Preveli: Milan Sitarski, član stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) Mostar i Ana Krezo, Dnevnik.ba
Dok se svijet fokusira na nasilje diljem Bliskog Istoka, opasna kriza se razvija unutar Europe. Bosna i Hercegovina, nekada isticana kao pozitivan primjer međunarodne intervencije i rekonstrukcije, danas je propala država. Država se dezintegrira i više od desetljeća nalazi se u konstantnom političkom kaosu, piše Institut za stabilizaciju i tranziciju iz Washingtona.
Usred neprekidne političke i ekonomske nefunkcionalnosti, sigurnosne prijetnje koju pojačava radikalni Islam, iščezavajuće europske i američke zainteresiranosti, i inozemnih interesa Rusije i Turske koji produbljuju podjele, budućnost Bosne i Hercegovine izgleda turobno. Uzeti skupa, ovi faktori doprinose krizi koja prijeti povratkom nasilja iz 1990-ih na Balkan. Unatoč inicijalnom uspjehu, arhitektura Daytonskog mira iz 1995. nije u stanju riješiti temeljne probleme koji uzrokuju postojeću krizu Bosne i Hercegovine. Samo novi transatlantski diplomatski pristup koji bi predvodile SAD, koji bi zamijenio zastarjelu arhitekturu Daytonskog sporazuma novim ustavnim temeljem, može zaustaviti političku fragmentaciju ove zemlje i cijele regije.
Ustavna kriza
Neposredni katalizator za trenutnu državnu krizu su opći izbori sljedeće godine. Prošlog prosinca, Ustavni sud BiH osporio je i kao protuustavne stavio van snage kontroverzne dijelove Izbornog zakona koji se odnose na Federaciju BiH (veći od dva autonomna entiteta, pri čemu je drugi Republika Srpska, kojom dominiraju pravoslavni Srbi). U ovim zamršenim pravnim okolnostima, u Federaciji brojčano nadmoćni Bošnjaci (bosanski muslimani) mogu izabrati predstavnike namijenjene katoličkim Hrvatima u zakonodavni Dom naroda, praktično im oduzimajući pravo glasa. U veljači je u rezoluciji o Bosni i Hercegovini Europskog Parlamenta sa sjedištem u Bruxellesu navedena „važnost nedavne odluke Ustavnog Suda o načelu konstitutivnosti i jednakosti tri konstitutivna naroda u izboru svojih legitimnih političkih predstavnika...u Domu naroda.“ Vlada u Sarajevu kojom dominiraju Bošnjaci, ipak, uporno odbija izvršiti odluku Suda čime ugrožava integritet izbornog procesa. Ukoliko se zakon ne izmjeni do kraja godine neće biti ustavnog temelja za održavanje izbora i formiranje nove Vlade Federacije. Još gore je što ni tijela središnje vlasti onda ne bi mogla biti formirana jer se dio zakonodavaca na državnoj razini bira iz entitetskih parlamenata.
Posljedični raspad sustava na državnoj razini bi stvorio uvjete za dezintegraciju države jer bi Republika Srpska, koja godinama ustrajava na neovisnosti, tada u cijeloj zemlji jedina imala funkcionalnu vlast i imala bi vrlo malo realnih mogućnosti izbora osim bjekstva iz implodirajuće močvare putem formalnog raskida veze sa Sarajevom. Ta činjenica bi potom potakla Hrvate da krenu svojim putem. Božo Ljubić, istaknuti hrvatski političar, je upozorio da su opstruiranjem izmjena Izbornog zakona bošnjački čelnici "prešli Rubikon" i da će biti odgovorni za propast zemlje. Takva raspad temeljnog ustavnog poretka vjerojatno bi izazvao obnavljanje sukoba između sva tri konstitutivna naroda, posebno u područjima s mješovitim stanovništvom u kojima unutarnje administrativne granice ne odgovaraju etničkim, budući da muslimani u ovoj državi ne bi pasivno prihvatili podjelu BiH bez borbe. Vjerski i nacionalni sukob u Bosni i Hercegovini negativno bi utjecao na susjedne države koje također trpe posljedice svojih nerazriješenih i destabilizirajućih međuetničkih sukoba.
Razbijena država?
