Doktor za magiju: Nekada se u Hercegovini iz životinjskih kostiju proricala budućnost, u Sarajevu pila jarčeva krv za spolnu moć

Ljudi su se na prostoru Hrvatske, uostalom kao i svugdje drugo, kroz povijest pokušavali zaštiti na sve načine i od najrazličitijih nevolja: suše, poplava, požara, pohlepnih vlastelina. Magijom su se borili i protiv nepoštenih sudaca, nevjernih bračnih partnera, gladi, neuzvraćenih ljubavi, neželjenih trudnoća. Štitili su sebe i 'svoje', ali magijom pokušavali napakostiti drugima. 

Deniver Vukelić, povjesničar i kroatist, doktor etnologije i antropologije, nedavno je objavio knjigu “Magija na hrvatskom povijesnom prostoru“ u nakladi zagrebačke Školske knjige. Riječ je, ustvari, o Vukelićevoj doktorskoj disertaciji koja je prva ovakva studija u hrvatskim humanističkim znanostima. Interdisciplinarni rad, zanimljiva i važna knjiga, koristan pregled magijskih praksi važan za sve one koji se bave etnologijom, antropologijom, lingvistikom, sociologijom, komparativnim religijama, povijesti, umjetnosti, ali i široko, opće čitateljstvo, kao i same magijske praktičare.

Što je, zapravo, magija?

Magija je sustav vjerovanja i praksi čiji se učinci ne mogu empirijski potvrditi, objašnjava Deniver Vukelić za Dnevnik.ba, a u kojima, za razliku od dominantne religije u kojoj duhovna moć dolazi izvana milošću nekog božanskog utjecanja, vjerovana moć promjene dolazi iznutra.

“Od pojedinca ili kolektiva bez obzira na to je li riječ o vlastitoj energiji ili vanjskom izvoru kojem se magijski praktičar priklanja, te se nekim propisanim ili drugim postupkom vlastite volje, s posredujućim medijima ili bez njih, vjeruje da se može utjecati na neki planirani cilj vezan za sebe ili svoju živu ili neživu okolinu“, izjavio je Vukelić.

Magijske prakse u mnogim slučajevima bile predmetom progona i suđenja koja završavaju smrtnom kaznom

U svakodnevici magijske su prakse u predznanstveno doba bile sastavni dio liječenja i iscjeljivanja, brige za stoku, urod, zajednice, koristile su se, nastavlja, u sudskim sporovima kako bi se stekla prednost, pokušajima njegovog preoblikovanja.

“Bile su u mnogim slučajevima predmetom progona i suđenja, koja su u, primjerice, ranom novom vijekom, uglavnom završava kapitalnom, smrtnom kaznom po optuženu osobu“, rekao je.

U suvremeno doba 20. i 21. stoljeća, dodaje Vukelić, magijske su prakse iz čitavog svijeta prisutne u svakodnevici ljudi u Hrvatskoj: od horoskopa u tiskanim i internetskim medijima, telefonskih i TV tarot linija, dućana za magijske predmete, knjige i pomagala, pa sve do različitih tajnih i polutajnih magijskih ili religijsko-magijskih društava i sustava kojima ljudi pripadaju ili pak javnog rada praktičara koji se razlikuju metodama i kulturnim obilježjima svoje prakse.

“Magija i religija na našim prostorima su se stalno ispreplitale, dodirivale ili ratovale. U starija doba magijske prakse bile su odobrene i sastavni dio religijskih praksi, od proricanja u političke svrhe, uricanja u pravne, obiteljske i poslovne svrhe, te konačno zaštite i iscjeljivanja. Magijski zločini su u takvim pretkršćanskim sustavima bili jednaki ostalim zločinima poput ubojstva, krađe, prijevare, uz uvjet da postoji oštećena strana“, rekao je.

U društvima staroga vijeka magijske su se prakse smatrale negativnima u dva slučaja, dodaje Vukelić, ako bi se smatralo da je magijom učinjena šteta zajednici, čovjeku ili imovini, ili ako bi bile dio drugoga, neprijateljskoga kulturnog porijekla.

Usponom kršćanstva u Europi magijske prakse demonizirane

“Mnoge prakse koje danas možemo nazvati magijom bile su vrlo često i u visokoj i u niskoj kulturi promatrane kao dio religijske stvarnosti, odnosno dio stvarnosti općenito. Usponom kršćanstva u Europi većina magijskih praksi, ali i starovjernih religijskih i religijsko-magijskih postale su demonizirane i počelo se smatrati da osoba može imati magijske moći jedino uz pomoć đavla sklapajući s njim sporazum“, navodi.

