Marko Matolić za Dnevnik.ba: Bosansku Posavinu kao identitarni pojam danas doživljavaju isključivo Hrvati

Marko Matolić neprestano je u traganju – za izgubljenim vremenom, baštinom, ljudima. Povjesničar po struci, autor tri pjesničke i jedne knjige kratkih pričaša, ali i nakladnik. U samizdatu objavljuje knjige važne za identitet, povijest i prošlost Bosanske Posavine.

“Kroz tisuću zvanja, do minimum znanja, kako je govorio Toma Bebić. Objavio sam tri knjige poeziju i jednu knjigu kratkih priča, pa me se, eto, doživljava i kao nekakvog pisca, mada mislim da je sve to što sam objavio vrlo skromno. Povjesničar sam po struci i djelovanju. Nakladnik silom prilika“, ističe Matolić za Dnevnik.ba.

Privatni album

FACEBOOK - Facebook

Povjesničar, nakladnik i vlasnik knjižnice s preko pet tisuća pobranih naslova 

Vlasnik je i knjižnice s preko pet tisuća probranih naslova, uglavnom historigrafskih i knjiga zavičajnih pisaca Bosanske Posavine.

Matolić je rođen u Brčkom, odrastao u Orašju, a povijest diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli 2015. godine. U zavičaju je, kako kaže, poznat i priznat, pa mu je možda zbog tog teško otići na Zapad premda nema stalno zaposlenje.

“Ovdje sam pjesnik, povjesničar, znanstvenik, i družim se sa pjesnicima, povjesničarima, umjetnicima, znanstvenicima. Na Zapadu bih bio magaciner (molim da se ovaj primjer shvati ilustrativno, a ne kao nipodaštavanje) i to je taj identitetarni prijelom koji ne mogu napraviti“, objašnjava Matolić.

Nedavno je priredio i objavio tri izuzetno značajne knjige: “S bosanske granice – dopisi i izvještaji fra Martina Medića o stanju u Bosni i Hercegovini objavljeni u Gajevim novinama (1838-1855), potom povodom 200. godišnjice rođenja Stjepana Varekovića “Izabrana pisma i dopisi“ i “Putovanje bosanskom Posavinom 1933. godine“ fra Ljube Hrgića.

“Ne znam koliko bi se ovo što radim moglo uopće nazvati nakladništvom? To je više nekakav samizdat u koji sam krenuo iz nekoliko razloga, od kojih niti jedan nije imao prevagu“, izjavio je.

Književna povijest Bosanske Posavine je bogata, ali i siromašna, objašnjava, jer je bogata vrijednim i nadarenim ljudima koje je u prošlosti iznjedrila i koji su nešto zapisali.

Izabrana pisma i dopisi Stjepana Varekovića

FACEBOOK - Facebook

Bogata književna povijest Bosanske Posavine i vanvremensko pobratimsto koje veže ljude od knjige 

“Ali je siromašna njihovim objavljenim i tiskanim djelima. Vanvremensko pobratimstvo koje veže ljude od knjige, obvezalo me da neka od tih djela priredim za tisak i objavim“, rekao je.

Knjige koje objavljuje, kako kaže, prodaje iz ruke.

“Uglavnom ih razvozim biciklom na ugovoreno mjesto ili šaljem poštom. Oko mene se već stvorio krug vjernih čitatelja, koji će iz moje ruke kupiti koju god knjigu da objavim, jer znaju da ih neću prevariti: za pristupačnu cijenu dobiti će kvalitetno štivo. Ali mislim da je tu puno važniji onaj osjećaj da se zajednički skrbimo za kulturnu baštinu Bosanske Posavine. Nešto kao što su Sarajlije nedavno uradile s grobom slikara Đoke Mazalića“, izjavio je.

Krug čitatelja se proširio pa tako uspijeva u rekordno kratkom vremenu prodati kompletan tiraž koji je, kako ističe, skroman, nekih 300 primjeraka.

“Promocije ne radim jer mi ne ostane knjiga za njih. S novcem koji zaradim pokrijem troškove tiskanja, a višak uglavnom potrošim na knjige koje mene zanimaju“, rekao je.

Posavina, barem onaj njen dio u prošlosti i danas naseljen hrvatskim pučanstvom, objašnjava, i nije imao neke, kako kaže, svjetovne knjiženike, do pred četrdeset godina.

“ Poeziju, prozu, historiografiju... sve su to pisali franjevci, pa ne treba čuditi što su uglavnom njihova imena i djela sastavnica posavske književne baštine. Nisam bio svjestan koju popularnost uživa fra Ljubo Hrgić kod čitatelja, naročito kod subraće mu franjevaca, dok nisam objavio putopis“, ističe.

Prema Matolićevim riječima, fratri su ga doslovno razgrabili.

