Kako se razvijao nogomet i kako su nastala jedinstvena pravila: Lopta je okrugla jer je takav propis

Bez ujednačenih pravila ne bi se mogao formirati nogomet kao poseban sport, ne bi bilo natjecanja jer bi svaka momčad igrala po svojoj varijanti pravila. Prvi nogometni savez na svijetu, engleski FA, osnovan je u namjeri da se postigne dogovor oko jedinstvenih pravila igre, kojih su se članovi Saveza onda bili dužni pridržavati. To je bio onaj inicijalni događaj nakon kojeg je krenuo razvoj nogometa kakvog danas poznajemo. Riječi su Vladimira Iveta, tajnika Hrvatskog nogometnog saveza i autora knjige „Lopta je okrugla jer je takav propis: povijest nogometne organizacije“ nedavno objavljene u Hrvatskoj, u nakladi Srednje Europe. 

"Lopta je okrugla jer je takav propis" 

Iveta je napisao knjigu koja prikazuje i analizira razvoj nogometne strukture, prvenstveno kroz postanak i razvoj nogometnih organizacija, njihovo ustrojstvo, djelovanje i norme, odnosno, pokazuje kako su i koliko su počeci nogometa kakvog danas poznajemo ovisili o tome da se postigne dogovor o jedinstvenim pravilima po kojima će se igrati. 

„Lopta je okrugla jer je takav propis“, nastala je u pandemijskim uvjetima, a materijali i literatura bili su, ne samo privatna biblioteka autora, nego i arhivi HNS-a, Hrvatski državni arhiv, arhiva FIFA-e, Engleskog nogometnog saveza. 

Knjigu sam pisao jednu godinu, a materijale sam ciljano sakupljao i pripremao nekoliko mjeseci prije početka i tijekom pisanja. Određenu količinu literature i izvora imao sam od prije. Koristio sam odgovarajuću literaturu iz svoje privatne biblioteke, iz knjižnica, stručnih časopisa. Arhivski izvori bili su prije svega arhiva Hrvatskog nogometnog saveza, zatim Hrvatski državni arhiv, arhiva FIFA-e i Engleskog nogometnog saveza. 

Igre najsličnije suvremenom nogometu igrale su se od 18. stoljeća u Engleskoj i od njih se razvili današnji nogomet i ragbi, a na engleskom govornom područja, ističe Vladimir Iveta za Dnevnik.ba, ta se dva sporta i danas nazivaju „football“ uz to što onaj sport koji se igra i rukom i može se obarati protivnika ima dodatke  ragbi, američki, australski, gelski.

“Razlika između 'našeg' nogometa i varijanti ragbija je baš u pravilima igre. Zato se nogomet zove i Association football, kao oznaka da se igra prema pravilima Nogometnog saveza. Od tih raznih igara može se napraviti pravo evolucijsko stablo – od zajedničke praigre, pa do razdvajanja na razne sportove“, izjavio je Iveta za Dnevnik.ba.

Kako je engleska igra osvojila cijeli svijet 

Do konačne je podjele između nogometa i ragbija došlo 1863. kada je osnovan Engleski nogometni savez s ciljem da se ujednače pravile i da se skrbi o njihovoj primjenom, objašnjava. 

“Većinom glasova odlučeno je da nije dopušteno u polju igrati rukom i da se protivničkog igrača ne smije obarati. Željelo se postići da se sve utakmice igraju po jednakim pravilima, a ne da se, kao do tada, ona dogovaraju prije početka utakmice. Ipak, još petnaestak godina nakon osnivanja engleskog FA čak i članovi tog saveza ponekad su igrali po nekim modificiranim pravilima, a ne onim službenim“, rekao je. 

Nogomet su prvobitno igrali polaznici koledža i elitnih škola kao rekreaciju i džentlmensko pokazivanje vještina, a kasnije, kada se nogomet proširio, objašnjava, došlo je i među gledateljima i igračima do priljeva niže srednje i radničke klase. 

