Hanjigini žive u mjestu Ozerne, u ledenoj provinciji Saratovske oblasti. "Ne možemo se oprostiti, ne možemo ga sahraniti, ne možemo plakati na grobu", neutješna je Maksimova majka Ljudmila. "Kako je moj unuk stigao tamo? Ako moram, ići ću u UN, neću umrijeti dok ne saznam koja ga je budala tamo poslala", ogorčena je baka Natalija i novinarima kaže kako se boji da će im redakcija biti zatvorena budu li pisali o Maksimu.
Ljudmila i Natalija ne znaju gdje je i kako Maksim poginuo. Pa pričaju o pokojnome, a pred čitateljem idu slike iz života u ruskoj provinciji. U školu je išao u susjedni okrug, kući je dolazio svaki vikend, katkad je pješačio i po 36 kilometara jer "ovdje nema javnog prijevoza, a asfalt je u takvom stanju da ne možete ići brže od 25 kilometara na sat". Majka mu radi u poljoprivrednoj zadruzi, otac svake zime putuje za poslom na sjever.
Maksim je u vojsku otišao 22. listopada prošle godine. Na ispraćaju se, piše u Novoj gazeti, fotografirao za okružne novine. Služio je u Belgorodskoj oblasti i nije imao primjedbi, tek majka Ljudmila kaže da su mu dali kamion premda nije imao vozačku dozvolu. Posljednji put ga je čula 23. veljače navečer. Rekao joj je da je njegova jedinica dovedena na vježbe dva kilometra od ukrajinske granice te da moraju spavati u vojnim vozilima. Najavio je i da će im oduzeti telefone te obećao nazvati kad bude mogao. No, kako se nije javio na rođendan 25. veljače, majka je nazvala vojnog komesara koji je joj je rekao da joj je sin poginuo u borbama 24. veljače.
Više od toga nisu doznali.
"Nismo mogli ni zamisliti da će tamo biti poslan kao vojni obveznik", govori. Kaže da je samo dvaput u životu držao mitraljez. "Kome ovo treba, zbog čega je umro?" pita se žena. I plače zbog onoga što je za ruske vlasti "specijalna operacija", a za nju tragedija.
Maksimov grob je iskopan i, kao u jednoj staroj pjesmi, čeka da on stigne izdaleka. Oko izbora mjesta ukopa pomogao je direktor Ljudmiline poljoprivredne zadruge. On im je davao novac, nudio pomoć oko vijenaca. Svi u mjestu od tisuću i pol stanovnika pitaju kad će sprovod. Oni ne znaju. "Da smo se oprostili od njega, bilo bi lakše", veli Natalija.
Muškarci iz Maksimove provincije u Saratovskoj oblasti u svijet uglavnom odlaze kao topovsko meso. Svi seoski vojni obveznici koje su vlasti slale u Afganistan i Čečeniju vratili su se živi, zadnji pokopi vojnika bili su još u Drugom svjetskom ratu.
U travnju bi u vojsku trebao ići Fedor, Maksimov mlađi brat. S novinarima razgovara odsječno, pognute glave, stalno vrti telefon, skriva suze. Ne boji se, veli, vojske. Neću te pustiti, viče mu majka.
A dužnosnici Saratovske oblasti, dakako, na društvenim mrežama i u priopćenjima daju snažnu podršku Putinovoj krvavoj ratnoj avanturi u Ukrajini. Nazivaju je "specijalnom operacijom". No Maksimovoj obitelji nisu ni sućut izrazili sve dok o njegovoj pogibiji nije pisala mjesna novinska agencija Svobodnje novosti. Sat nakon objave vijesti, mjesni je guverner Valerij Radaev na vladinu kanalu na Telegramu izjavio da "građani Saratova tuguju" i da su "naša srca puna boli i zahvalnosti". No u upravi njihova mjesta vele da o Maksimovoj sudbini ništa ne znaju i momka kojeg čeka prazan grob smatraju nestalim.
I tako je za jedne nestao, za druge heroj, za treće okupator, za četvrte osloboditelj, a bio je sasvim običan mladić sa sasvim običnim životom prekinutim zbog ratnih planova jednog luđaka i strateških igara moći. Na kraju ne može ni u grob u svom selu na kraju lošeg asfaltnog puta.
Dnevnik.ba