Ulfeta Tuco
Čuvarica Lašvanske doline: U svom domu, uz svijeće, porodila 11 tisuća beba
“Obukla sam pancirku i legla na zadnje sjedište. Na putu do porodilje na auto su pucali sa svih strana. Srećom, stigli smo na vrijeme i žena je spašena. Zvala se Ružica. I ona i dijete preživjeli su.“
Koliko puta ste u životu čuli onu staru narodnu poslovicu „Svatko nosi svoj križ“? Koliko puta ste pomislili da je baš Vaša životna priča odličan scenarij za uspješnu Hollywoodsku dramu ili pak knjigu koja će puniti izloge u knjižarama i biti bestseller jer – toliko ste posebni i toliko toga imate za reći? I bez sumnje – jeste. Jer svatko, bez iznimke se bori s vlastitim demonima, osobnim vjetrenjačama i stvara priču koja jeste vrijedna Oscara, jeste vrijedna polica u izlozima… no, ne izabere baš svatko biti pozitivan lik u toj priči. Hoćete li Vi, u dubokoj starosti, biti taj koji će reči sebi u ogledalo: „Vrijedilo je. Sve bih opet ponovno“?
Zadnji put u toj kući bila sam sredinom listopada 1993. godine – onog dana kad me majka u toj istoj kući rodila. Godinama nakon toga – susrećem se s osobom koja je spasila moju majku od sigurne smrti, koja je meni sačuvala barem jednog roditelja.
Pune 23 godine poslije – susrećem ženu koja je, na koncu, spasila i moj život.
Ulfeta, iako jako sitna žena, puna je snage i pozitivne energije. Možda zvuči patetično, no iz nje zrači mudrost.
Ulfeta Tuco je babica po profesiji. U svom radnom vijeku porodila je 11.000 beba. Bez ijedne smrti; majke ili bebe. U ratu je imala improvizirano porodilište u vlastitom domu gdje je žene porađala uz svijeće.
Nije imala niti struju, niti vodu. Na potoku je prala plahte, u podrumu ih ručno otkuhavala. Njen dom bio je utočište porodiljama iz svih krajeva središnje Bosne, bez obzira na vjeru i naciju.
„Nakon tragedije u vlastitoj obitelji htjela sam otići iz Viteza, da spasim glavu i izvedem trudnu kći na sigurno. No, ostala sam. Žene nisu imale nikoga“, priča Ulfeta.
„Nisam nikad razdvajala ljude. Meni su uvijek bili svi isti. No, dogodilo se da nisu… Ja ni danas ne mogu shvatiti da se to dogodilo.“
Četvrtog dana po početku rata Ulfeta je primila poziv iz Križančevog sela. S druge strane slušalice zabrinuti glas pozivao je u pomoć. Kažu joj: „Žena umire!”
„Nakon toga zvali su na Rijeku, zatim u grad, a pozivi su i dalje stizali… rekla sam zapovjedniku, pokojnom Draganu Grabovcu, da ne mogu riskirati svoju glavu. Predoložila sam da porađam žene kući. Lakše je da imam tri žene u kući nego da idem u tri sela. Zapovjednik se složio“, prisjeća se Ulfeta.
Tijekom rata, u improviziranom porodilištu u svojoj kući, porodila je 325 žena.
Kako rat, uistinu, pokaže ono najgore od ljudi uvjerila se i Ulfeta.
„Ljudi su pokazali svoje karaktere, a bilo ih je svakakvih. Mladić me ispred moje kuće bacio me na tlo i istukao. Htio mi je strgati zlato s vrata. Za tjedan dana, meni u modricama, doveo je svoju ženu na porod. Nije pokazao ni mrvu srama… Prvi susjed mi je ukrao kravu. Kravu koja je hranila porodilje. Tog istog dana na balkonu su pucali na mene. Otišla sam do Maria Čerkeza i rekla mu kako na mene pucaju dok mi žene u kući leže. Dao mi je policajca da me čuva. Četiri mjeseca me čuvao vojnik. Dragi i dobri Ilija.„
Rat je najgore što se u vijeku jednog postojanja može dogoditi pojedincu, tvrdi Ulfeta.
„Rat me razdvojio od ljudi koje sam smatrala svojima. Od ljudi koje sam voljela više nego vlastitu sestru. Nikad to nisam preboljela“, priča s tugom u očima.
„Da se barem nitko ne mrzi i da smo svi isti. Jer svi smo se isto rodili, i isto plakali. Svi smo ispod kože krvavi“, zaključuje.
Ulfeta je rođena u Žepču. Otac joj je poginuo kad je imala svega dvije godine. Njena majka je sama odgojila sedmero djece. „U životu me definirao odnos s majkom. Majka je nas sedmero odgajala sama. Svi smo se školovali. Majka nikad nije rekla da joj je teško i da nešto ne može. Sve je mogla. Bila je moja sigurnost, moja snaga i svo moje uporište. Sretna sam što mi je prenijela svoje vrijednosti, što sam zbog nje danas osoba kakva jesam“.
