Vrata kladanjske crkve odvorio nam je Zvonko Tadić
Piše: Željko Ivković za Nedjelja.ba
Ponekad su područne crkve „jače“ od onih župnih, nekad su ravnopravne, a nažalost postoje i primjeri utihnutih filijalnih crkava koje danas služe samo kao hodočasnička mjesta te podsjetnik na minulo vrijeme. Jedna od takvih je i ona u Kladnju, gradiću smještenom na putu Tuzla – Sarajevo...
U crkveno-administrativnom smislu Kladanj pripada župi Sv. Ivana Krstitelja u Živinicama. Ona se pak proteže na nekoliko općina i gradova, te obuhvaća mjesta: Barice, Lug, Đurđevik, Stupare, Banoviće i, dakle, od središta župe, 35 kilometara udaljeni Kladanj.
Važno prometno čvorište
Letimičnim pogledom na mapu jasno je kako je Kladanj na samoj granici središnje i sjeverne Bosne, a čitava općina pripada Tuzlanskom kantonu. Smješten je uz rijeku Drinjaču, na nadmorskoj visini od oko 560 metara i kroz njega prolazi važna putna komunikacija Sarajevo – Tuzla.
Ime mu je izvedeno iz riječi klada (balvan) o čemu postoji službeno tumačenje. U narodu, naravno, o toponimu ima više inačica, ali većina se vrti oko uporabe drveta u ljudskom životu.
Kladanj se prvi put spominje u 12. st., točnije 1138. u spisima mađarskog velikana Krisztofa Emerikate kroz cijeli srednji vijek postoji kao urbana sredina. Srednjovjekovno naselje se javlja i u Dubrovačkim spisima 1431. (2. kolovoza) kao naselje na putu za Usoru.
S Osmanlijama dolazi do izgradnje raznih zdanja koja su karakteristična za to razdoblje. Osim Kuršumlije džamije i Đurđi-hanumine česme, koja je nakon rušenja Hadim Ali-pašine džamije, prenesena pred Kuršumliju, drugih značajnih spomenika iz turskog doba nije očuvano, čak ni iz stambenog graditeljstva. Uzroke valja tražiti u velikim požarima koji su uništavali čitave četvrti, jer su bile građene od drveta. I ratovi su odnosili svoj danak, kojih nažalost kroz povijest nije manjkalo.
Razdoblje „renesanse“
Austrougarski sustav izmijenio je administrativnu i političku sliku ovoga mjesta. Rekli bismo popularnim vokabularom, u Kladanj je došla Europa. Svrha svih promjena na bolje bila je omogućavanje prodora kapitala u eksploataciju šuma. Istovremeno je otvoren proces doseljavanja časnika, trgovaca, zanatlija i osoba drugih profesija, a naročito iz Ugarske, Austrije i Italije. Kladanj je postao važno prometno čvorište, a bogatstvo šumom odredilo je budućnost gospodarskih aktivnosti i zanimanje stanovnika. Tako je prema procjenama, koje je više nemoguće provjeriti – možda, eventualno, u nekim bečkim arhivama – u pojedinim godinama poslije 1878. u Kladnju i okolici znalo biti i po nekoliko stotina katolika, naravno različitih nacija.
U bivšoj Jugoslaviji Kladanj je pomalo zapostavljen zbog političkih razloga. U njemu je izgrađena tvornica za flaširanje mineralne vode, odnosno, vode kojoj su pripisivana ljekovita svojstva. Crkva je bila pretvorena u skladište.
To nam je u telefonskom razgovoru potvrdio i živinički župnik vlč. Bono Tomić koji je u Kladanj poslao svoga župljanina, Zvonku Tadića kako bi nam otvorio crkvu te razgovarao s našom novinarskom ekipom.
Zvonko je inače profesor povijesti u mirovini koji je predavao u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci. S njim smo razgovarali o crkvi i općenito povijesti Kladnja.
Za vrijeme vlč. Marka Hrskanovića, koji je bio župnik u Živinicama od 1983. do 1991. stara drvena crkva u Kladnju je nakon mnogo natezanja s vlastima prestala biti silos. Kako nam je vlč. Marko rekao nakon mnogo papirologije i peripetija vraćena je, ali tek poslije potpisivanja papira da župa neće tražiti nadoknadu.
Potom je stara desakralizirana crkva, koja je toliko godina bila izvan uporabe, srušena, a podignuta je nova.
Danas je kladanjska crkva spomenik jednom minulom vremenu. Nažalost, propadanjem Carstva, a stvaranjem drugih neprirodnih saveza čiji državni aparat nije blagonaklono gledao na katoličanstvo, i Hrvate općenito, došlo je do situacije u kojoj je Kladanj ostao bez žive Crkve
Dnevnik.ba