Od srednjega vijeka definicije onoga što se smatralo magijskim zločinom proširile su se i na bilo koji oblik magijske prakse, objašnjava, koji bi odudarao od kanonskih religijskih praksi, bez obzira na to je li učinio kakvu štetu ili ne, jer i religija i magija se zasnivaju i ovise o vjerovanju u njihove postulate i prakse.

Ne postoji, dodaje, autohtona hrvatska magija, jer su magijske prakse zajedničke u nekom obliku ostalima na europskom, ali i širem području, poput bliskoistočnog.

“Postoje zanimljivosti vjerovanja u psihonavigacijsku magiju krsnika i štriga, dobrih i loših magijskih praktičara za koje se vjerovalo u Istri i Kvarneru da mogu mijenjati oblik u životinjski i štititi, u slučaju krsnika, ili štetiti, u slučaju štrige, urodu i plodnost zajednice. Ovaj primjer nije toliko autohton jer postoje sličnosti u vjerovanjima nama bliskih prostora, pa tako u Italiji su zabilježeni benandanti i streghe, u Mađarskoj taltoši, u Srbiji vjetroviti ili zmajeviti ljudi i slično“, izjavio je.

U Hercegovini se sadašnjost tumačila i budućnost proricala iz kostiju životinja

Zanimljiva praksa je i osteomantsko tumačenje sadašnjosti i proricanja budućnosti iz kostiju životinja, posebice ovčje, kozje ili svinjske plećke koja je bila prisutna u zajednicama u Lici, Dalmatinskoj Zagori i Hercegovini.

Vukelić navodi i kako se na većini hrvatskog povijesnog prostora stanovništvo bavilo poljoprivredom sve do druge polovice 20. stoljeća i da su najčešće magijske prakse, poglavito one pučke, vezane za plodnost i iscjeljivanja.

“Drugih, učenijih oblika magijskoga gotovo da i nije bilo početkom 20. stoljeća zbog niskog stupnja pismenosti, koju okultna literatura za svoje širenje nužno zahtijeva. Preduvjeti za širenje magijskoga, u većoj mjeri nego samo onog iz pučke kulture, na šire društvene slojeve na hrvatskome povijesnom prostoru stvoreni su tek početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća podizanjem standarda i pismenosti te obrazovanja viših slojeva, djelomičnim otvaranjem jugoslavenskoga socijalističkog društva zapadnim utjecajima i priljevom ideja new age pokreta“, objašnjava.

Devedesete su donijele suvremenu magiju: Tarot, neošamanizam, new age, razne meditacije

Najvažnije širenje suvremenih magijskih praksi izvana prema unutra ostvare¬no je početkom devedesetih godina 20. stoljeća naglim razvojem televizijskih, tiskanih i digitalnih medija,govori, a od devedesetih godina počele su se otvarati telefonske linije za proricanje budućnosti putem tarota, graha, I chinga i drugih metoda.

“Otvorene su prve specijalizirane trgovine za magijsku literaturu i pribor poput Nove arke u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu, koja radi i danas. Pokrenuti su različiti časopisi magijske i srodne tematike, osnovana su mnoga društva i udruge koje se bave različitim neošamanističkim i new age aktivnostima i radionicama poput izrade i sviranja šamanskih bubnjeva, meditacije, reikija i slično. U zamalo svim tiskanim medijima  i na internetskim portalima mogu se naći horoskopi za svaki dan, tjedan ili godinu te rasprave o značenjima i međusobnim utjecajima horoskopskih znakova na ljudski život“, ističe.

Na mnogobrojnim internetskim stranicama, forumima i mrežnim grupama mogu se naći više ili manje kvalitetni članci o magijskim praksama iz cijelog svijeta, oglasi za magijske usluge i slično, objašnjava, a takve su usluge počele javno nuditi mnogobrojne magijske osobe (bioenergetičari, iscjelitelji, samoprozvani šamani i slično), bilo domaće bilo strane, koje su, kao i u zapadnom svijetu kasnog 20. stoljeća, javno reklamom privlačile sljedbenike ili korisnike svojih usluga stvarajući karizmatične kultove oko sebe i svojih tehnika.

Magija je dio kulture, tvrdi Vukelić, jer kada dolazi do doticaja i miješanja različitih kultura i njihovih elemenata, dolazi i do miješanja magijskih predodžbi.

Kršćani su više vjerovali u moć islamske magije jer se smatrala jačom od 'domaće'

“Osmanska kultura je utjecala ponajviše uz granice gdje je lokalno kršćansko stanovništvo često koristilo muslimanske religijsko-magijske prakse jer su im bile nepoznate i nerazumljive pa su se time smatrale i "moćnijima" od domaćih. Talijanska kultura utjecala je ponajviše u južnim, priobalnim dijelovima, ali poglavito u kulturi viših slojeva koji su iskazivali zanimanje za ceremonijalnu magiju, astrologiju, alkemiju“, tvrdi.