“Čini mi se da je samo fra Mirko Filipović iz Žeravca kupio skoro pola tiraža. Dok sam pripremao tekst putopisa za tisak čitao sam Hrgićeve dnevničke bilješke i jako mi se dopao kao stilista, tako da sam uz pomoć tih bilješki bolje razumio i rečenice u putopisu, koje su mi tek na opetovana čitanja dobijala puninu i smisao“, izjavio je.

Putovanje bosanskom Posavinom 1933. godine fra Ljube Hrgića

PRIVATNI ALBUM - Facebook

Gradovi bez knjižara 

Neko vrijeme Matolić je radio i u Gradskoj knjižnici u Orašju te izradio statistiku koja pokazuje kako nije istina da ljudi u tom gradu manje čitaju u usporedbi sa zlatnim čitateljskim razdobljem sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.

“Primjerice, 1989. godine članovi oraške knjižnice čitali su 12,4 knjiga godišnje, dok je 2019. godine taj broj pao na 10,7 knjiga po članu. No isto tako je ispalo da manje ljudi čita: 1989. godine knjižnica je imala 1490 članova, a 2019. nešto malo više od stotinu. Nije točno da ljudi manje čitaju, samo manje ljudi čita. Mislim da ta pojava ipak nije strašna, poglavito ako uzmemo u obzir da danas imamo nova sredstva komunikacije, jer kult knjige, dakle, među 'odabranima' postoji i dalje“, ističe.

Tako je i u Posavini dodaje, premda knjižare nema u Orašju, Šamcu i Gradačcu, izuzev one Preporodove.

“Brčko ima jednu knjižaru i jednog uličnog prodavača. Za Derventu i Brod nisam siguran, ali mislim da ni tamo ne postoji nikakva knjižara“, ističe.

Bosansku Posavinu kao identitarni pojam doživljavaju isključivo Hrvati 

Bosansku Posavinu, objašnjava Matolić, kao identitarni pojam doživljavaju isključivo Hrvati.

“Bošnjaci u Posavini nekako ne njeguju taj lokalpatriotizam, oni imaju osjećaj pripadnosti Bosni i Hercegovini, Srbima je opet Posavina samo jedna od srpskih zemalja i tako se i jedni i drugi utapaju u nacionalnim kanonima i identitetima“, rekao je.

Bosanska Posavina je, dodaje Matolić,  koncem prošloga stoljeća počela poprimati pojam regije.

“U mom poimanju je to i dalje tako, i zato je, usprkos pravopisu, pišem velikim početnim slovom. Međutim, teško je danas u silnoj razdijeljenosti u koju je zapala, govoriti o nekoj zajedničkoj suštini“, rekao je.

Fra Drago Bojić je, navodi, nedavno u jednom intervjuu pričao o autohtonom jeziku bosanskih Hrvata koji polako ustupa pred umjetnim hrvatskim književnim jezikom, i to je istina.

“Uticaj zapadnjačkih uskršnjih i božićnih običaja potiskuje naše posavske i hrvatske. Kroz povijesna istraživanja trudim se ukazati na ove, za mene zabrinjavajuće pojave. Koliko smo kao narod vidljivi i prisutni teško mi je reći. Evo pokušati ću ilustrirati u kontekstu države Bosne i Hercegovine. U političkim sferama Posavci tu i tamo i dobiju neku funkciju, ali kulturološki smo jako zapostavljeni, naročito oni krajevi u Republici Srpskoj naseljeni Hrvatima“, izjavio je.

A to koliko je sveukupnoj javnosti poznata prošlost ovog kraja, ilustiraju, navodi, registrirani arheološki lokaliteti.

“U Arheološkom leksikonu BiH, za područje današnje općine Orašje, stoji da postoje tri arheološka lokaliteta i nekoliko ostava ili slučajnih nalaza. Međutim, taj broj je posvjedočeno barem trostruko veći. Isto tako, za područje općine Orašje u zadnjih 40 godina (ako izuzmemo moje radove) nije objavljen niti jedan povijesni znanstveno-istraživački rad za razdoblje od prapovijesti do raspada Jugoslavije“, rekao je.

Nestala je srednja klasa, a ostali su  elita i pauperizirana manjina 

Matolić priznaje da živi dosta povučeno i izolirano, pa mu je teško davati procjene kako se živi u Posavini.

“Kao i u ostatku BiH, društvo se dosta ispolariziralo. Srednja klasa nam je otišla na Zapad, tako da je elitizirani sloj društva postao većina nad kojom preostala pauperizirana manjina nikada neće odnijeti prevagu. Tako je barem među Hrvatima na području Županije posavske“, ističe.

Samo podneblje je, dodaje, flegmatično, pa su i ljudi takvi.

“Nama niti se ratuje, niti nam se dižu revolucije i pobune protiv vlasti ili ovih covid mjera. Kad naleti kakva nesreća koja nas izravno ugrozi, poput rata ili poplava, tad se aktiviramo, prebrodimo, a onda opet vratimo u to neko naše mrtvilo“, zaključio je Marko Matolić u  razgovoru za Dnevnik.ba.