Article_Top_970x250

Raketiranje Sirije je kraj, a ne početak rata

Bliski Istok

Raketiranje Sirije je kraj, a ne početak rata

tra 17, 2018

Piše: Tvrtko Milović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Bashar al Assad i Vladimir Putin

Medijska blitz kampanja o najnovijem korištenju kemijskog oružja režima Bashara Al Assada u Istočnoj Gouti, gdje su se doslovce odbrojavali sati do predaje pobunjenika iz Jaish al Islama, opravdalo je prošlotjedne raketne napade na Siriju.

Stotinjak Tomahawk raketa uništilo je kemijski istraživački centar u misiji odmazde, kako je kasnije priznao francuski predsjednik Macron.

Uz Putinove poruke negodovanja, i Trumpove poruke da je „misija obavljena“, rat u Siriji vratio se svom uobičajenom tempu.

Islamisti u Damasku su potučeni do nogu, a rat u ovoj zemlji bliži se svom kraju.

Iako su Amerikanci (uz asistenciju Francuza i Britanaca) uspješno obavili misiju raketiranja Assada, rat u Siriji definitivno su izgubili. Uništeno postrojenje nije umanjilo Sirijske vojne kapacitete, niti je poljuljalo pobjednički moral Bashara Al Assada. Osim što je SAD, Francuska i Britanija još jednom demonstrirala vojnu superiornost nad Rusijom, stotinjak Tomahawka ustvari je samo završni pečat jednog izgubljenog rata.

Iako poniženi, Rusi definitivno neće ugoroziti pobjedu u Siriji eskalacijom sukoba, za koju ionako nemaju kapacitet. Zbog toga je nekoliko dana nakon raketiranja Sirije jasno da su ishodom zadovoljni svi. Izuzev pobunjenika koji su čitav kemisjki napad po svemu sudeći iscenirali.

Povijest rata u Siriji

U svojoj sedmoj godini intenzivnog trajanja, Sirijski rat spada u najduže aktivne vojne konflikte u ljudskoj povijesti. Strane u sukobu je teško i pobrojati, ali generalno se radi o četiri sukobljene strane sa svojim saveznicima. Prva je pobunjenička strana sa svojih dvadesetak značajnih i međusobno neovisnih frakcija. Iako pod različitim zapovjedništvima, njih povezuje zajednička islamistička ideologija. Najznačajniji sponzori su im Turska, Jordan, Kuvajt, Katar i Izrael (!?).

Druga skupina je sad već skoro poraženi ISIS koji iza kojeg je uglavnom stajala Saudijska Arabija i logistički u manjoj mjeri Izrael.

Treća strana su Kurdi iza kojih uglavnom stoji SAD a četvrti i posljednji je režim Bashara Al Assada koji uz sebe ima podršku Hezbollaha, Irana i Rusije.

Sa ISIS-om izvan igre, Assadovu sigurnu pobjedu odložila je turska intervencija protiv Kurda. Ovaj rat na sjeverozapadu Sirije udaljio je SAD i Tursku, ali i Tursku od Rusije. Iako je situacija bila napeta, činjenica da ni SAD ali ni Assad nisu pomogli Kurdima u Afrinu (iako su ti isti Kurdi pomogli Assadu u više navrata) govori da su se strane dogovorile o neintervenciji.

Pobunjenici

Oslabljeni pobunjenici, koji su nedavno doživjeli niz teških vojnih poraza u Idlibu, nisu više prijetnja opstanku režima, pa se Assad koncentrirao na snažno pobunjeničko uporište pored Damaska – Istočnu Goutu! Ovaj relativno mali prostor je izrazito urbaniziran i gusto naseljen, a procjenjivalo se da su različite pobunjeničke frakcije na ovom područku imale oko 40.000 dobro naoružanih, plaćenih i motiviranih  vojnika. Pa, iako su u nepovoljnom vojnom položaju, sila od 40.000 pobunjenika na ulazu u grad najveći je vojni problem za Assada nakon opasnosti od pada Aleppa.

Oslobodivši Dair Ez Zor iz skoro četverogišnjeg okruženja, Assad i saveznici su se mogli fokusirati na Goutu. Tim više što su došli do kredibilnih informacija da SAD i Izrael sa saveznicima planiraju bombardirati Assada i povesti pobunjenike u osvajanje Damaska.

S tim na umu, Assadova vojska pokreće ofenzivu na Istočnu Goutu i iznenađujuće lagano probija linije obrane. Do kolapsa obrane došlo je ponajviše zbog loše koordinacije između nekoliko pobunjeničkih frakcija, ali i jednako iznenađujuće brzog prihvaćanja amnestije nekih od njih. Razbijeni u tri malene enklave, jedna za drugom su se predavali Assadu.