U starijim su razdobljima, dodaje, ljudi vjerovali da, ako im ne može pomoći svećenik iz religije kojoj pripadaju ili magijski praktičar s njihova područja, valja pomoć tražiti od susjednih svećenika ili praktičara drugih kultura pretpostavljajući da su moćniji jer ih ne razumiju.

Katolička crkva magiju smatra grijehom protiv Boga

“Vrlo često ako ljudi ne mogu objasniti zašto im ide krivo u životu, bilo zdravstveno, poslovno ili ljubavno, pomisle da je netko drugi kriv, bilo iz njihove okoline, bilo iz neke prošle generacije, da je netko bacio urok ili kletvu na njih. Zato imamo  i mnogo oglasa u kojima se upravo nudi skidanje uroka i kletvi“, rekao je.

Vukelić ističe kako je Katolička crkva u svim razdobljima magijske prakse smatrala grijehom protiv Boga, iako su brojni vjernici različitim razdobljima nisu svoje prakse smatrali magijskima već dijelom religije, odnosno darom od Boga.

“Katolička Crkva ne odobrava istočnjačke religijske prakse, kao ni popularizaciju magijskih praksi kroz fantastičnu književnost ili film jer smatra da to vodi do mogućnosti vjerovanja i uporabe magijskih praksi, ,odmiče od vjere u Boga i smatra se grijehom“, objašnjava.

Zašto ljude privlači egzorcizam?

Egzorcizam je postao, uvjetno rečeno, 'popularan', ponajviše zbog filmova iz 20. i 21. stoljeća koji su egzorcizam prikazali kao stvarnu borbu s nekim demonom u osobi, s iznimno puno efekata, puzanja po stropu, okretanja glave, promjene glasa i slično.

“Danas je uglavnom jasno da su kroz povijest obično osobe za koje se vjerovalo da su opsjednute imale složenih zdravstvenih psihičkim problema. Crkva danas ima posebne timove ljudi koji procjenjuju je li osoba psihički bolesna ili opsjednuta kako bi se to dvoje razdvojilo te smatra da je opsjednuće moguće i da postoje takvi slučajevi. S obzirom na to da se rituali egzorcizma izvode daleko od očiju javnosti, i da su vjerovana borba s demonom, naravno da je to ljudima privlačno i zastrašujuće u isto vrijeme“, navodi.

Čovjek 21. stoljeća, u velikoj mjeri i dalje će, objašnjava, ako se on sam ili netko njemu blizak razboli, odlaziti k liječniku kao predstavniku znanosti, moliti se božanstvu religije kojoj pripada u objektima njegova ili njihova štovanja ili pak u vlastitoj privatnosti, ali i koristiti se različitim magijskim praksama, koje su danas često zamaskirane u kišobran-pojam alternative: uporaba amuleta i talismana, posjet nekom prostoru koji se smatra svetim ili iscjeljujućim, dodirivanje ostataka nekih posebnih osoba ili pak posjet različitim javnim i privatnim magijskim praktičarima.

“Na taj će se način pokušati osigurati da je pokušao riješiti problem na svim stranama. Znanost svojim sustavima dokazivanja ne daje uvijek stopostotnu sigurnost izlječenja i rješavanja bolesti i problema“, izjavio je. 

Danas su, dodaje, prisutne sve magijske prakse iz čitavoga svijeta, i to s obzirom na globalizaciju i mogućnost doticaja sa svim kulturama ljudi pronalaze ono za što vjeruju da im može pomoći ili biti zanimljivo.

“Magijska praksa je oduvijek kroz povijest ujedno bila i usluga, proizvod. Danas i više nego ikada kada je u nekim segmentima i industrija. U suvremenom svijetu amuleti, tarot karte i ostali pribori mogu se kupiti u trgovinama, postoje feng shui savjetnici za velike korporacije, ljudi konzultiraju neošamane ili bioenergetičare ako vjeruju da im medicina ili religija ne mogu pomoći, a različiti se magijski praktičari oglašavaju u medijskom prostoru“, objašnjava.

Najviše se ljudi, čini se, obraća različitim divinatorima, tarot majstorima ili drugima, kako bi im pomogli u iščitavanju sadašnjosti ili predviđanju njihovog nekog problema u budućnosti.

“Ustvari, potreban im je savjet. Također, najprisutnije su različite iscjeliteljske prakse, a ponajviše kod javnih iscjelitelja koji su našli svoj specifični stil, nišu, i koja se konzumentima čini jedinstvena i privlačna“, dodaje.

