Eto o kako to kod nas ide – čim netko kaže istinu lokalne vidjelice i znalci predviđaju mu skoru propast. Kod nas se od istine strada, isplate se samo laž i prijetvornost. Čini se kao da instinktivno njegujemo mudrost pretvaranja straha u vrlinu. Ići u sukob sa stvarnošću mudrost je gubitnika. A istinu reći nije nikakav problem, pa još može čovjeku i koristiti, jer tada imaš na svojoj strani stvarnost kao saveznika koji radi sve za tebe. To je mudrost pobjednika, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
Tako je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prije neki dan na ekonomskom savjetovanju u Opatiji izrekla nešto što svi znamo – da nema fokusa na reformama, da zbog toga zaostajemo za drugima, da svakoga dana gledamo kako se mladi iseljavaju, itd., te je političare pozvala na neodložno djelovanje kako bi se ti negativni trendovi promijenili. Sve su to notorne istine koje ne zahtijevaju puno objašnjenja kako bismo ih potvrdili, pa opet, mediji su to protumačili kao napad na Vladu i konačan razlaz predsjednice i premijera, kako bi zaključili da HDZ izvjesno neće podržati K. Grabar Kitarović u utrci za drugi predsjednički mandat, što ju vodi ka izbornom porazu. Ovakav interpretativni slijed stoji na klimavim nogama. Jasno je da Vlada ima tanku većinu, ali to još uvijek nije razlog da se svaka kritika Vlade protumači kao napad na nju. Zašto je veliki problem reći da Vlada nešto ne radi dobro? Nestaju li problemi kada se o njima šuti? Kako bi to šutnja promijenila našu stvarnost nabolje? Ovako, ona je rekla istinu i pozvala Vladu da se fokusira na reforme, pa ako Vlada ne krene u reforme, onda može reći: “ja sam učinila svoje i upozoravala…”, a ako ipak krenu u reforme, može reći: “eto, to sam i htjela, ja sam ih potaknula”.
Očito je da su mediji u ovaj navodni sukob više projicirali vlastite želje, nego što su analizirali stvarno stanje. Uostalom, nije svaki sukob Pantovčaka i Banskih dvora uvijek loš. To imamo prilike vidjeti na primjeru dvojne vanjske politike koju vodimo. Kada, recimo, predsjednica ubode kancelarku Merkel u oko, premijer ode i umiruje; kada pak Plenković ubode Putina u oko, K. Grabar Kitarović ode tamo i umiruje. Razlike u stavovima ponekad mogu biti kreativne i korisne za opću stvar. Paradoksi se gomilaju dalje kako krenemo analizirati stav da bi ishod predsjedničine kritike Vlade bio taj da ju HDZ neće podržati na predsjedničkim izborima 2020. Do jučer smo slušali kako Plenković vodi HDZ prema centru, čime nije zadovoljna stranačka desnica. Sada se pak tvrdi kako je poziv Vladi da provodi reforme predsjedničin zaokret u centar. Zar se kritikom Plenkovića smjera na osvajanje centra? Ili se obraća vlastitom biračkom tijelu koje je nezadovoljno Plenkovićevim nedjelovanjem?
Zaključak iz svega ovoga, da Plenković na kraju neće podržati K. Grabar Kitarović za predsjednicu, još je nategnutiji. Zašto bi Plenković uskraćivanjem izborne podrške predsjednici sebi stvarao jaku konkurenciju unutar HDZ-a i na desnici? Uostalom, poklopit će se kampanje za predsjedničke i europarlamentarne izbore, pa su mala šanse da bi Plenković u tim okolnostima dijelio desno biračko tijelo nedavanjem podrške K. Grabar Kitarović. Ako se predsjedničine dobre sugestije i poziv na djelovanje tumače kao napad, ako reformi nema zbog stabilnosti, jer Vlada ima tanku većinu a s njima se ne slažu koalicijski partneri, možda onda izabere kandidata među svojim koalicijskim partnerima – hoće li, onda, Pupovac biti HDZ-ov predsjednički kandidat? Pogledajmo malo na političku šahovsku ploču. Na desnici HDZ, Most i Nezavisne, a na lijevo Živi Zid i rasuto društvo oko SDP-a. Bernardićev i Beljakov kandidat može poslužiti samo kao kamen na posudi za kiseljenje kupusa. KGK bi najveća usluga bila kandidatura Milanovića, kao i to da suverenisti u prvom krugu izađu sa svojim kandidatom, kako ne bi ponovili grešku Mirele Holy. U takvoj bi situaciji bilo politički nesuvislo dijeljenjem oponašati ljevicu i slabiti svoju poziciju uoči hrvatskoga predsjedavanja EU. Ako želi pobijediti K. Grabar Kitarović puno može naučiti iz svojih zadnjih izbora i ne ponavljati greške svoga tadašnjeg suparnika.
Kod nas kao da je grijeh biti optimističan. Zar se ne smijemo nadati kako će Hrvatska biti među najbogatijim i najrazvijenijim? Nismo li na korak do ulaska u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj? Zar to nije klub najbogatijih i najrazvijenijih zemalja svijeta? Hrvatskoj neće biti bolje ako se skrije iza izgovora, već je potrebno sagledati pravo stanje stvari i optimistično krenuti naprijed prema zacrtanom cilju. Do cilja će nas odvesti samo odgovori, nikako izgovori, piše Ristić u kolumni Večernjeg.