujutro krenula je uzbuna jer se rijeka Bosna izlijevala u ogromnoj mjeri. Krenulo je punjenje vreća s pijeskom, pa je nastao problem jer nije bilo dovoljno pijeska; u jednom trenutku se dovozio šljunak koji nije ničemu koristio, voda je kroz njega samo prolazila. Starije ljude i djecu su počeli evakuirati prve. Zatim je krenula evakuacija životinja i podizanje stvari na katove kuća. Spašavalo se što se spasiti moglo. Zanimljivo je kako je sve to nekako krenulo polako, jer su opet ljudi mislili - neće. Ispočetka se sve kao radilo za svaki slučaj. Životinje su se prevozile u susjedna, malo uzdignutija sela. Nažalost, tko je imao 300, 400 ili 500 komada stoke, nije uspio ni to. Puno životinja se utopilo. Moj brat i tata su pomagali u susjednom selu, mama i ja smo dignuli na kat što se moglo dići. Kad se sad sjetim kolikom smo brzinom sve to radili, nekako takve situacije dodatno aktiviraju čovjeka. Ubrzo je stigla i Hrvatska gorska služba spašavanja da pomognu izvlačiti ljude.
Bio sam potpuno zbunjen, nisam znao ni što se događa. Nismo znali što nas čeka. Sve ono što smo do jučer govorili kako je nemoguće, sad se odjednom činilo kao moguće. Bilo je to i vrijeme udarnih lažnih vijesti. Svaku minutu netko dolazi s pričom kako je negdje pukao nasip, razina vode je pet metara, ne vide se krovovi… Zatim dođe netko pa demantira sve. I tako u krug. Ispočetka ljudi nisu htjeli napuštati svoje kuće i onda kad je već voda stigla, morali su. Sljedećeg dana pukao je nasip na rijeci Savi. Time su izazvane ogromne poplave u selima bližima Savi. Tu je voda dosezala po četiri metra. U sjećanju su mi najviše ostale užasne slike. Užasne slike, zaista. Mi smo bili smješteni kod mog strica u gradu. Stajali smo pored ograde i samo gledali autobuse kako prolaze. Mogao bih možda te slike usporediti sa slikama iz ratnih filmova. Autobusi u kojim se voze prognanici. Ljudi s djecom, tužnih lica gledaju kroz prozore, a u rukama jedna vrećica. Cijeli život je ostao u vodi.
Kada govorimo o toj strašnoj katastrofi, bilo je to razdoblje kada su Hrvati u svoje kuće otvorenih ruku primali Bošnjake, kao i Bošnjaci Hrvate. Jesu li u BiH zaista potrebne tragedije takvih razmjera da bi se naučilo suživotu?
Malo je to specifično. Jedna drugačija slika je općenito života danas u Odžaku. Hrvati i Bošnjaci tu žive sasvim normalno.
Nema nikakvih sukoba, tenzija, netrpeljivosti?
Ma nema uopće sukoba. Nema ni nacionalnih tenzija, osim kad političari radi nekih sitnih političkih bodova to namjerno izazivaju. U trenutku poplava, posebno se apsolutno nije gledalo tko je Hrvat, a tko Bošnjak. Bilo je i sela gdje žive Srbi da su bila poplavljena, samo u manjoj mjeri. Kada su ljudi dolazili u Odžak, nije se uopće gledalo tko je tko. Svi su svakoga primali u kuće, donosili jedni drugima deke i madrace u sportske dvorane, gdje je također puno ljudi bilo smješteno. No, ono što želim reći je da je takva situacija i dan danas. Zašto? Pa zato što je ta nacionalnost postala samo u politici dobro unosan posao. U Odžaku rijetko tko može posvađati narode koji zajedno žive.
Zanimljivo je da Vi kažete kako tenzije između naroda skoro da ni ne postoje, a svakih par mjeseci čujemo neke političare, najčešće bošnjačke članove Predsjedništva, kako prijete ratom na sav glas. Kako to komentirate? Što mislite, bi li ljudi uopće ratovali?
Ma tko bi njima ratovao? Za početak, ljudi ni nema. Ljudi masovno iseljavaju. Druga stvar, dobro je poznato da ti koji zagovaraju rat, prvi ne bi ratovali. Isto tako, oni ne bi svojim najbližima dali da ratuju. Rodbinske, veze, djeca, rođaci, dobro znani kumovi - svi oni sigurno ne bi išli u rat. A takvih je najviše. Takvi rade u državnim ustanovama i uskoro će samo oni ostati u BiH. I u toj situaciji mogu se samo opet zapitati, tko bi njima ratovao? Teme rata su samo isprane floskule.
