Tesla je govorio da su i žene i izumi cjelodnevni posao te da je nemoguće imati i jedno i drugo

slavni znanstvenik

Tesla je govorio da su i žene i izumi cjelodnevni posao te da je nemoguće imati i jedno i drugo

stu 14, 2017
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Bila je 1939. kada su pred hotel New Yorker stigli žena i njezin sin. Dječaku ovaj dolazak nije bilo nimalo po volji: majka mu je toga dana obećala odlazak na mjuzikl u glasoviti Radio City Theatre, no plan je iznenada promijenjen i on sada stoji ispred sobe na 33. katu hotela, gdje će upravo posjetiti vremešnog rođaka.

– Imao sam devet godina i bio sam jako razočaran kada sam shvatio da moramo svratiti do “dede Tesle”. Ušli smo u taj dvosobni apartman, a on nas je čekao. Sjećam se da je bio neobično visok i star, nikada nisam vidio nekog takvog. Pozdravio je mamu, a onda se okrenuo prema meni. Poljubio me, zagrlio, a ja sam mu samo rekao “zdravo”. Bio sam dijete i nije me pretjerano zanimao razgovor odraslih pa nisam mnogo pričao, ali sam dosta čuo. Sjećam se da je moja majka brinula o tome hrani li se dobro, ima li novca, viđa li se s nekim. Pričali su nešto manje od pola sata, a ja sam sjedio za stolom na kojem je bilo cvijeće. Kroz otvorena vrata imao sam pogled i na spavaću sobu. Tesla je bio jako ljubazan i govorio je lijep engleski jezik. Bio je to vrlo topao susret, mada nisam s njim razmijenio mnogo riječi. Ali zapamtio sam taj zagrljaj i poljubac, što me je iznenadilo jer sam odrastao u drukčijoj obitelji. Očekivao sam da ću se rukovati s njim i bio sam malo šokiran kada me je privio uza sebe i razbarušio mi kosu. Uvijek slušate te priče kako je bio posvećen znanosti i kako se suzdržano ophodio prema ljudima, ali ponašao se prema meni vrlo prisno – prisjeća se danas William Terbo (Trbojević) svog posljednjeg susreta s Nikolom Teslom. Četiri godine kasnije umro je u toj istoj hotelskoj sobi, no dječak će mnogo kasnije shvatiti da je imao čast i privilegij susretati se s jednim genijem.

Danas, u dobi od 87 godina, William Terbo najbliži je živući potomak Nikole Tesle, unuk Tesline najstarije sestre Angeline Trbojević. Posljednja četiri desetljeća predstavlja obitelj prilikom primanja počasti i priznanja u čast glasovita znanstvenika, kao i u promoviranju sjećanja i ideala svojeg poznatog pretka, čijim je stopama i sam krenuo. Rođen 1930. u Detroitu, William je karijeru otpočeo u Los Angelesu, a nakon završenog studija radio je kao raketni inženjer i stručnjak za svemirsku tehnologiju, rakete i telekomunikacije. Osnivač je Teslina Memorijalnog društva, čiji je ravnatelj još od 1979., a nakon odlaska u mirovinu intenzivno se bavi afirmacijom neprolaznog djela svog slavnog rođaka, sudjeluje na više od stotinu znanstvenih skupova i simpozija koji su nosili Teslino ime te se pojavio u dvadesetak dokumentarnih filmova koji su se bavili Teslinim životom i naslijeđem, piše Večernji list.

Nije istina da se nije volio rukovati

Prošle godine, na 160. obljetnicu Teslina rođenja, posjetio je Beograd, gdje je s novinarima podijelio detalje svog životnog puta i sjećanja na slavnog rođaka. Ispričao je tada i o svome rodoslovlju, ističući kako su svi članovi obitelji mahom gradili crkve i dugo živjeli, pa se smatralo čudom kada bi netko umro prije 85. godine. Pričao je i zanimljivu priču o svojem ocu, također znanstveniku, koji je dobio ime po ujaku Nikoli Tesli.

– Kada se moj otac Nikola Trbojević oženio s Alice Hood, koja dolazi iz škotsko-engleske obitelji, prihvatio je njezin prijedlog da u društvenom životu koristi amerikanizirano ime, Nicholas Terbo. Tata je bio matematičar i pronalazač, a doživio je i svjetsko priznanje za izum hipoidnog zupčanika, nezaobilaznog elementa u automobilskoj industriji – ispričao je William Terbo, dodajući kako je njegov otac s ujakom dijelio mnogo više od imena i interesa za znanost. U svojim prepiskama i razgovorima, dvojica rođaka pričala su o svojim konstruktorskim radovima, ali i o obiteljskim stvarima.

– Iako je među njima bilo 30 godina razlike, kao dječaci bili su odgajani na sličan način, obojici su očevi bili pravoslavni svećenici, bili su visoki, atletski građeni, pohađali su slične škole i kratko radili u Budimpešti prije odlaska u Ameriku. Njih su se dvojica često međusobno savjetovala, ali i posjećivala. Mnoge su sličnosti između njih dvojice. Tata je bio 30 godina mlađi od Tesle, otišao je u Ameriku 30 godina nakon njega i umro je točno 30 godina poslije njega. Možda su i Tesla i moj otac bili malo strogi zato što potječu iz obitelji u kojima su očevi bili pravoslavni svećenici. To je na njih utjecalo da više razmišljaju o društvu, a ne o novcu. Otac je majci rekao da će radije osvojiti Nobelovu nagradu nego milijun dolara, na što mu je ona odgovorila da je ipak bolje uzeti milijun dolara – ispričao je William Terbo.