Izborni spor, međutim, odražava dublju i trajniju političku krizu koja je u središtu organske nefunkcionalnosti Bosne i Hercegovine, zemlje koja je ustrojena kao jedna država s dva autonomna entiteta i tri konstitutivna naroda. Prema istraživanjima rađenim na nacionalnoj razini, odnosi između tri naroda su izuzetno loši. Samo 26% do 36% stanovnika bi odobrilo članu obitelji vjenčanje s osobom iz druge konstitutivne skupine, a na ljestvici od 1 (loše) do 5 (izvrsno), ispitanici su ocijenili odnos između tih skupina niskom ocjenom 2,2. Nepomirljivost suprotstavljenih vizija koje ima svaki od naroda u BiH, koje su izazvale rat tijekom ranih 1990-ih, nikada nije bila razriješena, već je ostvarenje tih vizija jednostavno stavljene na čekanje Daytonskim sporazumom iz 1995. godine. Prvi i najvažniji cilj Daytona je bilo okončanje oružanih neprijateljstava uz nadu da bi se s postizanjem mira budućnost Bosne i Hercegovine mogla konačno izgrađivati kroz demokratske procese podržane međunarodnom pomoći. Nije uspjelo. Prema Međunarodnoj kriznoj skupini iz Bruxellesa, „sukobljeni ciljevi i interesi tri zajednice su trajni izvor krize pogoršane Ustavom koji ne zadovoljava potrebe niti jedne zajednice“. Oružani sukobi kojima se silom pokušavalo odrediti konačnu budućnost zemlje bili su jednostavno transformirani u kontinuirano konfliktne, premda za sada mirne političke procese. Ipak, zemlja je zaglavljena u vremenu, strukturno nesposobna za politički ili ekonomski napredak.
Daytonska arhitektura nije uspjela izgraditi trajni mir, a zemlja doslovce umire sporom smrću, zatvorena u beskrajnim etnički utemeljenim političkim napetostima. Unutar Federacije su Hrvati, najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda, bili politički marginalizirani uz smanjenje njihovog broja od 40% u odnosu na 1991. godinu (uglavnom suzdržani Vatikan proglašava ih "najugroženijim dijelom Crkve na europskom kontinentu“). Hrvati su bili podvrgnuti dominaciji većine od strane brojnijeg bošnjačkog stanovništva, koje se i samo nalazilo u svojevrsnom opsadnom stanju, suočeno sa stalnim prijetnjama Srba da će se odcijepiti nakon što su Bošnjaci jedva preživjeli genocidnu kampanju koju je protiv njih provodila susjedna Srbija i njezini saveznici bosanski Srbi. Ipak, odluka čelnika Bošnjaka da zlouporabe Izborni zakon kako bi sebi prigrabili poziciju hrvatskog člana Predsjedništva 2006., a zatim ponovno 2010. godine i formirali Vladu Federacije bez sudjelovanja bilo koje od značajnijih hrvatskih političkih stranaka 2001. i 2011. godine, ostavila je Hrvate kao jedini narod lišen izbornih prava u Europi. Ova temeljna povreda demokratskog legitimiteta dodatno produbljuje nepovjerenje između Hrvata i Bošnjaka. Dok hrvatsko-bošnjačka Federacija posrće, Republika Srpska sa srpskom većinom poduzima postepene, ali kumulativne korake prema neovisnosti, vjerodostojno ukazujući na kaos u Federaciji kao očigledan dokaz da je neovisnost jedini održiv put ka dugoročnoj stabilnosti. Ostavljena sama sebi, zemlja se kreće prema nasilnoj podjeli.
Promašeni internacionalizam?
Nakon napada 11. rujna, SAD su preusmjerile najveći dio svoje energije i sredstava na Bliski Istok i Južnu Aziju. Zatim su pod Obaminom administracijom Sjedinjene Države smanjile svoje globalne obveze, uključujući i u Europi. Premda su SAD još angažirane na Balkanu, to se radi na skromnoj diplomatskoj razini, a istodobno je održana značajna razina razvojne pomoći u promicanju političkih i gospodarskih reformi u zemlji. Očekivalo se, međutim, da Europa preuzme glavnu ulogu u dovršavanju političke tranzicije Bosne i Hercegovine. Unatoč početnom optimizmu, to se nije dogodilo sukladno očekivanjima. Opterećenoj endemski dugim krizama, priljevom milijuna uglavnom muslimanskih izbjeglica i rastom populizma usmjerenog protiv vladajućih struktura, današnjoj Europi nedostaje politička širina nužna za samostalno redizajniranje post-Daytonove arhitekture koje bi moglo stabilizirati zemlju. Umjesto toga, Europa se zaglavila u nepromijenjenom umrtvljenom pristupu koji je postupno potkopavao suverenitet i stabilnost zemlje bez napretka u njezinoj integraciji u europske institucije. Washington, DC, mora priznati opasnost od destabilizacije uslijed njegovog globalnog povlačenja, kao i potrebu za njegovom vodećom ulogom na Balkanu, te podizati diplomatski angažman.