U svojim se romanima ni ne bavite previše politikom ni povezanim temama koje su uvijek stabilno goruće u BiH, nego ste predstavljali neke egzistencijalne probleme, probleme običnog čovjeka. Koji je cilj upravo takvog angažmana kroz književni izričaj?
Pa upravo i problem vidim u tomu što ovdje nitko ne priča o „malom čovjeku“. Nitko ne priča o ljudima. Otvorite sad portale, prelistajte novine, upalite dnevnike, svugdje se priča o - Izbornom zakonu. Ugroženi su jedni, ugroženi su drugi, treći. Kod nas su svi ugroženi. I dođemo do toga da nitko ne priča niti se bavi temama koje su važne za život. A upravo su političari ti koji su postavljeni i plaćeni kako bi život nas običnih, malih ljudi bio bolji. Međutim, koliko krivim političare, toliko krivim i medije. Danas će prosječni novinar rijetko pisati o npr. životu nekog mladog, uspješnog čovjeka. Jutarnje vijesti prvo krenu s politikom, kako je netko nekome prijetio, pa onda krenu reakcije, pa reakcije na reakcije, pa dok se svi izjasne - eto i kraj dana. I što smo na kraju dana napravili? Ništa.
Vratimo se malo na knjigu; godina je 2021., a Vi ste kao temu izabrali događaj koji se zbio prije sedam godina. Sigurno da su Vas ti događaji jednim dijelom formirali, ali otkud baš sad izvlačenje te priče iz zaborava?
Prve godine nakon poplava održala se zavjetna sveta misa. Svih idućih godina, nitko to više nije spomenuo. Pored silnih obilježavanja raznovrsnih događaja i manifestacija, mi nismo uveli ništa kako bi se sjetili te tragedije.
Osjećaju li ljudi još posljedice poplava?
Osjećaju svakako, ali naši ljudi su se svih ovih godina naučili sami boriti sa svime. Ne očekuju nikakvu pomoć države, oslanjaju se samo jedni na druge. Stoga su odmah nakon što se voda povukla krenuli sami u obnavljanje svojih domova. Bilo je nekakvih pomoći, ne zaboravljamo humanitarne akcije iz Hercegovine, Hrvatske, pomoći naših ljudi iz inozemstva. Hvala Bogu u Odžaku nije bilo ljudskih žrtava. No, svejedno, zašto se ne bismo svake godine prisjetili? Toliki ljudi su evakuirani, toliki domovi su poplavljeni… Cilj je romana zato bio da se ne zaboravi. Da tu negdje ostane jedan podsjetnik, kako bi netko nekad mogao vidjeti što se tu sve događalo. Opet ponavljam, žalosti me činjenica da se to ne obilježava na jedan dostojanstven način jer smo mi u BiH poznati po tomu da svaki dan nešto obilježavamo.
Već nakon brojnih promocija prvog romana „Iščekujući zoru“ mnogi su Vas prozvali svojevrsnim veleposlanikom Bosanske Posavine. Možete li nam opisati koji su uopće izazovi jednog mladog posavskog čovjeka, odnosno jednog čovjeka općenito koji tu živi?
Najveći problem je što je većina mladih ljudi iselila. Dođemo u situaciju da imaš pet prijatelja, od kojih si ti sam ostao tu živjeti. Možeš i dobro zarađivati, ali nemaš s kim otići na kavu. Nemaš se s kim družiti, zapravo, nemaš s kim živjeti. Život se iz Posavine polako, ali sigurno seli. Ljudima je više dosta raznih obećanja i podilaženja vlastima da bi dobili posao za koji su svakako kvalificirani. Ljudima je jednostavno dosta nepravde. Dosta im je prepucavanja, prepiranja, priče koja se iz godine u godinu nimalo ne mijenja. Odlaze negdje gdje će raditi i gdje će od svog rada moći živjeti.
S obzirom na sve navedeno, možete li nam otkriti planirate li Vi otići iz Posavine? Planirate li napustiti BiH? Gdje se vidite u budućnosti?
