Silvije Strahimir Kranjčević - Pjesnik kršćanske pobožnosti

književnosti

Silvije Strahimir Kranjčević - Pjesnik kršćanske pobožnosti

lis 13, 2017
dnevnik.ba
dnevnik.ba

U posljednje vrijeme obuzima me čežnja da razgovaram s piscima o čijim sam književnim djelima i sam pisao. Svijest o tomu da su svi oni odavno mrtvi nije ublažavala tu čežnju. Želio sam od njih čuti ono što sam propustio uočiti dok sam im čitao djela i pokušavao odgonetnuti njihova značenja, piše Zdenko Lešić.

Među sačuvanim slikama naših starijih pisaca, uvijek mi je najizražajniji bio onaj poznati portret Silvija Strahimira Kranjčevića: visoko, umno čelo, koje se širi između vijenca tamne kose i gustih, simetričnih obrva, dugih, njegovanih uskočkih brkova, s izrazom prijetnje i nadmoći u oštrom pogledu. Bio sam uvjeren da baš tako i mora izgledati pjesnik one vrste kakve je bio Kranjčević: vizionar i buntovnik, oštra pera i meke duše. Zato sam se iznenadio kad sam u sjećanjima ljudi koji su ga poznavali susreo drukčiju ličnost: Bio je mršav, onizak čovjek, s dugim brkovima, s čuperkom nemirne kose na visokom, glatkom čelu (Kreševljaković). Nije bio visok muškarac, štoviše, prije bi se dalo reći da je bio ispod prosječne visine, nježne građe, nemirnog i nervoznog govora, brzog i oštrog pokreta, kao da je u trci s vremenom, pa stalno nekud žuri, ili kao da želi od nekog pobjeći (Dvorniković).

To nesuglasje između osobe koju su ljudi poznavali i lika sa slike ovako sam sebi objasnio: tko god da je radio Kranjčevićev portret nije mogao a da pri tome ne zamišlja pjesnika Uskočkih elegija, Mojsija, Zadnjeg Adama, Heronejskog lava, Anđela bola i mnogih drugih maestralnih Kranjčevićevih poetskih vizija, pa je umjesto njegova stvarnog lika, učitelja u bosanskoj provinciji, zapravo kreirao portret njegove poezije. Bez sumnje, ovdje se pjesničko djelo transformiralo u zamišljeni lik samog autora. I tako sad iz te slike, koja uokvirena visi na zidu moje sobe, do mene često dopiru moćni tonovi jedne pjesničke simfonije, u kojoj variraju različita, ali uvijek jaka osjećanja: čas nada u promjenu društvenog poretka, čas pjesničko klonuće, čas glorifikacija revolucije i afirmacija životnog elana, prenosi Svjetloriječi.ba.

– Ima li kod nas još pjesnika s tako širokim obzorjem, u kojem ima mjesta i za Krista, i za Buddhu, i za Bibliju, i za Darwina, i za daleku prošlost i za Rusku revoluciju iz 1905.? – upitao me. Svaki put kad mi se pričini da čujem taj glas iz slike, učini mi se da nastavljamo razgovor koji smo davno započeli. – Kažu: Kranjčević je pesimist. A već je Matoš upozorio da taj kozmički pesimizam kod mene dolazi otuda što ja konstatiram da je prirodni zakon u takvom nesuglasju s našom srećom, s našim moralnim potrebama, kao i socijalni zakoni. Kaže Matoš: Kranjčevićevo prometejstvo, buntovništvo i titanizam, što je jezgra njegove poezije, protest je povrijeđenog moralnog osjećaja, naročito osjećaja pravičnosti. – objasnio mi je.

Uistinu, Kranjčevićeve pjesničke vizije – a većina njegovih najboljih pjesama i nisu ništa drugo nego vizije – sugeriraju neprestani sukob sila koji je izazvan dvojnošću svijeta, u kojem prirodni i moralni zakoni izlaze na isto. Kad čitam njegove Izabrane pjesme, čini mi se da se iz tih stihova oglašavaju dva Kranjčevića. Jedan se doima kao romantik, koji u prirodi nalazi sklonište od društva u kojem vlada nepravda i laž; drugi govori kao moderni pjesnik koji ironijom dovodi u pitanje svoje vlastite ideale: onaj prvi prepušta se časovima kad priroda slatko srcu ti tepa i pušta da mu sunce kroz spuštene vjeđe, kao kroz zavjesu svil’nu, veze svoj svjetlosni vez, a ovaj drugi zna da je sve što je lijepo, skladno i pravo u stvari tek čedo maštanja našeg, pa širom otvara oči i svud vidi kako bezumna obijest po lijepom tvojem Edenu hara....

Moj pokušaj interpretacije pjesme Iza spuštenijeh trepavica, Kranjčević je prekinuo s primjetnim nezadovoljstvom: – Svi koji su pisali o mojoj poeziji vezali su se uz tu pjesmu koja sasvim eksplicitno izlaže moju ideju o dvojnosti prirodnog i moralnog svijeta. Lijepo i ružno u prirodnom svijetu, kao i dobro i zlo u moralnom svijetu, dar su čovjeku i on se mora nositi s tim, ma koliko težak bio teret tog dara. Baš kao u onoj mojoj tercini:

Meni Bog je pjevat reko,

I ja vršim Božju volju –

I ja jedem srce svoje!

A ja sam ispisao mnoštvo pjesama i u jednom i u drugom ključu. I mnoge od njih našle su mjesto u antologijama hrvatske poezije. Sud je davno izrečen, i ja se ponosim time: ja nisam samo najveći hrvatski lirik već i najžešći satirik u hrvatskoj književnosti. – rekao mi je.