U nedostatku vodstva SAD-EU, međunarodni dužnosnici provode nedemokratski nadzor nad zemljom više od 20 godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Cijela industrija izgradnje države koju su vodili karijerni diplomati pretvorila se u međunarodnu kliku koja je malo zainteresirana za napredovanje izvan Daytona dok istodobno iskorištava svoje dragocjene povlastice (osobito visoke plaće). Od devet sudaca u Ustavnom sudu BiH tri su stranca koje bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava. Visoki predstavnik Bosne i Hercegovine uopće ne predstavlja BiH, nego je neizabrani europski dužnosnik zadužen za provedbu zastarjelog sporazuma. U prošlosti je njegov ured nekažnjeno smijenio stotine izabranih dužnosnika, parlamentaraca i državnih službenika, te je u tom procesu delegitimirao među građanima Bosne i Hercegovine temeljni cilj "slobodnih izbora" i "demokratskih institucija". Visoki predstavnik je i dalje politički utjecajan i ima ovlasti okončati političke i akademske karijere svakog građanina koji se usudi kritizirati njega i Daytonski sporazum, ili je sklon pozivati na ustavne promjene koje prijete propalom statusu quo.
Još jedno naslijeđe Daytona je nezgrapno Vijeće za provedbu mira ili PIC, izvorno formirano kako bi pružilo stratešku potporu vlastima u provedbi Daytonskog sporazuma, ali koje danas služi kao politička platforma za plasiranje suprotstavljenih vizija njegovih pedeset članova, posebno Rusije i Turske. Njegovi dvogodišnji sastanci diplomata u Sarajevu su blagodat za lokalne hotele, ali ih svi drugi praktično ignoriraju jer iz njih nikada ne proizlaze nikakvi konkretni prijedlozi za reformu. Konačno, postoji Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, sud u Haagu, čija je svrha bila pružiti pravdu žrtvama genocida i ratnih zločina, ali čiji je rad Sarajevo politiziralo, uz zlorabu tužiteljskih ovlasti kao sredstva za vođenje domaćih političkih bitaka. Sud će se konačno zatvoriti krajem ove godine, gotovo 25 godina od osnutka. S približavanjem zatvaranja Tribunala postavlja se pitanje da li bi druge institucije iz Daytonskog razdoblja trebale slijediti taj put i pružiti Bosni i Hercegovini prostor za disanje kako bi postala istinski suverena i neovisna država.
Daytonski sporazum okončao je brutalne borbe u Bosni i Hercegovini, ali nije pružio djelotvoran putokaz ka političkoj stabilnosti. Na neki način, nije ga ni tražio. Mračna strana Daytona, i izvorni grijeh koji sputava Bosnu i Hercegovinu do danas, jest da je pravno kodificirao etničko čišćenje. Ono što je sada Republika Srpska, bila je prije rata, etnički šarolik teritorij. Tijekom rata je brutalno protjeran velik dio bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Zapravo, Dayton je to legitimirao. Unatoč tome, među zapadnim dužnosnicima je postojala operativna pretpostavka koja u retrospektivi izgleda naivno, da će duboko usađene međuetničke napetosti u Bosni i Hercegovini, ustavne proturječnosti ustanovljene Daytonskim sporazumom i etničko čišćenje koje je njime prihvaćeno, biti postupno prevladani kroz euroatlantsku integraciju, posebno putem zakona, propisa i normi koje bi Bosna i Hercegovina morala usvojiti kako bi se kvalificirala za članstvo u Europskoj uniji. Ozbiljno su vjerovali da bi se integracijski procesi uklanjanja unutarnjih granica i umanjivanja značaj etničkih i nacionalnih identiteta koji se odvijaju unutar Europske unije konačno mogli početi odražavati i na ljude u Bosni i Hercegovine.
Zapravo, dogodilo se suprotno. Zanemarujući od početka ustavna proturječja Bosne i Hercegovine Europski dužnosnici nesvjesno sputavaju sposobnost te države da provede reforme koje samo stabilna država može usvojiti, te su s vremenom smanjili, a ne poboljšali njene izglede za članstvo u EU. Naime, što manje demokratski funkcionira država Bosna i Hercegovina, to su manji njezini izgledi za euroatlantsku integraciju. Štoviše, budući da nacionalni identiteti i s njima povezani zahtjevi za obnavljanjem unutarnjih granica ulaze u središte političkog života diljem Europe, narodi Bosne i Hercegovine manje su entuzijastični po pitanju odustajanja od vlastitog nacionalnog identiteta.