Osobno ne znam gdje se vidim sutra. Volio bih ostati, ali ovdje se neke stvari trebaju rješavati. Neki dan vidim kako su stavili čovjeka od 90 godina da donosi planove za demografiju. Ne kažem da se takvi problemi mogu riješiti sutra. Ali neke stvari se mogu rješavati. Može se poljoprivrednicima iz Odžaka dati da obrađuju državno poljoprivredno zemljište koje bi oni uzeli u najam i plaćali općini. No, općina ne da svojim građanima, nego jednoj politički pogodnoj grupaciji iz Zagreba. Trebamo li onda pričati da je hrvatstvo nacionalnost ili je možda i hrvatstvo dobro unosan posao? Poljoprivredno zemljište se protuzakonito daje toj grupaciji, samo da ga ne bi obrađivali lokalni ljudi. Ne treba njima očito, treba sve dati jednom čovjeku da se on obogati dodatno. Zato se nalazimo tu gdje jesmo.
Obišli ste skoro čitavu Bosnu i Hercegovinu, dobar dio Hrvatske, ali i inozemstva predstavljajući svoj prvi roman, a kroz njega ste predstavili i stanje u Bosanskoj Posavini danas. Kakve su bile reakcije ljudi?
Uvijek se šokiraju. Ostaju u nevjerici. Na svakoj svojoj promociji navedem kako je 2013. godine prema popisu stanovništva u Odžaku živjelo oko 20 tisuća stanovnika, a danas živi malo više od pet tisuća. Gdje je 15 tisuća ljudi? Pita li se itko u ovoj državi gdje je 15 tisuća ljudi?
Specifičan je u Vašim romanima i stil pisanja. Koristite lepršav stilski izričaj s jednostavnim, konciznim i pitkim rečenicama. Kako ste se prepoznali baš u ovakvom spisateljskom žanru?
Mi smo sve zakomplicirali. Naši ljudi misle da su puno pametniji od drugih, ako nešto zakompliciraju. Kad napišeš tri rečenice koje nitko ne može razumjeti, onda si jako pametan, takav je stav. Meni je svrha bila da me čitaju i doktori znanosti, ali da me može čitati i ona moja susjeda, bakica od 70 godina. Dapače, zbog ovih drugih ljudi i pišem.
Moderna vremena donose i neke moderne standarde vezano za svaki segment čovjekovog djelovanja. Kultura pogotovo vodi jednu veliku borbu za opstanak. U kakvom su stanju, prema Vašem mišljenju, kulturni procesi u BiH?
Kada izađemo na ulicu, vidimo gdje se očituje kultura. Samo pogledajte oko sebe. Mi smo kulturu zamijenili s raznim glazbenim natjecanjima, reality showovima i instant zvijezdama te mi mislimo da je to kultura. I po takvoj kulturi, na kraju krajeva, i živimo. Prava kultura nema ni medijskog prostora, to je nešto sporedno, nevažno. Pogledajte samo koliko se izdvaja za kulturu? Sve je jasno. To svakako ne treba obeshrabriti nekoga da se recimo ne usudi izdati knjigu. Osobno sam znao što me čeka, ali opet sam htio uraditi ono što mogu i dati neki svoj doprinos. Proći će i ova vremena svakako, prošla su i mnogo teža.
Kroz ovaj razgovor znali ste kritizirati medije u BiH, a sami ste student novinarstva. Planirate li se nastaviti baviti književnošću ili novinarstvom? I kakav biste novinar Vi voljeli biti, kojim temama biste se bavili?
Bh. medijski prostor je sam od sebe vrlo širok, Problem je u tomu što su mediji uzeli samo dva posto čitavog tog prostora. A to je politika, politika i samo politika. Primijetio sam i neke lijepe priče, u Središnjoj Bosni, Lašvanskoj dolini, novinari razgovaraju sa starijim ljudima, iznose razne priče.I te priče su jako čitane, slušane i gledane. Po tomu možemo vidjeti da to ljude zanima. Ne zanima ljudi koji je političar sletio u koju zračnu luku. Vidim se jednog dana u novinarstvu, međutim, ne moraju svi novinari biti režimski novinari.
Planirate li neke nove knjige u budućnosti? Planirate li se nastaviti baviti temom Bosanske Posavine ili možda i nekim drugim temama?
Trenutno planiram objaviti još dvije knjige. Rano mi je još otkrivati teme romana, ali svakako će biti vezane za Posavinu. Još je tema ostalo, more je neispričanih posavskih priča, moglo bi se napisati stotine knjiga. Nekad ću se vjerojatno početi baviti i nekim drugim temama, a to sve ovisi o mojoj inspiraciji.
Dnevnik.ba