Optužen za najstrašnije zločine u BiH (nažalost, ne i u Hrvatskoj), Mladić je danas u Haagu imao šansu ponašati se dostojanstveno, mirno saslušati presudu zbog pijeteta prema rodbini ubijenih koja ju je slušala na galeriji, neovisno o tome slaže li se s njom ili ne. Mogao je pokazati i minimum poštovanja prema sucima i cijelom procesu, prema svjetskoj javnosti koja je izricanje presude pratila preko TV-a ili interneta, mogao se napokon danas pokušati prikazati kao barem donekle normalno ljudsko biće. No, Mladić je odlučio ostati autentičan i vjeran sebi, ponijeti se kao sociopatsko i psihopatsko čudovište kakvo svi koji i donekle znaju za lik i djelo ‘‘đenerala‘‘ poznaju. Odlučio je ostati đubre do kraja.
Mladić je izricanje presude prvo prekinuo jer je navodno morao hitno ići u WC, a kada se vratio, onda je krenuo divljati i vikati kako je sve što mu se stavlja na teret laž te je ubrzo udaljen iz sudnice. Čak ni u trenutku konačnog suočenja s činjenicom da je jedan od najgorih ratnih zločinaca u 20. stoljeću - a ono je proizvelo doista impresivan broj ratnih zločinaca diljem svijeta - Mladić nije pokazao ni trunku kajanja, ni zrno skrušenosti ili dostojanstva. Sada bez velike vojne moći i mogućnosti da naređuje pokolje, opsade i genocide, Mladić je i danas demonstrirao svoju odvratnost i potpuni izostanak savjesti, pokušavajući kroz odugovlačenje i ispade sabotirati izricanje presude, s jedne strane nesposoban ili nespreman da se suoči s presudom i kaznom za svoje zločine, a s druge oduševljen mogućnošću da još jednom pokuša napakostiti ljudima kojima je već oteo najmilije. Nitko nije očekivao da će se Mladić rasplakati i pokajati, ali pozitivno bi iznenadio da nije još jednom pokazao svoj prezir prema rodbini svojih žrtava.
Mladićevo ponašanje kao inverzija srpskog junaštva iz kosovskog mita
Sve priče velikosrpskih nacionalista i njegovatelja kulta Ratka Mladića, koji ga smatraju ‘‘srpskim junakom‘‘ i primjerom vojničke časti tako su se još jednom pokazale kao obmana i samozavaravanje, posve u skladu s ponašanjem samog Mladića. Naime, ako se vratimo na utemeljiteljski mit velikosrpskog nacionalizma, onaj kosovski, jasno je da Mladić ni po tim poremećenim kriterijima ne može biti smatran junakom. Bi li bilo junački da je knez Lazar Hrebljanović u trenutku kada je krenulo izvršenje smrtne kazne koju je naredio pobjednički turski sultan nakon Kosovske bitke 1389. rekao: ‘‘Pričekajte samo malo, pripišalo mi se!‘‘, ili da je u jednom trenutku počeo vrištati i objašnjavati kako je optužnica protiv njega lažna i da je sve to jedna velika zabuna?
Mladić je zapravo uvijek iskazivao monstruoznu kombinaciju brutalnosti i spremnosti laganja bez zadrške. Brutalno je naređivao granatiranja gradova, pokolje civila, hvalio se opsadom Sarajeva, upravljao masovnim silovanjima i etničkim čišćenjem. Čak je u jednom govoru na Palama pred skupštinom Republike Srpske konstatirao da bi provođenje deklariranih političkih ciljeva Radovana Karadžića i SDS-a u BiH podrazumijevalo genocid - a onda je nakon toga bez ikakve zadrške nastavio provoditi tu politiku koju je i sam prepoznao kao genocidnu. Pritom je sustavno i svjesno lagao o prirodi te politike i posljedicama svojih naredbi.
Najstrašniji i najpoznatiji primjer toga su njegove izjave nakon što je u ljeto 1995. osvojio Srebrenicu. Pojavio se pred očajnim ženama i djecom, podijelio im čokoladice kao da hrani stoku na farmi te pred TV-kamerama ustvrdio da će sve biti u redu i da nemaju razloga za brigu. A nakon toga je dao naređenje da se ubiju njihovi muževi, braća, očevi i sinovi, njih više od osam tisuća. Ne samo da se ubiju nego da se i zakopaju u neoznačene masovne grobnice te da se taj genocid na svaki mogući način zataška.