Posljedična sistemska odsutnost političke stabilnosti i neprestana korupcija koja iz nje proizlazi, negativno su utjecale na nacionalno gospodarstvo koje se jedva drži, unatoč tome što je od završetka rata primilo milijarde dolara u sigurnosnoj, ekonomskoj i drugoj podršci SAD-a i Europe. Nezaposlenost se kreće oko 40%, a nezaposlenost mladih najviša je u Europi, više od dvije trećine njih je bez posla. BiH se kotira najniže među svim europskim zemljama po indeksu Svjetske banke kojim se mjeri jednostavnost poslovanja. Siromaštvo je rašireno, potiče mlade i obrazovane ljude da napuste zemlju u rekordnim brojevima, čime nanosi ogroman demografski gubitak budućem gospodarskom razvoju zemlje. Usred siromaštva i besposlice, mladi su postali sve prijemčiviji za ekstremni nacionalizam i radikalni islam.
Odskočna daska za terorizam u Europi
U međuvremenu, teroristička prijetnja u Bosni i Hercegovini postala je ozbiljna jer su se ISIL-ovi borci s Bliskog Istoka vratili kući. BiH ima najveći broj boraca ISIL po glavi stanovnika u Europi, s nekoliko stotina mladih Bošnjaka koji su otišli u borbu u Irak i Siriju. Neometani od strane lokalnih vlasti, ISIL-ovi borci koji se vraćaju slobodni su radikalizirati svoje vršnjake, uključujući i otvoreno širenje ISIL-ove publikacije na lokalnom jeziku. Nije neobično vidjeti zastave ISIL-a kako se vijore u nekim selima. Regrutiranje ISIL-a nije jedini džihadistički problem. Dvadeset i pet godina utjecaja vehabija pod pokroviteljstvom Saudijske Arabije postalo je toliko snažno da postoje čitava vehabijska sela. S obzirom da građani Bosne i Hercegovine mogu putovati bez viza diljem Europske unije, ti se domaći teroristi lako mogu infiltrirati u Europu i pokrenuti napade. Ne čudi što su bosansko oružje i streljivo pronađeni kod počinitelja terorističkog napada na Charlie Hebdo u Parizu 2015. godine, u kojima je ubijeno 12 osoba i 11 ranjeno.
Čelnici srednjoeuropskih zemalja izrazili su ozbiljnu zabrinutost zbog rastuće prijetnje terorizma koja dolazi s Balkana. Bivši šef stožera češke vojske koji je služio u multinacionalnoj mirovnoj misiji u Bosni i Hercegovini upozorio je da teroristi mogu doći u Europu za nekoliko sati s Balkana, ističući kako EU ignorira njihovo korištenje te regije kao sigurnog utočišta. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nedavno je upozorila da u Bosni i Hercegovini ima najmanje 5.000 ekstremističkih vehabija i barem toliko njihovih simpatizera koji predstavljaju sigurnosni rizik za svoju zemlju i regiju, citirajući izvješća Hrvatske sigurnosne i obavještajne agencije. Austrijski ministar vanjskih poslova (sada najvjerojatnije budući kancelar) Sebastian Kurz upozorio je na sve veći utjecaj Saudijske Arabije i Turske na Zapadnom Balkanu, povezujući ga s netolerantnijom verzijom islama od onoga koji je bio povijesna norma u tom dijelu svijeta. Istaknuvši zloupotrebu religije kao političko oružje, bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović ležerno je odbacio te kritike kao islamofobiju.
Teroristički napad u BiH ne samo da bi doveo do terora i gubitka života, već bi mogao izazvati širi sukob između Hrvata, Srba i Bošnjaka. Teroristički napad koji bi se dogodio u takvoj klimi akutnog etno-političkog nepovjerenja bi hrvatska ili srpska zajednica doživljavala kao vjerski i nacionalno utemeljen napad. Hrvati i Srbi imaju užasne uspomene iz 1990-ih kada su "mudžahedinski bataljoni", sastavljeni od stotina međunarodnih boraca koji su bili u Afganistanu i našli se pod zapovjedništvom Armije BiH, počinili užasne zločine u srednjoj Bosni, uključujući i ceremonijalno odrubljivanje glava civila i ratnih zarobljenika. Nakon rata, stotine mudžahedina dobilo je bosansko državljanstvo, a uspostavili su i trajnu osnovu za osposobljavanje međunarodnog terorizma tijekom devedesetih godina. Dva od devetnaest otmičara u napadu 9. 11. prethodno su se borila u Bosni i Hercegovini kao mudžahedinski borci, kao i planer napada 9. 11. Khalid Šeik Muhamed.