– Njezin Katul i Marcijal. – dodao sam.

Jednom u tijeku naših noćnih razgovora, upitao sam ga: – Živio si u Bosni 22 godine. Kako to da u tvojoj poeziji nema ni traga o tome: nijedne slike, nijedne fraze, nijedne riječi koja bi asocirala na Bosnu, čak ni u zbirci Trzaji, koja je 1902. objavljena u Tuzli? Je li to zato što se tvoja pjesnička imaginacija radije kretala u nekim astralnim predjelima, visoko iznad konkretnih oblika života? Jesi li ti gorčinu učiteljskog kruha u zabitima ondašnje Bosne kompenzirao uznesenjima mašte i pjesničkim vizijama kozmičkih dimenzija, prezirući sredinu u koju si došao, kao nedostojnu tvoje pjesme?

– Ne bih rekao! – pobunio se. – Ja sam pjesnik od ovoga svijeta. To dokazuju moje Uskočke elegije, s prizorima ljudske bijede, koje sam u sjećanju ponio iz zavičaja. To dokazuje i moj vapaj za društvenom pravdom koji mom pjesničkom buntu daje socijalni karakter.

– Ali zar je moguće da tvoj dugi boravak u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu ni na koji način nije ušao u tvoju pjesmu? Bit će da se tvoje iskustvo Bosne na drugi način ispoljilo. Ne kao referenca na jedan konkretni povijesni svijet, već kao kardiogram jedne uzburkane duše. Dogodilo se, vjerojatno, ono što je i inače karakteristično za tvoju poeziju: kao i onaj retorički zahtjev za više pravde, više kruha, i slobode i vidjela iz pjesme Zapad sunca, konkretno životno iskustvo (iskustvo Bosne) pretvaralo se u izraz tragičnog saznanja o položaju čovjeka u svijetu uopće.

Pomislio sam: Je li previše smjelo pretpostaviti da bi Kranjčevićeva tamna slika svijeta u posljednjim godinama njegova života bila drukčija da se nije, manje ili više nesvjesno, konstruirala u Kállayevoj Bosni? A nije li pri tome važnu ulogu odigrala i ona afera koja mu je zagorčala posljednje godine života u Sarajevu? Kako se o toj aferi malo govorilo, zamolio sam ga da mi kaže nešto o tome.

– Dok sam još uređivao Nadu, do mene su dolazili glasovi da su na Kaptolu vrlo nezadovoljni mojim pjesmama. A onda se u Hrvatskoj straži javio krčki biskup dr. Antun Mahnić, koji je moju poeziju stavio pred sud kršćanske istine, zaključujući da je blasfemična i za katoličku mladež štetna. Slutio sam da iza toga stoje sarajevski Kaptol i moćni nadbiskup Stadler. To me uznemirilo, ali nisam propustio da uzvratim udarac. I kad se dogodio nemili slučaj prozelitizma, u kojem je sudjelovao sam nadbiskup, pokrštavajući jednu muslimansku ženu i dvoje djece. To je uzbudilo muslimane u cijeloj Bosni, pa je nas nekoliko istomišljenika potpisalo protestno pismo, osuđujući taj čin. Taj tekst, objavljen u Agramer Tagblattu, pod krupnim naslovom Ein Protest gegen Erzbischof dr. Stadler, izazvao je burne reakcije, kako odobravanja tako i osude, i u Hrvatskoj i u Bosni. Morao sam biti kažnjen, a priliku za to nije trebalo dugo čekati. Kad se krajem 1903. ugasila Nada, u čijoj sam redakciji radio od njezina osnutka, ostao sam bez posla. Bilo je planirano da budem postavljen za školskog nadzornika u Sarajevu, što bi mi osiguralo miran život. Međutim, nadbiskup Stadler je tada pismenim podneskom prosvjedovao kod Zajedničkog ministarstva, optužujući me da sam bezbožnik i da svojim publikacijama lišenim kršćanskog duha duboko vrijeđam religiozna osjećanja te da zbog toga nisam osoba kojoj bi se smjelo povjeriti da nadzire odgoj katoličke djece u školama. Zajedničko ministarstvo od Vlade je tražilo razjašnjenje, pa je ona morala podnijeti opširan referat o mojim pjesmama s njihovim prijevodom na njemački. (O tom incidentu pisalo je, između ostalih, Marjanovićevo Zvono 7. studenog 1908.) Nespremna da posreduje u sporu, Vlada je na kraju odlučila da me, umjesto za školskog nadzornika, postavi za upravitelja sarajevske trgovačke škole.

– Teško je razumjeti tu atrofiju estetskog čula. – rekao sam; – Hrist u Tvojim pjesmama nije povijesno lice već pjesnički trop, semantički složena i moćna metonimija, koja ne označava samo veličinu božanske ljubavi za ljudski rod, već i svetost ljudskog stradanja na Zemlji. I svako pažljivije čitanje tih pjesama dokazuje da je tvoja religioznost bila neupitna. Jedino što si ti svoga Krista radije vidio u prirodi, na suncu i svježem zraku, nego među hladnim zidovima crkve; radije među običnim ljudima, siromašnim i prostim, nego u institucijama (veleljepnim katedralama), koje su – a ti si to iz vlastitog iskustva dobro znao – pretvorene u centre moći iz kojih se upravlja svijetom i pod kontrolom drže ljudska bića. U pitanju su, možda, bile neke druge igre, u kojima si bio nevina žrtva, igre za prevlast u novoosvojenoj zemlji Bosni. Ali svejedno, ti si neopravdano optužen, i nesumnjivo da danas zaslužuješ rehabilitaciju kao pjesnik duboke kršćanske pobožnosti.

Dnevnik.ba

Tagovi: