Manuelu Vilasu u jednom se trenutku život raspadao. Majka mu je preminula, obitelj u kojoj je bio sin, tom je smrću nestala. Nestala je i obitelj u kojem je bio otac jer se tih godina razvodio. Borio se godinama s alkoholizmom i tu opaku ovisnost pobijedio. Sve ono što Vilas vjeruje da se događalo njemu, njegovim obiteljima, životu i domovini Španjolskoj, objavio je u autobiografskoj prozi – Ordesa – koja je, u međuvremenu, postala književni fenomen. S četrnaest izdanja u manje od godinu dana te više od 100.000 primjeraka prodanih samo u Španjolskoj. Mnoge španjolske novine, primjerice El País i La Vanguardia, proglasile su je romanom godine, knjiga je Vilasu donijela međunarodnu slavu, prevedena je na niz jezika te je nagrađena prestižnom francuskom nagradom Prix Femina Etranger.
“Ordesu“ je u Hrvatskoj objavila nakladnička kuća Fraktura, koja je i organizator Festivala svjetske književnosti u Zagreb, u prijevodu Ele Varošenec Krsnik zahvaljujući čijim se prevoditeljskim vještinama i ovaj razgovor dogodio. Manuel Vilas dočekao me na terasi hotela Le Premier u Zagrebu, u srcu grada, u ovim toplim rujanskim popodnevima, popio kavu s mlijekom, a prije toga od konobara za večeru tražio lubenicu i grožđe.
Jednostavan, neposredan, iskren čovjek. Takva mu je i literatura. Ipak, ima u njegovim očima neke neobične boli, tog gorkog taloga iskustva i života, zbog tog je “Ordesa“ kao roman o Vilasovim roditeljima i obitelji, ustvari roman svakog čitatelja i njegove obitelji i života.
Djeca razočaraju roditelje, roditelji djecu. Neke traume i rane kao da nikada ne zacijele. U kojem smo trenutku, kao djeca, spremni oprostiti vlastitim roditeljima? Je li to onda kada i sami postanemo roditelji?
Da, problem je što djeca ne žele vidjeti svoje roditelje – oca kao muškarca i majku kao ženu. Kada ih tako kreneš gledati, onda si odrastao i razumiješ ih. Odgojili su te, uspjeli su te uz ogroman trud pretvoriti u osobu. I u tom trenutku, svako zamjeranje koje imaš, nestaje. I misliš, Bože moj, koliko su samo truda uložili da me nahrane, odgoje, omoguće mi studij, učine me odraslom osobom. Tada počinje trenutak zahvalnosti, ali je prekasno. I u mom slučaju bilo je prekrasno, zato sam morao napisati knjigu: da zahvalim na svemu što su učinili za mene. Ali zahvale treba davati za života. To je nesporazum i nesreća, zahvale uvijek dolaze kada su roditelji mrtvi.
Koliko vam je bilo bolno napisati istinu o tome što se zaista događalo s vama i vašom obitelji? Jeste li se plašili reakcije društva, pomišljali da pretjerujete, ili sami sebe tješili da sigurno postoje mnogo teže obiteljske priče od vaše?
Nisam se bojao što će drugi misliti, jer sam to trebao napisati zbog svoje obitelji, trebao sam pisati o svojoj obitelji. Pisao sam iz ljubavi, a kada se tako piše, ne treba se bojati nikoga i ničega na svijetu. Kako je vrijeme prolazilo, shvatio sam da sam stao gol pred mnogo ljudi. Najvažnije je, zapravo, kad pišeš o vlastitom životu, da čitatelj putem tvog vidi svoj život. Tvoj život u tom smislu nije najvažniji. Najvažnije je da se drugi u njemu prepozna. Čitaš tuđi život jer tražiš vlastiti. Kad sjediš s prijateljem u kafiću i kaže ti “moram ti ispričati nešto grozno”, slušaš ne samo zato što će ti ispričati što se to njemu dogodilo, nego jer to ima veze s tobom, to se moglo dogoditi i tebi.
