Oni su u Alžir poslani kako bi izgradili tunel i branu u blizini grada Médéa, gdje im se nalazio kamp. Te prosinačke večeri, dok je većina njih odmarala ili pratila zbivanja iz domovine putem Dnevnika, islamistički ekstremisti – radilo se o skupini od 50-ak militanata – upali su u Hidreolektrin kamp.
Namjere su im bile posve jasne. U Alžiru su tinjao građanski rat, a islamistički pobunjenici iz redova GIA-e (Oružana islamska skupina) koji su dizali bunu protiv legalne vlasti – ova je poništila izbore zbog moguće pobjede Fronte islamskog spasa (FIS), – 1. listopada objavljuju ultimatum da svi strani, nemuslimanski radnici moraju napustiti zemlju do 15. prosinca.
Hrvati napadnuti noć prije isteka ultimatuma
Kamp s hrvatskim radnicima napali su večer prije isteka ultimatuma. Inače, u kampu ih je bilo stotinjak, no zbog svih okolnosti većina ih je prethodno vraćena u Hrvatsku. Preostali su trebali razmontirati strojeve te se također zaputiti doma.
“Nas četvero je bilo u jednoj od baraka u sklopu radilišta. Prošlo je 19 sati, gledali smo vijesti(…). Ostalo nam je još nešto vina i nas četvorica smo ga razdijelili u čaše. Odjednom se čulo lupanje na vratima i kolega Vlado ih je otvorio. Vratio se u sobu sav prestravljen i rekao da svi moramo izaći iz prostorije. Uperenih pušaka dočekalo nas je šestero muškaraca u uniformama“, ispričao je prije šest godina novinarki Expressa Kninjanin Marko Konforta, jedan od Hrvata koji će s teškim ozljedama preživjeti stravičan napad. “Shvatili smo da su se provukli kroz žičanu ogradu i da su opkolili cijeli kamp. Bježati je bilo suludo i nije imalo nikakva smisla. Odveli su nas u smjeru uprave i tražili telefon koji baš nije radio. Poskidali su nam cipele, pokupili satove i slike, plahtom ili žicama vezali ruke na leđima ostavivši nas samo u trapericama i majici”, pojasnio je do zadnjeg detalja Marko.
“Nisam znao niti riječ Kur’ana, znao sam da je to moj kraj”
On sam uopće nije htio putovati u Alžir. Bio je tamo u dva navrata, 1986. godine kada mu je ova sjevernoafrička zemlja ostala u odličnom sjećanju, a potom i 1990. kada se situacija već počela kuhati. No, te 1993. nije imao izbora, kako je rekao. Radio je u Hidroelektrinoj jedinici u Benkovcu koja je bila okupirana pa mu je jedini izbor bio otići u Alžir ili odbiti posao i dobiti otkaz. Otišao je, za plaću od 1.110 njemačkih maraka.
Nakon što su okupili sve zatočenike – jedan kolega se izvukao jer u njegovu baraku nisu upali, dvojicu nisu primijetili jer su dežurali na gradilištu – teroristi su započeli s pljačkom. Sve su pouzimali. Marko je za Jutarnji ispričao da su mu s ruke izuli sat, oteli novčanik, skinuli cipele. Sve su vezali trakama od razrezanih plahti, žicama, konopcima…
Potom su krenuli razdvajati one koji su bili muslimani. Prvi koji su se izvukli bili su muslimani iz BiH, njih je spasilo poznavanje molitvi na arapskom. Još dvojica Hrvata iz BiH spasila su se upravo radi toga – poznavali su nešto arapskog jezika.
“Ja nisam znao niti riječ Kur’ana i znao sam da je to moj kraj. U očima naoružanih terorista nije bilo trunka ljudskosti niti suosjećanja. Vezanog su me odveli na mjesto za egzekuciju. Pokušao sam nešto reći, pitao zašto to rade, ali ni trenutka nisu zastali. Tada sam vidio što je fanatizam. Prišao mi je jedan s nožem, srušio me na tlo, počupao me za kosu i prerezao mi vrat kod grkljana. Čuo sam rezanje kože, osjetio hladnu oštricu, ali mislim da boli nije bilo. Kriknuo sam i pao kratko u nesvijest. Onda sam se probudio, primirio se i glumio smrt, ali tijelo me izdalo jer se od šoka počelo snažno tresti. Ubojice su to primijetili i onda mi je opet netko prišao, uhvatio me za kosu i duboko zarezao stražnji dio vrata”, ispričao je Konforta za Jutarnji list.
“Glava mi je nekontrolirano padala”
No, ni jednu od vitalnih žila mu nisu prerezali. Nevjerojatnu sreću imao je i njegov kolega Goran koji je preživio iako su ga islamisti prerezali od usta od uha.
“Nedugo zatim pridigao sam se, rukama držeći glavu koja je nekontrolirano padala jer su vratni mišići bili prerezani. Već sam počeo gubiti svijest kada su me vidjeli pripadnici regularne vojske”, ispričao je kako je spašen.
Regularni alžirski vojnici su ga spasili, ubrzo je s kolegom prebačen u lokalnu bolnicu. Zanimljivo, u ovu priču uključen je i Ivo Sanader, tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova koji je u društvu generalnog direktora Hidroelektre i hrvatskog veleposlanika u Alžiru posjetio preživjele i pružio im pomoć.
“Bolnica u Medeji bila je otvorenog tipa. U nju je mogao doći tko je htio, a budući da je Medeja bila fundamentalističko uporište, bojao sam se da će nas doći ubiti ako doznaju da smo preživjeli. Liječnici su na te naše molbe samo odmahivali glavom i objašnjavali da moramo ostati ovdje. Onda je Sanader dreknuo na veleposlanika da naredi liječnicima da nas hitno prevezu, jer u protivnom ni on neće napustiti zgradu. Iako je sada u zatvoru, nikada mu neću zaboraviti ono što je napravio za kolegu i mene”, ispričao je Marko za Ekspress o Sanaderovoj ulozi u evakuiranju radnika.
Dnevnik.ba