Kukavički bijeg od suda
Kasniji Mladićev višegodišnji bijeg od Haaškog suda teško da se može smatrati primjerom junaštva i vojničke časti, bez obzira na to što taj očiti kukavičluk njegovi obožavatelji pokušavaju predstaviti kao hrabrost. Mladić je lagao i oko svoje vjere u ideal socijalističke Jugoslavije, izražen u paroli ‘‘bratstvo i jedinstvo‘‘, jer da mu je doista bilo stalo do toga ne bi tako lako naredio pokolj Hrvata u Škabrnji i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, što je kada se pogleda brojčano tek manji dio njegovog višegodišnjeg zločinačkog djelovanja.
Mladić je volio ubijati i lagati o tome, ali nikad nije imao petlje suočiti se sa svojim djelima i njihovim posljedicama. Naređivao je ubijanje i progon svojih dojučerašnjih susjeda Hrvata i Bošnjaka i uopće nije imao nikakvih dvojbi oko toga. Bio je glavni vojni izvršitelj najvećih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata, i to bez ikakve zadrške.
Napokon je nakon mnogo godina kukavičkog bježanja uhapšen 2011. u nekom prčvarku u sjevernoj Srbiji, u kojem se na kraju skrivao napušten od svih. Na rubu samrti, pokvarenih zuba i razorenog zdravlja, Mladiću je izručenje u Haag zapravo spasilo život, jer bi inače ubrzo umro. To govori i o kvaliteti obožavanja njegovih velikosrpskih obožavatelja (kakav je i aktualni srpski predsjednik Aleksandar Vučić), koji su dopustili da im navodni junak, njihov omiljeni ‘‘đeneral‘‘ trune u nekoj rupi dok su se javno šepurili prijedlozima da bulevar u Beogradu nosi njegovo ime.
Baš kao nacisti, Mladić i Vučić su smatrali da jedan srpski život vrijedi sto tuđih
Svi oni bili su beskrupulozni lažljivci i licemjeri, bez savjesti i humanosti, spremni ubiti ‘‘sto Muslimana za jednog Srbina‘‘, kako je to svojedobno govorio aktualni srpski predsjednik Aleksandar Vučić, a u praksi provodio Ratko Mladić. Usput, takvu su politiku njegovali i nacistički okupatori u Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata, smatrajući da jedan njemački život vrijedi stotinu slavenskih. Ono što je Desanka Maksimović opjevala u svojoj poznatoj ‘‘Krvavoj bajci‘‘ - ubijanje ‘‘čete đaka u jednom danu‘‘ u Kragujevcu 1941. od strane nacista - postala je službena (veliko)srpska politika devedesetih koju su osmišljavali, artikulirali i provodili ljudi poput Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića. Ratka Mladića i Aleksandra Vučića. Riječ je o skoro pa nezamislivom moralnom i civilizacijskom sunovratu.
U doista žestokoj konkurenciji velikosrpskog kadra koji je izronio osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća te izazvao i podupirao niz ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Mladić je bio vjerojatno najgori od svih, jer je najefikasnije riječi pretvarao u djela. Bošnjake u Srebrenici je nakon pada grada nazvao Turcima i poručio da slijedi osveta za stoljeća otomanske okupacije, iako je i to bio još jedan gorko ironičan primjer inverzije kosovskog mita - nemilosrdni i za klanje spreman agresor je bio Mladić, a Srebreničani su bili oslabljeni branitelji svojeg doma koji su slomljeni u toj posljednjoj bitci.
Tisuće srpskih mladića danas sanjaju o tome da budu novi Ratko Mladić
Današnja haška presuda za zločine protiv čovječnosti i genocid te kazna doživotnog zatvora stoga su jedini ishod dosadašnje životne priče Ratka Mladića koji se mogu smatrati kakvom-takvom pravdom. Mladić je napokon zasluženo kažnjen, no njegova je politika u velikoj mjeri pobijedila, što se najbolje vidi kroz današnje stanje u BiH i činjenicu postojanja neprijeporno genocidne tvorevine Republike Srpske.
Iako osuđeni ratni zločinac, lažljivac, izdajnik, kukavica i nitkov, Mladić je i danas mnogima junak. To je njegova pobjeda, jer ne bi on bio nikakav problem kao pojedinačno đubre kakvo jest da nije tako temeljito i uspješno zagadio cijeli prostor na kojem je obavljao svoj krvavi zanat, pa su njegovom nečovječnosti kontaminirane i generacije koje su se rodile nakon što je Mladić završio svoj genocidni pohod. Ratko Mladić napokon je osuđen, ali i dalje postoje tisuće mladića koje bi već sutra, ako se dogodi takav splet okolnosti, rado ponovile sve Mladićeve zločine i vrhuncem postojanja smatrale da u pokolju nadmaše svojeg omiljenog ‘‘srpskog junaka‘‘.
Dnevnik.ba