Ordesa možda nije najbolja knjiga koju ste napisali, ali jest jedna od najboljih knjiga koje sam imala priliku pročitati. Spojila me s mojim mrtvima, ali i živima. U nekim osobinama vaše majke i vas prepoznala sam vlastitu majku: obožava odlaziti u frizerske salone i panično izbjegava odlaske na pogrebe, čak i bliskim joj ljudima. Zašto ne volimo smrt, osobito mi koji dolazimo iz kršćanske kulture, u kojoj su i smrt i sahrane, prezentirane kao novi životi, putovanja u druge svjetove?
Religijska priča više ne funkcionira. Zapadnom svijetu obećanje o novom životu više ne funkcionira. Bojimo se smrti jer je ne razumijemo i volimo puno više život. Ordesa je knjiga puna ljubavi prema životu, ali ni ja ne razumijem smrt. Živim intenzivno i strastveno zato što ne razumijem smrt. Velika je to tema književnosti i čovječanstva. Ako nam je tako dobro na ovom svijetu, zašto moramo umrijeti? Mislim da će za tri stotine godina, s napretkom medicine, ljudi živjeti 140 godina, a u tome neće uživati. Očekivana životna dob u Španjolskoj je sedamdeset i dvije, a prije stotinu godina, bila je pedeset godina. Život je dar.
Naš je svijet jako užasan, nepravedan. Dovoljno je samo pogledati što se događa u Afganistanu u zadnjih nekoliko dana, ne moramo se vraćati u 19. stoljeće. Ipak, živjeti se mora, iako je teško. Mora valjda postojati neke bolji svijet od ovog; ako je na Zemlji konačna pravda, a nje nikad nema, sigurna da Bog ili neka viša sila, imaju bolje mjesto za nas, mjesto na kojem ćemo se svi sresti?
To je san, utopija. Ponekad mislim da ću kad umrem ponovno vidjeti svoje roditelje. Imao sam psa koji je bio sa mnom 14 godina. Kada umrem, nadam se da ću ga sresti. Ne možemo ništa spoznati. To je potpuni misterij. Ne možemo zamisliti da nas odjednom više nema i da više nikad nećemo postojati. U književnosti koju pišem, nazivam to misterijem, i u Ordesi, i Alegriji (Radost) i novom romanu. Osjećaji su ono što nas čini ljudima, ako ne osjećamo, nismo ljudi, nismo osobe.
Vjerujete li u Boga, uskrsnuće, drugu šansu koju život daje?
Ovisi. I vjerujem i ne vjerujem. Vjerujem da ljudi koji vjeruju imaju privilegiju, imaju dar, poklonjen im je dar vjere. Ali vjerujem u misterij, zvao se on Bog, Život, Sreća, Tama, ali misterij postoji. Kao pisac, jedino što mogu učiniti je slaviti misterij života.
Ne pijete već sedam godina. Kako prepoznati alkoholičara u sebi? Je li to osoba koja svaki dan nužno mora nešto alkoholno popiti? Okruženi smo ljudima koji su alkoholičari, nerijetko i nasilni, ali vani izuzetno ugodni, obitelji ljudi koji tu činjenicu negiraju i pred sobom i drugima.
Alkoholizam je bolest. U Španjolskoj postoji Društvo anonimnih alkoholičara koje ima testove prema kojima se određuje jesi li ili nisi alkoholičar. Postoji cijeli niz čimbenika pomoću kojih se može utvrditi je li netko alkoholičar:piješ ujutro, piješ prije doručka, prije ručka, nakon ručka, do kraja dana. Potom imaš emotivne probleme, zdravstvene, pa završiš u bolnici. Problem je što postoji nešto što nazivam – funkcionalnim alkoholizmom. Svaki alkoholičar ima svoj problem i ne postoje dva ista na ovom svijetu. Funkcionalni alkoholičar pije, ali još uvijek uspijeva organizirati sebe i život, u svakodnevnom smislu. Količina koju čovjek pije dobar je dokaz alkoholizma.
