To u intervjuu za Blic tvrdi povjesničar Željko Vujadinović. On, između ostalog, ističe kako trenutna situacija u BiH podsjeća na stanje ravnoteže između dva bloka u vrijeme hladnog rata.
- Na očuvanju ravnoteže u povijesti je funkcionirao sustav odnosa među velikim silama, a njeno narušavanje uvijek je proizvodilo opasne krize – kaže Vujadinović.
Ima li daytonska BiH budućnost?
- Ima, ukoliko se ne poremeti sustav ravnoteže uspostavljen Daytonskim sporazumom, odnosno ukoliko se na nivo BiH delegiraju poslovi i zadaci za koje postoji entitetska suglasnost. S druge strane, često se postavlja pitanje posjeduje li BiH povijesno opravdanje za svoju egzistenciju.
Kakvo je vaše mišljenje?
- Prema „Stenogramima o podjeli Bosne“, nekadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman smatrao je kako bi opstanak BiH bio „povijesni apsurd“. To nije jedini karakterističan primjer. Trebalo bi istaći da daytonski sustav ravnoteže zavisi i od odnosa među velikim silama.
U kom smislu?
- Na Balkanu se ukrštaju interesi SAD, Velike Britanije, Njemačke, Rusije i Turske. U vezi s BiH i Srbijom, uobičajeno je da se ti složeni procesi pojednostavljuju pitanjem o opredjeljenju između članstva u NATO ili ulasku u savez sa Rusijom. Činjenica je da je EU prepoznatljivija kao prostor koji objedinjuje vojna organizacija NATO, nego kao jedinstven gospodarski, financijski, politički, kulturološki, a pogotovo nacionalni identitet. Europska unija nije ostvarila političku emancipaciju u odnosu na SAD.
Diplomate pojedinih zapadnih zemalja naglašavaju kako je budućnost BiH jedino u euroatlantskim integracijama.
- Smatram kako drugog puta uvijek ima. Uostalom, alternative su europsko dostignuće. Ne postoji suglasnost u BiH o tom pitanju, pa je jedino trenutno rešenje zastupanje politike neutralnosti. Ne može se zanemariti ni negativno povijesno iskustvo koje su u srpskom narodu proizvela NATO bombardiranja 1995. i 1999, kao i traženje ideoloških opravdanja za njih.
Nedavna prvostupanjska presuda Haškog suda generalu Mladiću aktualizirala je ranija pitanja o uzrocima i karakteru rata 1992–1995. Jesu li o njima ustanovljene „tri istine“ i jesu li ih, ustvari, oblikovale presude samog Suda?
- Suđenje za ratne zločine civilizacijsko je dostignuće. Problem nastaje onda kada sud za ratne zločine postane sredstvo političkog pritiska, odnosno kada se ponaša kao strana u sukobu. Ta karakteristika odnosi se na rad Haškog suda, i pored njegovih ostvarenja u procesuiranju ratnih zločina na prostoru nekadašnje SFRJ. Da se razumijemo, istina je samo jedna. A da bi o istini trebalo zajedno govoriti znali su još stari Grci.
Je li, onda, moguće pomirenje među narodima BiH?
Pravda, odnosno istina, vodi pomirenju, a njegova suština je opraštanje. S druge strane, valjalo bi se pozabaviti dubinskim uzrocima nedavnog sukoba. Oružani sukob na prostoru bivše SFRJ jedinstven je proces, a ne zbir odvojenih ratova. Pored ostalog, jedan od njegovih dubinskih uzroka su sukobi na bazi vjerske netolerancije. Zato, posebno u BiH, sukob od 1992. do 1995. ima odlike građanskog rata s izraženom vjerskom podlogom.
Dnevnik.ba