“Tome je doprinos dalo skraćenje radnog tjedna (subota popodne je postala slobodna) i razvoj željeznice, što je omogućilo lakša i brža putovanja na utakmice. Povećani interes prouzročio je i prodaju ulaznica za utakmice te je skrenuo pozornost trgovaca, ugostitelja, industrijalaca i drugih s područja gospodarstva koji su naslutili novi izvor prihoda“, govori Iveta. 

No, da bi se gledatelje privuklo, trebalo je igrati dobar nogomet, ostvarivati dobre rezultate, pa su klubovi nastojali privući najbolje nogometaše. 

U klubovima nije bilo profesionalaca, ni trenera kao danas: Profesionalni igrači u Njemačkoj pojavljuju se tek krajem 60-ih godina prošlog stoljeća

“I prije uvođenja legalnog profesionalizma klubovi su plaćali igrače za igranje nogometa, ali je to bilo na 'crno' ili putem fiktivnog zaposlenja. FA je 1885. dopustio profesionalizam uz neka ograničenja. Igrači s ugovorima su ovisili o klubovima jer bez njihovog dopuštenja, čak i kada bi istekao ugovor, ne bi mogli prijeći u drugi klub. Ipak, plaće su za najbolje igrače bile prilično visoke. Ubrzo je osnovan i sindikat nogometaša koji se borio za njihova prava. U početku je bilo predrasuda prema igračima profesionalcima pa je kapetan engleske reprezentacije dugo vremena mogao biti samo amater“, dodaje. 

Dvadesetih godina 20. stoljeća potpuni profesionalizam se legalizira i u Austriji, Mađarskoj, Španjolskoj, a neke varijacije postoje u Jugoslaviji, Francuskoj, Belgiji i Italiji, dok je, kako kaže, jedino Njemačka bila čvrsto za amaterizam u nogometu gdje je potpuni profesionalizam dopušten tek krajem 60-ih godina. 

Sve do početka 20. stoljeća, objašnjava, u klubovima nisu postojali treneri u današnjem smislu, nego su momčad sastavljali članovi uprave kluba ili direktori, a reprezentativce su određivali članovi posebnih povjerenstva koje bi imenovao nacionalni nogometni savez. 

“Kasnije se sve mijenja,  pa se pripreme za utakmice i igrački profesionalizam ozbiljnije shvaćaju. Primjerice, reprezentacija Brazila je dan filana Svjetskog nogometnog prvenstva 1950. prvo išla na misu, a potom na prijem kod brazilskog predsjednika. Danas bi takvo nešto bilo nezamislivo jer je važno sačuvati mir i koncentraciju igrača. Uzgred, Brazil je to finale izgubio od Urugvaja“, dodaje. 

Igrači danas puno duže igraju, dodaje, dok se ranije nije previše mislilo na prehranu, često su konzumirali cigarete, a mnogima ni alkohol nije bio stran.

“S obzirom na to da se danas u vrhunskom nogometu radi i o iznimno velikim novčanim iznosima, razumljivo je da su svi segmenti profesionalno posloženi i da klubovi bolje paze na svoje 'investicije'“, ističe. 

Jedinstvena pravila igre - osnovni preduvjet za popularizaciju nogometa 

Međutim, osnovni preduvjet za popularizaciju nogometa bila su jedinstvena pravila igre, tako smo došli, kako kaže, do toga da tu igru svugdje na svijetu svi igraju na jednak način. 

“Ljudi su uvijek osjećali potrebu za zabavom nakon napornog radnog tjedna (naravno, ne mislim na one 'džentlmene' koji su se nogometom bavili iz hobija), kao i potrebu za poistovjećivanjem. Ako moj klub pobijedi, onda je to i moj uspjeh. Još u antičkom Rimu organizirane su utrke dvokolica u raznim bojama. Svaka 'boja' imala je svoje pristalice, navijače. Zabilježeno je da su pridošlice u neki grad tražili pristalice svoje 'boje' kako bi se bolje socijalizirali u novoj sredini“, dodaje. 