Onaj koji pije bocu viskija dnevno, alkoholičar je. Ja znam, isti tren, prepoznati alkoholičara. Znam jer alkoholičar pije kao da sutra ne postoji, pije kao da ga tjera neka viša sila, opsjednut je time da mu je čaša stalno puna. Kad džin dođe dva tri gutljaj pred dno čaše, on odmah zove konobara za novu rundu. Alkoholičar je opsjednut čašom, ona je uvijek ispred njega i uvijek mora biti puna. Alkohol proizvodi ushit, uzbuđenje, u ljudima budi osjećaj da su slični bogovima. Svijet postaje vrlo intenzivan, sve sjaji. Sve je proslava, u glavi alkoholičara, svaki je dan slavlje, ali onda dolazi do pada. Dok ne dostigne dovoljnu razinu alkohola u krvi, teško mu je. A sve to skupa je užasno.
Što znači biti dobar otac? Kako se to ponaša dobar otac?
Biti otac ili majka, znači brigu. Brinuti za svoje dijete u svakom trenutku. Problem je u tome da to treba biti pametna, a ne opsesivna briga. Nekad su roditelji opsesivni, a ne pametni. Više razmišljaju i brinu o tome da oni budu mirni, nego da im se dijete dobro osjeća, da je sretno. Jedan od najvećih strahova svake majke ili oca je pomisliti da ne radi dobro svom djetetu, da ne postupa dobro s njime. Kad osoba postane otac ili majka, to je automatski zauvijek; što god da se dogodilo u životu, njegova ili njena odgovornost je uvijek biti otac ili majka. To je još jedan misterij života.
Depresija je tema koju ste obrađivali u romanu Alegria. Je li depresija jedan dugi izostanak radosti; bilo kakve vrste radosti, radosti uzrokovane bilo čime što nas okružuje?
Roman Alegria napisao sam kako bih promijenio percepciju o depresiji. Depresija je, što se mene tiče, jedna vrsta proširene inteligencije zato što osoba koja pati od depresije osjeća toliku empatiju sa svijetom da i sama postaje žrtvom. To je neka vrsta suosjećanja, toliko suosjećamo s boli i uznemirenosti svijeta da obolimo. Jedna vrsta solidarnosti sa svijetom. Bolno je kako se društvo odnosi prema depresivnim osobama. Marginalizirani su i to je nepošteno. Jako malo znamo o ljudskoj duši.
Književnost nema moć mijenjati svijet, ali ako pomogne samo jednom čovjeku, to je kao da je pomogla cijelom svijetu?
Vjerujem da, ako pomognemo jednoj osobi, književnost ima smisla. Ideja je biblijska. Ideja je da volimo i čuvamo druge.
Ljubav, istinska i autentična, koju obrađujete u novom romanu Los besos, ustvari je suživot, ne samo dvoje ljudi, nego i njihovih boli, rana, gorčine koju je život donio? Po tim ranama, ne samo u duši, nego i u očima, prepoznajemo se s onima koji su nam partneri, prijatelji?
Ljubav podrazumijeva voljeti rane. Prava ljubav sastoji se u tome da volimo mane druge osobe. Zbog toga mnogi ne znaju voljeti. Pripovjedač u romanu Los besos želi voljeti, ali ne zna kako. U školi nas ne uče voljeti, ne znamo što znači voljeti. Vjeruje se da je to vjenčati se, imati djecu, živjeti u braku, ali to nije ljubav. Ljubav je labirint u kojem prihvaćamo drugog sa svim njegovim ružnim, neplemenitim stranama, sa svime lošim. Prava ljubav između dvoje ljudi je bezuvjetna. Onaj tko takvu ljubav pronađe je sretnik. Nije bitno jesi li siromašan ili bogat, nego pronaći takvu ljubav. Ljubav, istinska i autentična, koju obrađujete u novom romanu Los besos, ustvari je suživot, ne samo dvoje ljudi, nego i njihovih boli, rana, gorčine koju je život donio? Po tim ranama, ne samo u duši, nego i u očima, prepoznajemo se s onima koji su nam partneri, prijatelji?
Španjolska je, kao i Balkan, prostor s previše povijesti? Kako se živi s tom činjenicom?