Vukelićev interes prema magiji kao kulturnom fenomenu javio se tijekom studija povijesti i kroatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je pohađao izborni kolegij “Život građana Zagreba u 18. stoljeću kroz zrcalo arhivske građe“ kod dr.sc. Zvjezdane Sikirić Assouline.

“Svatko od nas trebao je napisati rad o nekom izvornom dokumentu koji je bio pisan latinskim jezikom, a potjecao je iz 18. stoljeća. To su bili različiti popisi stvari, ostavinske rasprave, cehovske diplome, majstorske potvrde i slično No, moju je pažnju privukao jedan sudski zapis koji sam odabrao te ga odlučio pomnije istražiti i obraditi u seminarskom radu“, dodaje.

Riječ je bila o  zapisu tijeka suđenja Margareti Kuljanki, ženi koja je u zagrebačkom Gradecu u 18. stoljeću optužena i osuđena za vještičarstvo.

“S tim je ustvari započela čitava ova priča. Tema progona vještica zainteresirala me u potpunosti pa sam je odabrao i za svoj diplomski rad pod nazivom Svjetovna suđenja i progoni zbog čarobnjaštva i hereze te progoni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka. Tijekom pripreme, istraživanja i pisanja diplomskog rada dobio sam uvid o slabijoj istraženosti vjerovanja i utjecaja magijskih praksi društva na hrvatskome povijesnom prostoru, kao i na suvremeno društvo Hrvatske“, rekao je.

Oko ovog poprilično kompleksnog područja postojala su mnogobrojna neodgovorena pitanja i zapravo je ostalo nedovoljno istraženo.

“Tako je 'zjapila' poprilična praznina umjesto odgovora na vrlo složeno pitanje, koje vrijedi postaviti i u našem suvremenom hrvatskom društvu, a to je – kako su i u kojoj mjeri magijske prakse i vjerovanja u magiju utjecali i kako još utječu na ljudske živote, njihovu kulturu i svakodnevicu?“, dodaje.

Ubrzo je uvidio da se pitanju magijskih vjerovanja, praksi i fenomena ne može pristupiti gledano iz kuta samo jedne znanosti i metode, već više njih – povijesti, etnologije i filologije.

“To je rezultiralo nastavkom istraživanja, nekoliko objavljenih znanstvenih radova i doktorskim radu Utjecaj magijskih predodžbi na oblikovanje hrvatskog kulturnog identiteta koji sam obranio 2018. godine. Nakon njega nastavio sam još dalje rad i istraživanje te je sve zajedno okupljeno i predstavljeno u ovoj knjizi“, dodaje.

Doktor za magiju 

Vukelića u žargonu zovu i “doktorom za magiju“ pa posljednjih desetak godina, pogotovo nakon medijskih nastupa, ljudi dođu do njegovih kontakata i objašnjavaju mu životne situacije i probleme tražeći savjet.

“Zovem sindrom grabancijaša. U 18. i 19. stoljeću ljudi su vjerovali da su neki svećenici osim svojih svećeničkih škola završili i posebnu školu za mistična, magijska znanja. Tako ljudi često pomisle ako ja znanstveno istražujem magijske prakse, da znam sve tajne brojnih praktičara i da im mogu pomoći ili ih barem usmjeriti na nekoga za koga misle da sam 'ocijenio da je stvaran'“, ističe.

Vukelić, naravno, ne ocjenjuje validnost nečijih magijskih praksi, promatra ih kao kulturološke fenomene, pa ljude niti ne usmjerava na magijske praktičare.

“Svakako ne pokušavam prakticirati neku praksu u kontaktu s ljudima. Često dobivam i slike nekih znakova na drveću, stupovima, kućama, za koje ljudi mole objašnjenje, vjerujući da je tu održan neki ritual ili da postoji neko tajno, mistično značenje“, rekao je.

Mnogo ljudi je zainteresirano za temu magije, ali i njegovu knjigu koja nije magijska.

“Knjiga je knjiga o magiji, znanstvena knjiga, koja je pisana pitko, iz perspektive znanstvenika koji proučava i bilježi magijske prakse iz područja povijesti, etnologije, antropologije, jezika, književnosti i drugih znanstvenih disciplina, tako im pristupajući objektivno, definirajući ih i sistematizirajući ih. S obzirom na veliki interes, čini se da je to nešto što je ljudima suvremenog svijeta potrebno i što ih uistinu zanima, jer im pomaže kako razlikovati praksu od prakse i koji su zapravo korijeni tih praksi kojima su okruženi“, izjavio je.

Dnevnik.ba