Povijest popunjava vakuum
Balkanski kaos je predvidljivo privukao vanjska uplitanja. Ruski i turski regionalni utjecaj posljednjih je godina u porastu. Kao što je spomenuto, nakon 11. rujna Sjedinjene Države preselile su svoj globalni fokus na Bliski istok, ostavljajući Europskoj uniji zadatak konsolidacije mira i demokracije u Bosni i Hercegovini. Nakon godina neuspjelih reformskih pokušaja i preplavljena problemima vlastitog unutarnjeg upravljanja, EU više ne daje prioritet regiji niti ozbiljno uzima službeni prijem BiH u svoje članstvo, čime ostavlja za sobom vakuum moći koji su Rusija i Turska bile više nego zadovoljne ispuniti, jačajući etničke i političke turbulencije koje sve više razdiru zemlju. I Rusija i Turska podupiru svoje povijesne saveznike po vjerskoj liniji, Srbe i Bošnjake, a jedino Hrvati su siročad. Kroz strateška ulaganja svaka je stvorila sustav političke zavisnosti i pokroviteljstva koji hrani, a ne čini umjerenijim bosanski nacionalno utemeljeni secesionizam u slučaju Srba i nasilni centralizam u slučaju Bošnjaka. Turska je otišla dalje, proglašavajući Bosnu i Hercegovinu i širu balkansku regiju strateški važnim za svoje nacionalne interese, obzirom da predsjednik Recep Tayyip Erdogan slijedi svoje neo-otomanske pretenzije. Turska se otvoreno svrstava uz bošnjačka stajališta kroz svoje članstvo u Vijeću za provedbu mira. Ulagala je u prometni i bankarski sektor pod kontrolom bošnjačkih dužnosnika i time podržavala sarajevsku viziju zemlje kao centralističke države kojom dominiraju Bošnjaci.
Kao dio sveukupne strategije Moskve za obnovu strateškog utjecaja na Europu, Rusija aktivno podupire secesionističke težnje Republike Srpske, otvorenim lobiranjem za srpske interese u Vijeću za provedbu mira (Rusija je članica), kao i ulaganjem u industriju nafte i plina. Prošle je godine Rusija podržala srpski referendum kojim se nastojalo ojačati stav Republike Srpske protiv odluke Ustavnog suda da joj ospori službeni srpski dan državnosti, nakon što je Zapad zaprijetio upozorenjima da bi referendum bio protivan Daytonskom sporazumu. Četiri dana prije referenduma, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik otputovao je u Moskvu, gdje ga je srdačno pozdravio ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je nazvao referendum "voljom naroda". To može biti samo jedan primjer šire ruske strategije za preokretanje procesa euroatlantskih integracija i izgradnje političkih saveza s proruskim europskim čelnicima koji se protive europskom projektu, ali u balkanskom kontekstu, Rusija dodaje gorivo već užarenim međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini.
Ruska najdrskija intervencija na Balkanu je bila ona protiv najnovije članice NATO-a, Crne Gore, koja dijeli granicu sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Crna Gora je optužila Rusiju da je orkestrirala pokušaj oružanog puča u listopadu uoči nacionalnih izbora kako bi spriječila njeno članstvo u NATO-u. Desetak naoružanih srpskih vojnih veterana pod vodstvom dvaju ruskih operativaca prešlo je u Crnu Goru s namjerom da se ubije prozapadnog čelnika zemlje Milu Đukanovića. Crnogorska policija uhitila je navodne atentatore prije no što su mogli djelovati, ali naknadna istraga otkrila je da su Rusi, Eduard Shishmakov i Vladimir Popov, agenti GRU-a (ruska vojna obavještajna služba). Nije nemoguće zamisliti Putina kako iskorištava bosanskohercegovačku ustavnu krizu 2018. godine kako bi podržao odcjepljenje Republike Srpske i dobio još jednog balkanskog saveznika. Ako tada izbiju nasilni sukobi, Putin bi mogao biti u iskušenju da jednostrano otpremi "mirovne snage za zaštitu Srba" protiv bošnjačkih oružanih snaga, ponavljajući time hibridni model intervencije iz istočne Ukrajine kojim bi Moskva opravdavala raspoređivanje svojih snaga u središtu Europe.
Što dalje?
Bosna i Hercegovina je zamrznuta u vremenu, guši se pod zastarjelim mirovnim sporazumom koji joj ne donosi mir, stabilnost ili prosperitet. Daytonske međunarodne institucije su možda prvobitno bile uvedene s dobrom namjerom i imaju zasluge za okončanje balkanskih ratova, ali ne daju mogućnosti za izvlačenje zemlje iz strukturalnog labirinta. U međuvremenu, međunarodni podupiratelji Daytona su se počeli više baviti vlastitom budućnošću, a ne budućnošću BiH, nekada zagovarajući više istovjetnog pristupa, a nekada nasilno ustanovljenje novog trans-bosanskog identiteta populaciji koja se tome odupire. Svako takvo hiper-centralizirano rješenje koje Bošnjacima daje punu kontrolu nad zemljom pomoću njihove demografske većine izazvalo bi otvorenu pobunu Srba. Za Hrvate bi to značilo njihov nestanak kao konstitutivnog naroda. Kako je prošlo više od dvadeset godina od potpisivanja Daytona, nekadašnja uvjerenja da će ustavna nefunkcionalnost BiH biti stavljena pod kontrolu i prevladana uključivanjem u šire euroatlantske institucije više nisu vjerodostojna, te ne nude građanima Bosne i Hercegovine nikakav realan put za nadilaženje njihovih političkih i ekonomskih frustracija i njihovu zamjenu nadahnućem i nadom u budućnost. U stanju takve zapostavljenosti, očajanje koje vlada u društvu jača privlačnost lokalnih nacionalističko-populističkih snaga, koja inače preplavljuje Europu, ali koja u kontekstu postojećih previranja u Bosni i Hercegovini može izazvati nasilje. Najvažnije, za 3,5 milijuna građana život je postao bijedan, a nove generacije napuštaju zemlju u sve većem broju.
Premda je kriza Bosne i Hercegovine doista blijeda u usporedbi s onima u ostalim zemljama bliskim Europi - Siriji i Libiji - ostaje činjenica da ona sadrži sjeme regionalne fragmentacije koja brzo može preći iz stadija regionalne smetnje u stratešku prijetnju koja će ponovo zahtijevati ogroman obim političkih, ekonomskih i sigurnosnih ulaganja koja će se morati plaćati zajedno s već preskupim sustavom euroatlantskog odgovora na postojeće prijetnje. Prijetnje budućih terorističkih napada povezanih s kampovima ISIL-a na teritorijima koje kontroliraju Bošnjaci, širenja nasilja među različitim zajednicama koje zahvaća više balkanskih država, neobuzdanih migracija, te ruskog vojnog avanturizma u Republici Srpskoj uz izliku "očuvanja mira" zaslužuju obnovu visoke razine pozornosti i rješavanje postojećih problema.
Budući da Europa ne može sama preuzeti ovu odgovornost, jednostavno ne postoji alternativa američkom vodstvu. Nema sumnje da je visoka sposobnost Europske unije da igra kritičnu diplomatsku ulogu u oblikovanju globalne politike prema globalnim izazovima - njezin odgovor prema ruskoj agresiji na Ukrajinu je najistaknutiji - ali kao zajednica suverenih država ona to može činit samo kao partner jakog američkog angažmana. Obrnuto, vodstvo SAD-a bez ravnopravnog partnerstva s Europom i njezinom pratećom aparaturom političkih, gospodarskih i sigurnosnih institucija bilo bi također gubitničko. Obje su potrebne. Do danas, što se tiče Balkana, SAD su igrale ulogu mlađeg partnera i ova diplomatska formula nije uspjela.
Obzirom da je žestoko pogođen regionalnim krizama na više strateških mjesta, posljednja stvar koju Washington DC treba je regionalna implozija u srcu Europe. Ili se sada bavite njom dok se njome može rukovati ili se kasnije suočite s daleko većim troškovima. Ironično, dolazak nove američke administracije, koja je otvoreno nenaklonjena internacionalizmu koji teži izgradnji nacija i stoga nije posvećena Daytonu, ima jedinstvenu priliku da formira novi diplomatski tim i počne s primjenom osvježenog i realnijeg pristupa rješavanju kaosa u Bosni i Hercegovini. Bez službene promjene politike američke administracije, State Department će se, poput njegovih europskih kolega, nastaviti kao robot držati pozicije Daytona. No, kako bi izgledao osvježeni, post-Daytonski pristup pod vodstvom SAD-a?