Srednju medicinsku školu završila je u Sarajevu 1955. i odmah se zaposlila u Vitezu.
„Voljela sam uvečer ići u porodilište. Baraka u kojoj su učenice škole živjele bila je u sklopu porodilišta. Obična drvena baraka. Bilo nam je jako hladno, nismo imali hrane… U porodilištu bih ispirala plahte po cijelu noć samo kako bih mogla ujutro pogledati porodilje, i ići natrag u baraku. Uvijek sam išla u porodilište jer nisam imala gdje. Kući u Žepče nisam mogla, a ništa drugo nisam znala. U to vrijeme, sramile smo se što smo žene“, prisjeća se Ulfeta.
Cijeli svoj radni vijek provela je u Vitezu, uglavnom radeći po terenu.
„Po dolasku u Vitez spavala sam u domu zdravlja jer nisam imala kamo. A niti novca. Za ništa u životu se ne kajem. Nema ničega da mi noću neda spavati. Sve što sam mogla – to sam pružila. U životu bih sve opet isto uradila“.
Uvjeti s kojima je bila suočena u najmanju ruku bili su nehumani.
„U to vrijeme se hlače nisu nosile, a zime su bile poput ove. Satima bih kroz snijeg pješaćila do porodilja. Imala sam prijateljicu švelju, inače Dalmatinku. Jednom prilikom zamolila sam ju da mi sašije bilo kakve hlače, rekla je – ajme meni, pa šta će ti svi’t reć’? Kad sam došla u Vitez prvi porod je bio na Modrulji, šumar je dobio sina. Bio je sretan. Ja nisam osjećala noge. U Sarajevu je sve sterilno, pereš ruke, ne smiješ ih oboriti i prilaziš porodilji. Došla sam tu. Vode nema, žena na slamarici. Meni je 20 godina, ni sama ne znam kako sam uspjela“.
U terenskoj karijeri, nema sela koje nije posjetila. Nema situacije s kojom se nije suočila niti vremenske neprilike koja bi ju zaustavila na putu do porodilje.
„Jednom prilikom porodilju iz Krušćice sam na sanjkama vozila u Travnik po snijegu. U Travnik smo stigle kad je žena već bila na izmaku snaga. U bolnici nisu imali krvi. Budući da sam 0+ krvna grupa, direktno iz vene sam joj dala krv. Žena je preživjela. Tri žene spasila sam krvlju iz svoje vene.“
Svom poslu i porodiljama posvetila je svoj život. Nije bilo zabave s koje ne bi otišla, nije bilo sata kad se ne bi javila na telefon. I sama je bila mlada majka. Kći je rodila s 20 godina, no već 17 dana nakon svog poroda – sa bebom u naručju, išla je poroditi ženu. Svoju malu kći, tek svežanj u vunenoj dekici, vodila je na nebrojeno mnogo poroda. Nije mogla drukčije, prisjeća se.
Nije imala vremena roditi još jedno dijete, dodaje. No, budući da ima zeta – Bog joj je darovao i sina, tvrdi.
Po završetku rat, organizacija iz Italije je donirala sve potrebno za normalno porodilište, koje je i otvoreno u Domu zdravlja u Vitezu. Tu je porođeno 125 žena.
„Kardinal Vinko Puljić je posvetio porodilište. Doktor Tibold, direktor, rekao je Puljiću: Znate ona je muslimanka. Puljić me je pomilovao po kosi i rekao – Ona je čovjek!“ prisjeća se.
Porodilište je pod sumnjivim okolnostima zatvoreno 1995. godine, a Ulfeta je otišla u prijevremenu mirovinu. Bila je to jedna od najtežih situacija s kojima se u životu suočila.
„Bila sam zbunjena. Jako me pogodilo, bila sam van sebe. Išla sam kući plačući. Nije bilo ljudski. Ja kad nisam ništa mogla pomoći ženi držala bih ju za ruku ili ju pomilovala po licu, stavila bih joj ruku na koljeno i ona bi u tom trenutku osjećala sigurnost. Bilo je to jedno veliko povjerenje… Nije trebalo na taj način završiti“.
U tom trenutku, moju zatečenost prekinula je Ulfeta svojim osmjehom. Je li patetično da vas nazovem spasiteljicom porodilja Središnje Bosne, upitala sam ju.
„Svatko ima svoju svrhu.“ odgovorila mi je kratko. „Velika volja u čovjeku mora postojati i tada ne postoji ništa što se ne može uraditi. Sve je moguće. U životu uvijek sve treba raditi s ljubavlju. Sve što radiš. Časno i pošteno. U suprotnom – usmjeri se ka nečem drugom.“ zaključila je.
Zagonetno smiješeći se otkrila mi je malu tajnu – kako otkriva spol bebe. Tvrdi da žene koje leže leđima vise desno sigurno nose dječake.
Ulfeta se hrabro bori s karcinomom.
„Svima je karcinom neki bauk. No, u životu sve treba prihvatiti. O čemu god se radilo. Prihvatiti i boriti se koliko možeš. Živjeti za danas, najbolje što znaš. Dati sebe za druge. Biti čovijek.“