Posljednja na redu ostala je Duma, najveći grad u Istočnoj Gouti. Samo u njoj se nalazilo oko 10.000 pobunjenika, ali strateška pozicija je bila očajna. Assad je, kao što je to njegova uhodana taktika, ponudio evakuaciju u Idlib sad već slavnim zelenim autobusima.

Iako u bezzizlaznoj situaciji, pobunjenici su nekoliko dana odbijali predaju. Vrlo brzo se saznao i razlog –u sedam godina prikupili su oko 900 milijuna dolara poreza i drugih prihoda koje su namjeravali ponijeti sa sobom u Idlib! Kao garanciju su imali nekoliko stotina zarobljenih Assadovih vojnika koje su prikupili godinama ratovanja.

Kemijski „napad“ u pravom trenutku

Kako bi ubrzao pregovore i dokopao se novca, Assad je pokrenuo kampanju bombardiranja Dume. Pobunjenici tada u svijet šalju slike stradalih civila od napada kemijskim oružjem! I ovaj put najviše je stradalo djece.

Zanimljivo, skoro sve optužbe za napad kemijskim oružjem dolaze od iste pobunjeničke skupine, iz skoro istog dijela grada.

U javnosti su se ranije pojavile snimke pobunjenika koji pripremaju djecu i druge civile za glumljenje trovanja otrovnim plinom.

Iako ovakve snimke mogu biti dio Assadove propagande, jednako tako i sami napadi plinom mogu biti dio pobunjeničke propagande.

Tim više što ni jedan neovisni izvor nije potvrdio napade plinom na civile, niti ima ikakovg smisla da Assad već dobijenu bitku, završava kemijskim trovanjem civila.

Kao što je to bio slučaj i sa ranijim napadima, i ovaj put su najbrži u potvrđivanju neprovjerenih činjenica bili saveznici pobunjenika. U svom stilu reagirao je i donald Trump najavljujući odmazdu.

Odrješiti su bili i Rusi najavljujući da će biti spremni odgovoriti na svaki napad na Siriju.

Skromni rezultati

Kao što je poznato, SAD sa saveznicima je „odradio“ odmazdu, a Putin je „odradio“ svoju dozu prijetnji. Niti su Amerikanci usporili Assadovo napredovanje, niti je Putin pokazao da može zaštititi svog saveznika.

Ipak, već sada je jasno da je došlo do ozbiljnog preslagivanja figura na Bliskom istoku.

U želji da sruše proiranski režim u Damasku, Arapski saveznici, SAD, Izrael, Britanija i Francuska uspjeli samo instalirati Ruse kao ozbiljnog regionalnog igrača. I pri tome u sedam godina razoriti jednu bogatu zemlju.

Po svemu sudeći, Amerikanci će još jednom iznevjeriti svoje kurdske saveznike isporučujući ih na nemilost Turskoj, čime će utjecaj SAD-a na Bliskom Istoku biti dodatno poljuljan, i sveden na savezništvo sa Sunitskim Arapima. I naravno Izraelom.

Najveći pobjednik je svakako Iran koji je na praktičan način dobio izlaz na mediteran, uspjevši najvećeg regionalnog takmaca, Saudijsku Arabiju ostaviti poraženu u dva rata, sirijskom i jemenskom, te posvađanu sa susjedom Katarom.

Irak

Raketiranje Sirije pokazalo je da SAD nemaju konkurenciju u vojnoj sili. Ipak, činjenica da možeš raketirati koga želiš i kada želiš, ne donosi nikakvu prednost na terenu.

Režim Bashara Al Assada je unutar Sirije daleko jači nego što j to bio 2011., ali je isto tako mnogo podložniji utjecaju Hezbolaha i Irana, što nikako nije bio cilj koalicije koja je naoružala i nahuškala pobunjenike.

Na kraju, takav Assadov režim bit će samo poluga za dalje širenje utjecaja Rusije i Irana na regiju, prvenstveno Irak. Iako je vlast u ovoj zemlji još uvijek pod kontrolom SAD-a, činjenica je da kurdska komponenta više nema povjerenja u SAD, da je sunitska komponenta razorena propalom ISIS-ovom vladavonom, i da je Irak većinski Šiitska zemlja koja se vrlo lako može okrenuti Iranu i Siriji s kojima ima bliže povijesne veze nego sa Arabijom i Amerikom.

 

Dnevnik.ba

Tagovi:

Article_Bottom_970x250