Najmlađi među žrtvama bio je Danijel Grbavac koji nije dočekao svoj 2. rođendan (rođen 16.02.1992.). Njegovu majku Ankicu su prvo pokušali ubiti ubacivši bombu u kuću, da bi je potom ubili na kućnom pragu rafalnom paljbom. Njeno tijelo, jednako kao i tijela drugih ubijenih civila, toliko su unakažena bila da su liječnici odbijali uraditi ili prekidali u pola procesa, obdukcije ubijenih.
Ne smije se zaboraviti i uloga međunarodnih tzv. mirovnih snaga, posebice britanskih i belgijskih pripadnika UNPROFOR-a koji su ignorirali zločine i odbili pomoći civilima, tvrdeći i tada, a i kasnije, kako se „nije radilo o masakru“. Prema njima, dakle, primjerice svirepo ubojstvo Marka Buhića koji je ubijen tako što mu je tijelo prerezano motornom pilom, pa mu je gornji dio tijela nađen i pokopan mjesec dana prije donjeg dijela, nije dio masakra.
Ono što je najmonstruoznije u svemu jeste činjenica kako su i Križančevo selo, kao i Buhine kuće, mjesto monstruoznih zločina za koje nitko nije nikada odgovarao, iako se znaju i direktni počinitelji i nalogodavci, kao i politički pokrovitelji iz Sarajeva. Još monstruoznija je činjenica kako niti 25 godina nakon zločina, Tužiteljstvo BiH ne smatra shodnim pokrenuti istrage i procese protiv istih.
Vjerojatno i za ove zločine, kao primjerice za zločin u Grabovici, Tužiteljstvo smatra kako „ne postoji dovoljno dokaza kako bi se zaključilo počinjenje kaznenog djela zločina protiv civilnog stanovništva“.
Ovim putem našim legitimnim predstavnicima u tijelima vlasti ponavljamo više puta postavljeno pitanje na sjednicama Predsjedništva HNS-a: „Znajući da po vertikali Hrvati se nalaze na čelu pravosuđa od razine države, pa do lokalnih razina, što se učinilo konkretno na rasvjetljavanju i pravednom procesuiranju ovih zločina, osim što se izdajnički u Domu Naroda podržao (ili suzdržao) ovakav rad ovog i ovakvog Tužiteljstva BiH?“
Hrvatska republikanska stranka
Dnevnik.ba