Mi smo imali građanski rat od kojeg je prošlo 80 godina. Građanski rat je propast i neuspjeh svih strana. Danas je Španjolska vrlo napredna demokracija, mislim da je jako dobro tu živjeti. Ne postoji savršena zemlja. Vjerujem da će za 400 godina postojati samo čovječanstvo. To nam je uostalom govorio i korona virus. Podjela na zemlje je protuprirodna, a nacionalnosti, vjeroispovijesti i sl. su socijalne konstrukcije zbog kojih smo puno propatili. S biološkog stanovišta, postoji samo ljudsko biće, a podjele na rase, nacije, vjere, spolove, sve je to dovelo do patnji. A trebalo bi u nekoj mjeri smanjiti patnju među ljudima. Patiti nije dobro.
Da neka politička stranka ima slogan „Nema više patnje“ za nju, bih glasao, političar koji bi rekao ‘nema više patnje’ kupio bi me. Politika je često opravdavanje patnje – društvene, radničke, pitanje s malim plaćama, stanovanjem, svi oblici patnje. Postoji još jedna zanimljiva stvar: ne znam tko vlada svijetom i mislim da to nitko ne zna. To je užasna stvar. Svijetom ne vladaju ni predsjednik SAD-a, Rusije i Kine. To je misterij. Svijetom vlada kapitalizam koji je neka vrsta duha.
Jedini način da se države zaštite je demokracija. Demokracija je jedini oblik uređenja koji ima smisla. Španjolska je demokratska zemlja tek 40 godina, mlada je. Preživjeli smo diktaturu i jako volimo demokraciju. Postoje narodi koji su je oduvijek imali, ali mi nismo među njima i sada kada je imamo, ne želimo je izgubiti. Duboko obožavam i poštujem demokraciju, ne bih mogao živjeti bez nje. Užasno me rastužuje što postoje zemlje u kojima nema demokracije i smatram da smo svi mi koji je imamo, dužni odnijeti je i dovesti tamo gdje je nema. Demokracija je cjepivo protiv netolerancije, nepravde, nejednakosti. Ovu knjigu ne bih mogao objaviti da u Španjolskoj nema demokracije. Moj otac je proživio cijelu mladost tijekom Francove diktature. I na tome trebam zahvaliti svojim roditeljima, na tome što su preživjeli diktaturu, jer zbog generacije mojih roditelja mi sada imamo demokraciju.
Pitanje pandemije je nezaobilazno. Jedni tvrde da će se svijet nakon što konačno stane, radikalno promijeniti, a drugi da će sve ostati isto. Kako vi to gledate i imamo li pravo biti umorni nakon ove dvije godine?
Svi smo umorni. Ljudi su posvuda umorni, ali ne zato što smo mlaki i mlitavi nego zato što je život stao. Virus je poništio društveni život. Apsurdan primjer: da ostane samo jedno ljudsko biće na Zemlji, taj čovjek ne bi znao je li živ ili mrtav. Čin života je da ti netko kaže da si živ. Virus znači ne imati drugog. S druge strane, ne znamo točno što je znanstvena istina o virusu. Bio sam u Švedskoj i Danskoj, tamo su protokoli i mjere posve drugačiji. Živimo nešto što je jedinstveno, bez presedana. Vrijeme politike i vrijeme znanosti dva su različita vremena, jer politikom vlada hitnost, a znanošću ne. Da bi letio iz zemlje u zemlju, sada moraš ispuniti 500 nekakvih papira. Virus je oteo demokraciju jer je onemogućio kretanje ljudima. Svi smo odjednom postali sumnjivci – nositelji virusa. Bilo je bolno, uznemirujuće, i dalje je. Još 15 godina nećemo moći znanstveno utvrditi što se ovo točno dogodilo. U Španjolskoj je na početku pandemije bilo ljudi koji su dezinficirali naranče i cipele.
Plašite li se da ćete umrijeti sami?
Plašim se i da ću umrijeti i sam i da ću umrijeti okružen ljudima. Bojim se da će, ako budem s ljudima, izostati to osobno iskustvo jer je smrt jedno vrlo osobno iskustvo. Ako umreš okružen s puno ljudi, neće te ostaviti nasamo s tvojom smrću. To je gotovo ironično.
Napomena:
Fondacija Acción Cultural Española (AC/E) podupire Festival svjetske književnosti kroz Program za internacionalizaciju španjolske kulture (PICE) u okviru Potpora za mobilnost.
Dnevnik.ba.