Pristupačnost i jednostavnost učinile su nogomet popularnim – za igranje vam ne treba ništa osim lopte i prostora, a nije potrebna nikakva posebna oprema kao kod nekih drugih sportova. 

“Prvobitna pravila su u najvećoj mjeri i danas aktualna. Vremenom, kroz praksu se uvidjelo da se neka pravila trebaju modificirati ili napraviti nova. To su, primjerice, kazneni udarac, zamjena igrača, opomene, neutralni suci (na početku je svaka momčad postavljala po jednog 'umpire' (termin preuzet iz kriketa) koji su donosili odluke), mreže na golu, oprema igrača (brojevi na dresovima, drugačija boja dresa vratara)“, dodaje. 

Na području današnje Hrvatske prve su utakmice igrali Englezi 

U našim se krajevima igre s loptom nisu odvijale prije nego je engleski nogomet došao na područje današnje Hrvatske, a hrvatski nogometni pionir bio je Franjo Bučar koji se Association football susreo dok je studirao u Švedskoj, objašnjava. 

“Nekih neformalnih prijevoda pravila na hrvatski bilo je već krajem 19. stoljeća. Međutim, to nisu bila pravila FA već neka mješavina nogometa i ragbija. Tek je prijevod Milovana Zoričića iz 1908. Hrvatski športski savez priznao kao službeni prijevod Pravila nogometne igre, a Hrvatska je jedna od prvih zemalja u kojoj se već tada preveo naziv igre/sporta s engleskoj na hrvatsku novoizmišljenu riječ nogomet“, izjavio je.

Na području današnje Hrvatske, dodaje Iveta, prve su nogometne utakmice, kao i u drugim zemljama, igrali Englezi – oni koji su radili tu ili mornari s brodova koji bi dolazili u luke. 

“Prva javna utakmica na teritoriju današnje Hrvatske odigrane je 1873. u Rijeci i to između britanskih radnika Riječkog tehničkog zavoda i Britanaca i Mađara koji su igrali za momčad Mađarske državne željeznice. Povod je bio završetak radova na željezničkoj prugi Rijeka – Karlovac“, podsjeća, dok je prva utakmica između klubova odigrana u Zagrebu 1906. između HAŠK-a i PNIŠK-a, a na njoj su nastupili samo domaći igrači. 

“Hrvatski športski savez koji je imao i nogometnu sekciju osnovan je 1909. godine. U novoj državi nogomet je organiziran putem Jugoslavenskog nogometnog saveza, s podsavezima kao nižom organizacijskom jedinicom. Zanimljivo je da je tijekom cijelog razdoblja Kraljevine službeni naziv saveza bio na hrvatskom jeziku. Nakon osnivana Banovine Hrvatske osnovan je i poseban Hrvatski nogometni savez koji je 1945. ugašen. Obnovljen je 1948. kao Nogometni savez Hrvatske i bio je u sastavnom dijelu Nogometnog saveza Jugoslavije. Nakon osamostaljivanja Republike Hrvatske Hrvatski nogometni savez primljen je u članstvo FIFA-e i UEFA-e te je ravnopravan ostalim svjetskim nacionalnim nogometnim savezima“, rekao je. 

Hrvatski nogomet kroz povijest: u NDH se igralo sa državama nacističkog bloka 

Za vrijeme Prvog svjetskog rata nije bilo značajnih nogometnih aktivnosti, a uoči Drugog svjetskog rata osnovan je autonomni Hrvatski nogometni savez koji je sa Slovenskim nogometnim savezom i Srpskim loptačkim savezom formirao konfederativni Vrhovni nogometni savez Jugoslavije. 

„Bila je osnovana i samostalna hrvatska nogometna liga čiji su se najbolji predstavnici s klubovima iz ostatka Kraljevine Jugoslavije trebali boriti za naslov državnog prvaka. Međutim, ulaskom Jugoslavije u rat sve su te aktivnosti prestale“, dodaje. 

Tijekom Drugog svjetskog rata u NDH  pokušao se igrati organizirani nogomet, pa su bila organizirana i prvenstva, dodaje, a reprezentacija je odigrala nekoliko susreta (s državama nacističkog bloka i neutralnom Švicarskom). 

