Intervju s povodom: Biljana Čakić, redateljica nove predstave "Ženski razgovori"

Premijera nove predstave „Ženski razgovori ±1“ HNK Mostar održat će se 8. travnja u 20 sati. Dramaturg i umjetnički savjetnik HNK Mostar Dragan Komadina napisao je tekst prema motivima zbirke eseja Dušana Radovića, a režiju potpisuje Biljana Čakić. Povodom predstave „Ženski razgovori“ napravili smo intervju s redateljicom.

Zbirka kratkih priča „Ženski razgovori“ Duška Radovića sada je već kultna knjiga. Muško-ženski odnosi prikazani su u svoj njihovoj kompliciranosti, no na humorističan način. U čemu vidite aktualnost ovoga teksta danas?

Ovo je pravo pitanje. Ništa se nije promijenilo u muško-ženskim odnosima, ali se promijenilo društvo. Kada se Duško Radović bavio takvim temama bilo je vrijeme prosperiteta, bratstva i jedinstva, baby booma… Sve je izgledalo drukčije. Pitanja i problemi bili su drugi. Danas iza sebe imamo jedan bratoubilački rat, pandemiju, iseljavanje stanovništva, katastrofalnu demografsku sliku, prijetnju trećim svjetskim ratom, ekonomsku krizu, prijetnje glađu… Doba Duška Radovića bilo je doba seksualne revolucije, zauzimanja za građanska prava, doba kad je umjetnost cvala. Danas se uopće ne razgovara o seksu… odnosno ta tema nije prioritet. Da ne govorimo o konzervativizmu koji preuzima primat u kulturi. S druge strane, dramaturg i umjetnički savjetnik HNK Mostar Dragan Komadina i ja generacija smo koja je rasla na prozi i poeziji Duška Radovića. Zato je nama taj tekst bio veliki izazov.

Dramaturg Dragan Komadina napravio je tekst prema motivima navedenih kratkih priča. Koliko je Vama bilo izazovno raditi na samoj predstavi i kako je bilo raditi s glumačkim ansamblom?

Ključno je bilo da ravnatelj kazališta Ivan Vukoja ima viziju i koncept kazališta u koju se uklopio moj način stvaranja. Kad ravnatelj razmišlja o konceptima i razumije se u sve segmente umjetnosti koji su uključeni u jednu kazališnu predstavu, onda svi uživamo u izazovu. Koliko sam ja shvatila gospodina Vukoju, on nastoji da HNK Mostar publici daje suvremene i aktualne predstave. Jednostavno rečeno – da se ljudi u njima prepoznaju i da ih se teme tiču. Ujedno nastoji pomicati granice svjesnosti i umjetničkog narativa. Već je realizirao nekoliko potpuno originalnih komada, vrlo cijenjenih i izvan BiH. Tako je i meni dao mogućnost eksperimentiranja u mediju kazališta. Vrlo sam zahvalna na prilici, ali je to i velika odgovornost. Uz ostalo dobila sam vrhunske suradnike. Mislim na Dragana Komadinu s kojim sam odmah našla zajednički jezik. On naše ideje pretvara u jedan dobar, suvisao i originalan tekst. Vrlo zreo umjetnik s kojim je baš lijepo surađivati. Važni su mi i ostali suradnici i autori bez čijeg doprinosa ne bi ovakvu predstavu bilo moguće realizirati. Tu je Slaven Marinčić koji oblikuje video, Andrijan Zovko koji je komponirao sjajnu glazbu, suptilna Sandra Milavić, kostimografkinja, koja nas prati, podržava i oblači. Scenografi, tehnička ekipa… Bez njih ništa od svega. I na samom početku i kraju – glumci. Baš sam sretna s ansamblom. Odlučili smo dio teksta istražiti kroz improvizacije glumaca. Glumci su vrlo profesionalni te raspolažu širokim spektrom pristupa interpretaciji teksta. Između ostalog imaju veliko iskustvo i volju sami graditi dio predstave. Taj proces već su prošli s Marinom Petković Liker kroz kultnu predstavu „Gnijezdo“ i nedavno postavljenu „Kroz proces 10-6-93“. Takve suradnike, recimo, u zagrebačkim profesionalnim kazalištima, mi redatelji, teško dobijemo.

O čemu predstava prvenstveno govori? Koji bi bili njezini glavni motivi i kako ste koncipirali priču o muško-ženskim odnosima?

O tome bih voljela da govori Dragan. Govorimo o tri generacije žena. Tu ima varanja, suvremenih bračnih problema, ljubavi preko društvenih mreža, ljubavnih problema u starosti... Pričamo i o odlascima, gubicima, samoći i prijateljstvu. Riječ ljubav možda je ključna riječ i obuhvaća sve to zajedno. Nastojali smo sve staviti u lokalni kontekst s poštovanjem tradicije. I u svemu tome istaknuti jednu kulturu izdržljivosti i otpornosti kroz pozitivan stav i razumijevanje ljudskih slabosti. Između ostalog, nastojimo da se publika dobro zabavi.

Ljubavni odnosi i odnosi između muškaraca i žena vječna su tema svjetske književnosti, filmske i kazališne umjetnosti. U čemu vidite specifičnost ove predstave kada se radi o navedenim temama?

Ljubav, muško-ženski odnosi kao univerzalna tema. Sve nas to zanima i škaklja. Nema se ništa novo za reći, a uvijek se ta tema može ispričati iz različitih perspektiva. Eros je pokretač ljudske civilizacije, zašto ne i naše predstave?!

Diplomirali ste slikarstvo i najpoznatiji ste po dokumentarnim filmovima. Možete li napraviti usporedbu između rada na filmu i rada u kazalištu? Vidite li tendenciju da u budućnosti dolazi do sve veće sinergije kazališta i filma?

U Mostaru, odnosno u HNK Mostar, našla sam razumijevanje i suradnike za moj multimedijalni eklekticizam. Sama predstava je, uz ostalo, dokument jednog vremena u kojem živimo. Video je inspiriran Krležinim Petricom Kerempuhom i Bourekovim animiranim filmom na tu temu. Video bi trebao pojačati kontekst današnjice i problematike u kojem smo se našli kao društvo. Usudili smo se istraživati u mediju. Vidjet ćemo kako će uspjeti sinergija svega. Film i video sve su više prisutni na dva načina – u kazališnom jeziku i kao tehnička potpora. Nekad oboje. Živimo uz televizore i mozak nam je sposoban pratiti ogroman broj informacija istovremeno. To se, naravno, odražava na sve segmente umjetničkog stvaralaštva. Ali jednako cijenim „ golu“ predstavu – samo glumac i priča.

Što biste poručili publici zašto bi trebala pogledati ovu predstavu?

Zato jer kazalište i umjetnost liječe, kako pojedinca tako i društvo. Šalim se. Mislimo kako će publika dobiti neke nove perspektive u gledanju na ljudske odnose. Trudili smo se i zabaviti publiku, koja će definitivno izići iz kazališta s dobrim osjećajem. Nismo zaboravili ni pozitivan utjecaj na lošu demografsku sliku.

Dnevnik.ba