– U ranom djetinjstvu Nikola Tesla za mene je bio samo očev ujak. Katkad je moj otac prepričavao njihove razgovore, ali on je za nas bio Nikola. Priče o njegovu hladnom stavu prema ljudima nisu istinite, kao ni to da se nije volio rukovati. Tata mi je pričao smiješne priče i nikad ih nije mogao završiti do kraja od smijeha i znam da je Tesla bio isti takav, bio je dobar i duhovit. U jednom od tih razgovora pričali su i o ženama. Majka se tih dana žalila da je otac zapostavlja zbog svog rada, a Tesla je mojem ocu poručio da su i žene i izumi “cjelodnevni posao” i da je nemoguće imati i jedno i drugo. Moj djed nije bio usamljen i stalno zabrinut kako je možda izgledao na slikama. Naprotiv, često se družio i šalio i sve što je radio činio je zbog čovječanstva...

Kada je 1943. Tesla preminuo, upravo je njegov otac dogovorio sa Savom Kosanovićem, također Teslinim rođakom i visokim državnim dužnosnikom, da se Tesline stvari prenesu u Srbiju. No, u obiteljskoj ostavštini ostala je arhiva s više od 10.000 Teslinih osobnih dokumenata, koja je danas u vlasništvu Williama Terboa. A on je u Jugoslaviju prvi put došao tek 1979. godine kada je želio odati počast Mihajlu Pupinu, prijatelju svoga oca.

 – Nisam mogao ranijih godina doći u Jugoslaviju jer nisam imao dozvolu da napustim zemlju niti sam mogao odlaziti u zemlje istočnog bloka. Nažalost, Amerika je smatrala Jugoslaviju previše blizu Sovjetskom Savezu i bilo je teško dobiti dozvolu. No, kada se konačno ukazala prva prilika da dođem u zemlju svojih djedova, govorio sam na jednom skupu. Nisam imao priliku komunicirati jer ne govorim vaš jezik, ali sam spremio govor. Svakome tko je tada govorio na nekom od stranih jezika govor je bio preveden na srpski. Međutim, prijevod mog govora uopće nije bio onakav kakav sam napisao i pročitao! Tada sam izgovorio i prve riječi na jeziku svojih predaka: “Nema problema.” Moj otac je govorio osam jezika, majka samo engleski i malo francuskog, a ja govorim samo nekoliko riječi vašeg jezika jer nismo imali običaj govoriti srpski. Ali tata mi je pričao o zavičaju, mojem djetinjstvu i prevodio na engleski izreke kao što je “tko nema u glavi, ima u nogama” – prisjeća se William čija je veza s prostorom bivše Jugoslavije i danas neraskidiva: u 60. godini oženio se s Bojanom, podrijetlom iz Kraljeva, koju je upoznao na prijamu Jugoslavenske misije pri Ujedinjenim narodima prilikom posljednje proslave Dana Republike. U poznijim godinama Terbo je, kaže, otkrio dublji smisao posljednjeg susreta s Teslom. I on je, baš kao i njegov djed, kao dijete izgubio starijeg brata.

Jedini iz slavne loze

 – Vjerujem da se, gledajući me, prisjetio svog rano preminulog brata i da mi je pokazujući svoju nježniju stranu htio pokazati da dijelimo istu sudbinu. Danas, možda, zvuči smiješno, ali sjećam se da nisam bio nimalo sretan zbog tog posjeta jer mi je kao djetetu zabava bila na prvom mjestu. Godinama kasnije, slušao sam priče o Tesli kao o ekscentričnom znanstveniku, okrenutom sebi, suzdržanom u ophođenju s drugima, posebno s djecom. Moje sjećanje i obiteljske priče govore drukčije – priča Terbo. Nakon uspješne karijere, tijekom koje je radio na projektima naoružanja s oznakom “strogo povjerljivo”, ovaj gospodin neumorno obilazi svijet govoreći o Tesli i njegovu mjestu u povijesti.

 – Bio sam na mnogim svečanostima na kojima se veličaju djela mog rođaka i svaki put se fantastično osjećam kada gledam rad njegova transformatora. To ne može dočarati DVD ili televizor – rekao je Terbo oduševljen radom Teslina modela transformatora, napona 12 milijuna volti, koji je prošle godine svečano predstavljen na beogradskom Kalemegdanu. Njegove aktivnosti u posljednjih 40 godina kombinacija su privilegije, časti i dužnosti.

 – Ja sam jedini nasljednik slavne loze i vjerojatno posljednji živi čovjek koji se susreo s Teslom. Posljednja sam živa Teslina krv i kad umrem, prekinut će se i ta krvna linija. Svi ostali, a bilo nas je malo, nisu više s nama. Zato nosim veliku odgovornost za Teslino ime i zato posljednja četiri desetljeća osjećam kao svoju dužnost da čuvam, istaknem i još više promoviram ime i djelo Nikole Tesle, jednog od 13 apostola znanosti.

Dnevnik.ba

Tagovi: