Tisuće ljudi preplavile su prije nekoliko dana ulice Kišinjeva, glavnog grada Moldavije, i svima je jedno bilo zajedničko – u rukama su držali zastave susjedne Rumunjske. Iako dobar dio njih nikada i nije izašao iz ove male, gotovo zaboravljene države, površinom i brojem stanovnika nešto manje od Hrvatske, svi oni sebe smatraju čistim Rumunjima, prenosi Večernji.ba
Zato je ovaj skup i organiziran, da bi ponovili svoje stare zahtjeve – ujedinjenje Moldavije s Rumunjskom.
U većem dijelu svoje suvremene povijesti Moldavija je bila svojevrsna politička lopta koja je prelazila iz ruke u ruku regionalnih političkih sila.
Do 1812. bila je dio Otomanskog Carstva, a onda je postala dijelom carske Rusije. Sve do Oktobarske revolucije i svrgnuća Romanovih 1918., kada je taj dio nekadašnje carevine spojen s Rumunjskom, ostavši izvan tada novostvorenog SSSR-a. No dvadesetak godina kasnije tajnim sporazumom između Hitlerova ministra vanjskih poslova Ribbentropa i Staljinova Molotova Moskva je okupirala taj teritorij otkinuvši ga od Rumunjske i stvorivši od Moldavije novu sovjetsku republiku u okviru SSSR-a.
Iako je politički status Moldavije kroz godine mijenjan, njezin etnički sastav neprestano je gotovo identičan.
Ogromna većina stanovnika Moldavije etnički su Rumunji koji govore rumunjskim jezikom. Doduše, od 1940. i pripojenja Moldavije SSSR-u Moskva je uvelike pokušavala to bar nominalno promijeniti. Stanovnici Moldavije bili su, u etničkom smislu, deklarirani Moldavcima, a jezik je nazivan moldavskim iako je potpuno isti kao i onaj koji se govori u Bukureštu ili Temišvaru. Prema nalogu iz Moskve čak je promijenjeno i službeno pismo pa je zabranjeno korištenje do tada službene i uobičajene latinice, a moldavski jezik morao se pisati ćirilicom.
U gulag za “rumunjizaciju”
Upravo su vrlo strogi sovjetski zakoni o moldavskom jeziku bili svojevrsni okidač za bunt, jačanje ideje o pripadnosti rumunjskom narodu. Doduše, ne četrdesetih i pedesetih godina, u vrijeme Staljinove vladavine, jer se samo za pomisao o “rumunjizaciji” završavalo u sibirskom gulagu. Ne ni u vrijeme Hruščova ili Brežnjeva jer i tada su kazne bile drakonske, a bilo kakva pomisao na disidentstvo žestoko je suzbijana.
No zato je krajem osamdesetih, u vrijeme Gorbačova i njegove perestrojke, ta ideja uvelike zaživjela. Niz moldavskih intelektualaca vrlo je glasno ustao sa zahtjevima o priznavanju etničkih veza Moldavaca i Rumunja, da bi Vrhovni sovjet Moldavije 1989. izdao deklaraciju kako je moldavski jezik u stvari rumunjski jezik koji se treba pisati latiničnim pismom.
Uskoro se raspao SSSR, a Moldavija se proglasila samostalnom državom.
Za svoju su zastavu izabrali rumunjsku trobojnicu s malim izmjenama, za himnu su preuzeli rumunjsku s tek neznatnim izmjenama. Ideja o ujedinjenju s Rumunjskom bila je na svojem vrhuncu.
No ipak nije sve išlo baš tako glatko. Iako su Moldavci velikom većinom Rumunji, jedna trećina stanovništva ipak je slavenskog porijekla, mahom Rusi ili Ukrajinci. Nastanjeni u području duž istočne granice države nisu ni pomišljali na ujedinjenje s Rumunjskom pa su, potpomognuti ostacima nekadašnje 14. sovjetske armije koja je tamo bila stacionirana u vrijeme SSSR-a, proglasili svoju državu Pridnjestrovsku Moldavsku Republiku ili kraće Pridnjestrovlje, koja se odcijepila od Moldavije.
Bila je to prva samoproglašena kvazidržava na području nekadašnjeg SSSR-a. Vlasti u Kišinjevu prvo su se neko vrijeme suzdržavale od otvorenog sukoba, no rat je ipak planuo 1992. Nakon nekoliko mjeseci sukoba u kojemu se moldavska vojska nije mogla nositi s nekadašnjim sovjetskim postrojbama Pridnjestrovlja i nakon što je palo nekoliko stotina ljudskih žrtava, snage sigurnosti Moldavije povukle su se na početne položaje. A Pridnjestrovlje postoji i danas kao odmetnuta država koju su priznale samo Južna Abhazija, Osetija i Gorski Karabah.
Iako je od tada ideja o ujedinjenju s Rumunjskom malo splasnula među stanovnicima ove države, još uvijek je oko polovice njih spremno predati svoju državnost Bukureštu i pripojiti se Rumunjskoj. Ali u današnje vrijeme više ih Rumunjskoj ne vuče samo etnicitet već činjenica da je Rumunjska članica Europske unije.
Siromašnija od Albanije
Kao jedna od najsiromašnijih država Europe, kojoj je čak i Albanija pojam razvijenog područja, velikoj većini Moldavaca ideja da pripadaju zemlji EU, da imaju pravo odlaska i zapošljavanja na Zapadu, da imaju mogućnost putovanja bez putovnica i viza predstavlja nedosanjani san. Kad se tome doda i pomoć koju bi kao dio zemlje članice EU dobili, ujedinjenje s Rumunjskom je Moldavcima, pogotovo mlađima, vrlo privlačan izbor. Uostalom, Bukurešt im je u proteklim godinama poslao pomoći u vrijednosti od stotinjak milijuna eura, pa bi, kao dio zemlje EU, zasigurno mogli računati na znatno veću pomoć Bruxellesa i konačno čupanje iz bijede u kojoj se nalaze već desetljećima.
– Moldavija sama nema šanse za opstanak, jedino je rješenje ove krize ujedinjenje s Rumunjskom – ustvrdio je Dinu Plangau, predsjednik unionističke skupine Mladi Moldavije.
Ako je za ujedinjenje polovica Moldavaca, Rumunji su za ovu ideju još više “zagrijani”. Prema posljednjim istraživanjima javnog mišljenja, gotovo tri četvrtine Rumunja želi pripajanje današnje Moldavije svojoj zemlji i proširenje nacionalnih granica. U rumunjskom parlamentu već godinama djeluje prilično jak klub zastupnika koji zahtijevaju deklaraciju o ujedinjenju, svojevrsnu “nemoralnu ponudu” Bukurešta Kišinjevu koja bi bila prvi korak prema integraciji ove danas samostalne države u rumunjske nacionalne granice. Ovaj klub zastupnika ne okuplja samo marginalce već vrlo ozbiljne političare koji su proteklih desetljeća kreirali službenu rumunjsku politiku, uključujući i nekadašnje predsjednike države.
– Ujedinjenje je projekt za koji živim – ustvrdio je prije nekog vremena nekadašnji rumunjski predsjednik Traian Basescu, dok je bivši premijer Victor Ponta izjavio kako priželjkuje veliko ujedinjenje.
Još je jedan razlog zašto se rumunjski političari natječu tko će od njih slađe govoriti o pripajanju Moldavije Rumunjskoj: dobar dio Moldavaca posljednjih je godina dobio rumunjsko državljanstvo, putovnice, ali i pravo glasa na izborima. A ovaj “glas dijaspore” uvijek dobro dođe pri poslovično tijesnim izborima u Rumunjskoj.
Ipak, na ove ideje o ujedinjenju podjednako pada “mrak na oči” i Bruxellesu i Moskvi. Ako je ikada i postojala mogućnost da se Rumunjska proširi prema istoku bez reakcije Rusije, što je možda bila opcija devedesetih za vrijeme Borisa Jeljcina, danas se na to ne može ni pomisliti. Moldavija je, kao nekadašnja sovjetska republika, neprijeporno geopolitičko dvorište Rusije, a svako širenje EU, a pogotovo NATO-a prema istoku, neće u Kremlju dobiti zeleno svijetlo. Baš kao što nije bilo šanse da se silom skine proruski predsjednik u Ukrajini bez izazivanja reakcija Rusije. Ujedno treba imati na umu da od one jedne trećine stanovnika Moldavije slavenskog porijekla dobar dio njih nije u Pridnjestrovlju, već u ostatku zemlje pa bi stvarni pokušaj ujedinjenja s Rumunjskom bez ikakve sumnje rasplamsao građanski rat.
Neželjeno čedo
Ni Bruxellesu, u vrijeme kada su odnosi s Moskvom napeti i kada se na sve načine pokušava smanjiti napetost i popraviti duboko narušene veze, ne treba ovo “neželjeno čedo”. Ne treba joj članica koja ne kontrolira sav svoj teritorij, a pogotovo ne članica koja bi Rusiji bila trn u oku.
Rumunji i Moldavci možda žele ujedinjenje, no, ma kako oni bili za njega zagrijani, do njega neće doći. Jer ova bi promjena granica zasigurno otvorila novu Pandorinu kutiju na istoku Europe, ovaj put unutar granica Europske unije. A to baš nikome danas ne treba.
Dnevnik.ba