“Međutim, zbog rata i nemogućnosti kontrole velikog dijela teritorija, dovršena su samo dva prvenstva. Nogometna organizacija bila je ustrojena po fašističkom uzoru te je država, odnosno od nje postavljeni vođa za sport, odlučivala o svemu. I u sportu se, kao i u cijelom ustaškom poretku, vršila nacionalna i politička diskriminacija“, objašnjava. 

Zbog naravi ratovanja Narodnooslobodilačke vojske, gerilske borbe, na okupiranim teritorijama nije bilo moguće oformiti neke stalnije sportske strukture, ističe Iveta, a pojedine su  partizanske postrojbe imale svoje nogometne ekipe, neke su njihove utakmice imale, s obzirom na ratne uvjete, začuđujuće veliki broj gledatelja, čak do 4000. 

“U studenome 1944. u Topuskom je osnovan Prvi partizanski športski klub, koji je prema sovjetskom uzoru, trebao biti sportsko društvo s više sekcija, od kojih i jedna nogometna. Međutim, taj klub nikada nije zaživio. Najznačajniji je događaj obnova Hajduka u svibnju 1944. na Visu, prvobitno kao Hrvatskog športskog kluba Hajduk, a potom kao Hajduk NOVJ. Do kraja rata Hajduk je odigrao brojne utakmice s momčadima savezničkih vojski, od kojih je najpoznatija ona u Bariju, protiv reprezentacije britanske vojske za koju su nastupali predratni prvoligaški profesionalni nogometaši.“

Nogomet i politika: Totalitarni režimi ideologiju su nametali i putem sporta 

Nogomet je, tvrdi Iveta, oduvijek politiziran jer je iznimno popularan, a svaka politika kroz njega nastoji progurati svoje ciljeve što je osobito uočljivo kod totalitarnih i autoritarnih režima koji su svoje ideologije nametali i putem sporta. 

“Velike sportske manifestacije bile su takvim režimima odlična prilika za samopromociju (vjerojatno su najpoznatiji takvi slučajevi Olimpijske igre 1936. u Berlinu za vrijeme nacionalsocijalizma te svjetska nogometna prvenstva 1934. u Italiji i 1978. u Argentini kada su fašistički, odnosno vojni režim nastojali svim sredstvima da reprezentacija domaćina pobijedi i tako pokaže superiornost političkog poretka. Španjolski diktator Franco nije dozvolio da reprezentacija u okviru Kupa europskih nacija (prvenstva Europe) igra protiv reprezentacije SSSR-a. Politički režimi su nogomet shvaćali kao nastavak rata (sukoba) drugim sredstvima. Sjetimo se čuvenih utakmica između Jugoslavije i SSSR-a na Olimpijskim igrama 1952., usred informibirovskog sukoba te dvije države“, dodaje. 

Ni demokratske države, ističe Iveta, nisu do kraja imune od 'miješanja' u nogomet, ali ipak u znatno manjoj mjeri nego totalitarni režimi. 

“U Hrvatskoj smo od početaka nogometa bili suočeni s politizacijom sporta. Za vrijeme Austro-Ugarske radilo se o afirmaciji nacionalnih interesa te su stalni bili sukobi s Mađarskim savezom. Uostalom, Građanski je 1911. osnovan kao 'kontra' pokušaju da se u Zagrebu osnuje mađarski nogometni klub. Dolazilo je do međusobnih bojkota hrvatskih i mađarskih klubova. U Kraljevini Jugoslaviji dolazilo je do sukoba s nositeljima velikosrpskih tendencija, a u drugoj Jugoslaviji nogomet je potpuno ideologiziran (osobito u prvih dvadesetak godina novog režima) i personalno izjednačen s vladajućom partijom. I u Republici Hrvatskoj je 90-godina bio preveliki utjecaj politike na nogomet“, rekao je Vladimir Iveta u intervjuu za Dnevnik.ba. 

Dnevnik.ba