Kao još mnogo toga u Belgiji, uprava druge po veličini religije u zemlji je u prilično kaotičnom stanju, a stvari bi se mogle i pogoršati, piše The Economist.
U kraljevstvu od 11 milijuna ljudi, islamu je odano oko 800.000 duša, od kojih velika većina potječe iz Maroka ili Turske. Većina od 300 džamija u zemlji ima turski ili marokanski stil, a imami koji ih služe obično dolaze iz tih zemalja. U Bruxellesu, koji je glavni grad zemlje, kao i središte glavnih europskih institucija, muslimanski udio stanovništva iznosi oko 25 posto.
Od terorističkih napada u ožujku 2016., koji su bili usmjereni na zračnu luku u Bruxellesu i sustav metroa, vlada, sigurnosne službe i parlamentarna komisija „kopaju“ kroz islamsku scenu zemlje kako bi vidjeli ima li nekih svojstava koji je čine sklonom proizvodnji fanatika. Rješavanje ovog problema komplicira stara podjela Belgije između francuskih i nizozemskih govornika u Flandriji. Među Flamancima u političkoj desnici, postoji dobra crta islamo-skepticizma. Mnoga osjetljiva pitanja, poput učenja islama i regulacije ženskog pokrivanja, obrađuju se na regionalnoj ili lokalnoj razini. Flamanci nekada znaju optužiti francuske govornike da su blagi prema islamu.
Čak i prije prošlogodišnjih užasa, Belgija je iskakala kao europska zemlja koja je proizvela najveći broj mladih fanatika koji su se otišli boriti u Siriju. Veliki imigrantski distrikti Molenbeek u Bruxellesu poprimio je (i gorko odbija) nadimak "središte džihada". Za informaciju, to je mjesto ugodnije za šetnju ulicama od sličnih urbanih područja u Engleskoj ili Francuskoj.
U posljednjih nekoliko dana, belgijski političari nisu se usredotočili na manje džamije popunjene migrantima, već na najstarije i najveće mjesto muslimanskog bogoslužja. Godine 1967. belgijski kralj Baudouin formalno je dao svojem saudijskom kolegi kralju Faisalu komad zemlje koji je kasnije postao Velika džamija i glavni Islamski centar grada. Ovdje se diplomati mole; to je i mjesto za poučavanje ljudi koji su skloni prihvatiti islam (uključujući belgijske muškarce koji namjeravaju oženiti muslimanske žene) i žele studirati to prije nego dobiju certifikat. Zanimljivo je da je nekolicina od tisuća ljudi koji su studirali tamo postalo teroristima.
Istražna komisija, koja zastupa političare diljem jezičnog i ideološkog spektra, došla je s odvažnim prijedlogom: Veliku džamiju treba ukloniti iz saudijskog nadzora i umjesto toga staviti pod povjerenstvo koje predstavlja belgijski islam kao cjelinu. U međuvremenu je ministar migracije (Flamanac), Theo Francken, izjavio svoju namjeru da istjera glavnog imama džamije zbog toga što pripada purističkoj islamskoj školi Salafi, odnosno vehabijama.
Egipatski obučeni imam, Abdelhadi Sewif, ogorčeno je zanijekao bilo kakvu vezu s ekstremizmom i pozvao se na nadležno tijelu za migraciju. Još jedan oštar flamanski političar, zamjenik belgijskog premijera Jan Jambon, uredno je odgovorio da će, ako imamova žalba prevlada, svjež opoziv njegove dozvole biti određen iz različitih razloga, a krajnji rezultat će biti isti.
Jedan od najpoznatijih svjetskih islamskih učenjaka, Yacob Mahi, kaže da je zaprepašten porukom progonstva i inzistira na tome da to neće ništa doprinijeti uništenju terorizma. Kao što g. Mahi tvrdi, egipatski imam nikada nije propovijedao mržnju ili nasilje, iako je teološki konzervativan, nije salafist. Štoviše, čak i ako je imam bio salafist, to nije osnova za njegovo protjerivanje, s obzirom da su neki oblici ove osnovne teologije sasvim miroljubivi: to je tvrdnja gospodina Mahija, a on je pozvao ko-religioziste da pronađu miran i uljudan način da se žale na neminovan potez.
Drugdje u Belgiji, vlasti su više nego ikad ovisne o dogovorima s vladama Maroka i Turske kako bi pratili džamije i njihove članove. Muslimanska izvršna vlast Belgije, koja savjetuje vladu o velikodušnim subvencijama koje pruža islamskim skupinama i učiteljima, kontrolira osobe bliske marokanskoj vlasti. Turska šalje imame da služe u Belgiji. Ovakav pristup ima svoje prednosti za sve tri vlade, no to znači i da muslimani u Belgiji ne smiju razvijati vlastiti stil i senzibilitet.
Mnogo ljudi, od parlamentarnih istražitelja do učenih ljudi kao što je Mahi, koji je doktorirao na francuskom sveučilištu, kaže kako bi voljeli kad bi postojalo nešto kao „belgijski islam“, čvrsto ukorijenjen u europsko okruženju i kulturu. Slične želje izražene su u gotovo svakoj europskoj zemlji koje su domaćin velikim muslimanskim manjinama.
U karakterističnom izražaju tog osjećaja, socijalistički belgijski zastupnik Willy Demeyer izjavio je da je sadašnji režim Velike džamije zastarjeli povratak diplomatskim poslovima šezdesetih godina.
"Danas su muslimani prisutni u svakom okrugu Belgiji i velika većina želi živjeti njihova uvjerenja u miru –njima trebamo predati najreprezentativnije mjesto belgijskog islama ..."
Možda je problem to što nitko u ovoj zemlji nejasnih kanala, detektivskih priča i jezične ambivalentnosti ne može predvidjeti točno kako bi bi izgledao domaći belgijski islam, a mnogi ne žele ni riskirati da saznaju.
Dnevnik.ba