1. Najprije, i najhitnije, Trumpova administracija mora, na razini pomoćnika ministra SAD-a za Europu i Euroaziju, te u suradnji s našim europskim saveznicima, pritisnuti Sarajevo da se pridržava odluke Ustavnog suda BiH o izmjeni Izbornog zakona po pitanju izbora izaslanika u zakonodavni Dom naroda Federacije. Trenutno američka vlada održava diplomatske odnose s Bosnom i Hercegovinom preko zamjenika pomoćnika državnog tajnika, dakle preko diplomatske razine koja prenosi, a ne formulira vanjsku politiku SAD-a. Slanje novog političkog predstavnika na višoj razini poslalo bi pozitivnu poruku podjednako Bošnjacima, Srbima i Hrvatima da Washington, DC ponovno uspostavlja globalno vodstvo. Izlazak iz trenutno postojeće slijepe ulice bi riješio akutni ustavni zastoj i omogućio održavanje već zakazanih općih izbora, čime bi se osigurao potreban manevarski prostor za svježiji i sustavniji pristup stabilizaciji zemlje na duži rok.
2. Osvježeni transatlantski pristup pod vodstvom SAD-a zahtijeva nekoliko ključnih elemenata. Najvažnije je ukinuti Daytonske zastarjele i neučinkovite institucije, od kojih su mnoge, poput Ureda visokog predstavnika i Vijeća za provedbu mira, već suočene sa smanjenjem najvećeg dijela svojih nekadašnjih ovlasti. Zatvaranje ICTY-a daje jasan presedan u tom smislu. Ako želimo da Bosna i Hercegovina funkcionira kao zrela i suverena država, onda moramo okončati ono što je zapravo podjela suvereniteta s međunarodnom zajednicom. To nije država, to je lažni protektorat. Svi znaju da ove institucije služe kako bi zauzimale mjesto dok ne oživi globalni napor koji bi potaknuo uvođenje učinkovite ustavne arhitekture. Slično tome, moramo odmah odbaciti tri suca koji nisu državljani BiH a koji se nalaze u njezinom Ustavnom sudu. Najopasnija prijetnja demokratskom legitimitetu je kada građani više ne vjeruju da slobodni izbori i upravljačke institucije odražavaju "volju naroda" i jednostavno prestanu sudjelovati, ostavljajući politički prostor nebranjenim od ekstremističkih elemenata koji ga zaposjedaju. Vraćanje punog suvereniteta ponudit će građanima Bosne i Hercegovine nove i ojačane razloge za sudjelovanje na izborima sljedeće godine.
3. Istodobno, treba zamijeniti Daytonsku arhitekturu tripartitnom skupinom Sjedinjenih Država, Europske unije i NATO-a. Takva bi skupina donijela na stol i institucionalni oporavak, potisnula zlonamjerne aktere Tursku i Rusiju, te vratila uvjerenje svih skupina u Bosni i Hercegovini da Europa i Sjedinjene Države ponovno zajednički gledaju ozbiljno na njihovu budućnost. Tripartitna skupina olakšala bi prijelaz od sterilnih Daytonskih institucija prema odgovornijim i odgovornim institucijama uprave, izravnije integrirala zemlju u sigurnosne mehanizme NATO-a, olakšala pristup europskim programima ekonomske potpore i uključila američku moć za posredovanje predvođenje kroz političke sporazume. Tripartitna skupina bi posebno donijela diplomatsku vjerodostojnost i stručnost, koje bi pomogle čelnicima BiH u usklađivanju ustavnih odnosa između njezinih konstitutivnih naroda na stabilnijim i pravičnijim temeljima i pojednostavljenju upravljačkih struktura koje su prevelike, nezgrapne i skupe.
4. Kakav je ovaj novi temelj? Evo ključa nefunkcionalnosti BiH. Vrijeme je da Europa, Sjedinjene Države i čelnici zemlje iskreno sagledaju temeljnu jezgru neuspjeha ove države i priznaju da je vladavina utemeljena na jednoj državi, dva entiteta i tri konstitutivna naroda nerealna u praksi baš kako to i zvuči kad se izgovori. Neprekidna kratkovidna vjera u održavanje jedinstva bosne i Hercegovine u takvim nelogičnim uvjetima je apsudrna i njezinom narodu čini veliku štetu, držeći ga desetljećima u beznadnom i prisilnom "zajedništvu". U okviru revitaliziranog i pravednijeg ustavnog uređenja - jedne federalne države s po jednim unitarnim entitetom za svaki od triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, tipično političko trgovanje koje se odvija u normalnim demokracijama konačno bi se moglo ukorijeniti. Štoviše, to bi smanjilo otežalu javnu upravu zemlje, bilo bi financijski održivo i smanjilo bi opseg korupcije vlasti.
Zapravo, reforma Bosne i Hercegovine kao stabilnog, federalnog sustava s tri entiteta nije nova ideja, jer je tu ideju ranije predložila od State Departmenta podržavana Međunarodna krizna skupina (ICG), koja je u svom završnom izvješću o ovoj zemlji 2014. godine predložila ustanovljenje Trećeg entiteta, pri čemu bi Federacija "bila podijeljena na dva entiteta, s bošnjačkom i hrvatskom većinom." ICG je naveo unutarnje političke prepreke pri njegovom ustanovljenju, ali ga je i promatrao kao put k izlazu iz sadašnjeg vrtloga:
Nema ničeg inherentno krivog u hrvatskom entitetu. To bi riješilo mnoge probleme: ne bi bilo dodatnih potreba za kantonima, a odnosi između države i entiteta, te između entiteta i općina, mogli bi biti konzistentni diljem Bosne. Umjesto zapletene federacije entiteta i naroda, zemlja bi bila normalna federacija teritorijalnih jedinica, št jeo dizajn mnogih uspješnimh europskih primjera. Etničke kvote mogu se zamijeniti regionalnom zastupljenošću i zaštitom temeljnih ljudskih prava.
Premda to ne kažu izričito, Europljani se slažu. Već spomenuta Rezolucija Europskog parlamenta također poziva na preobrazbu BiH "u potpuno djelotvornu, inkluzivnu i funkcionalnu državu koja se temelji na vladavini prava, koja jamči jednakost i demokratsku zastupljenost svih konstitutivnih naroda ..." i na "načela federalizma, decentralizacije i legitimne zastupljenosti ...". Državna struktura s dva entiteta ne može to osigurati. Rješenje s tri entiteta može. Sa stvarnom političkom ravnopravnošću i stvarnim političkim predstavljanjem za sva tri konstitutivna naroda, nestala bi ustavna dinamika koju je ICG okrivio za poticanje nacionalno utemeljenih sporova i egzistencijalnih strahova od drugih.
Kako strahovi od nasilne fragmentacije budu opadali, građani Bosne i Hercegovine će zahtijevati od svojih izabranih dužnosnika bolje upravljanje i kompetentne javne službe. Postojeći strahovi koji danas održavaju etničke podjele mogu ustupiti mjesto standardnim zahtjevima građana prema izabranim čelnicima. Srbi i Hrvati, koji trenutno gledaju na svoje matične zemlje Srbiju i Hrvatsku kao na sredstva za vođenje vlastitih domaćih političkih bitaka, umjesto toga bi se usmjerili prema unutarnjim pitanjima kako bi svoju energiju i sredstva usmjerili na funkcioniranje domaće uprave.
S unutarnjom normalizacijom Bosna i Hercegovina može postati snažnije suveren, stabilniji i samopouzdaniji kandidat za ispunjavanje zahtjevnih obveza za postupno uključivanje u euroatlantske institucije. Uključivanje u Akcijski plan članstva u NATO-u, s kojim se slažu Bošnjaci, Srbi i Hrvati pruža, na primjer, samo jednu od bezbrojnih mogućnosti za brzi napredak koje bi postale dostupne ovoj krhkoj državi. Bošnjacima bi gubitak kontraproduktivnog sustava dominacije nad njihovim entitetskim partnerima, koji tome pružaju otpor, bio nadoknađen njihovim vlastitim entitetom, uz vjerodostojnu perspektivu euroatlantske integracije, te prosperiteta i političkog prihvaćanja koje dolazi s njom. Važno je da Bošnjaci usmjere svoju energiju i resurse na izgradnju vlastite kulture i razvijanje svog identiteta, umjesto da opstruiraju druge zajednice i tretiraju ih kao egzistencijalne prijetnje.
Malignim akterima - unutarnjim i vanjskim – oduzele bi se mogućnosti koje im kaos pruža za promoviranje svojih parazitskih planova. Separatistički pritisci bi se zapravo smanjili jer čelnici svakog od entiteta više ne bi mogli opravdati ideju o odvajanju pred svojim biračima ili međunarodnom zajednicom nepremostivom ustavnom nefunkcionalnošću. Bez međunarodnog priznanja, bilo kojem entitetu koji bi se odvojio bi bio blokiran pristup privatnim i globalnim kreditnim tržištima, posebice Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci, uslijed čega se to odvajanje financijski ne bi moglo podnijeti. Ako bi, međutim, građani bilo kojeg od njih iz bilo kojeg razloga htjeli mirno se razdružiti, mogli bi to učiniti po nenasilnom modelu čehoslovačkog „Baršunastog razvoda“, umjesto ponavljanja brutalnog raspada bivše Jugoslavije.
Dnevnik.ba