Piše: Stojan Nikolić, Dnevnik.ba
Glavna obilježja zdravstva u Federaciji i Županiji hercegovačko-neretvanskoj danas bi mogla biti duga čekanja, nezadovoljni liječnici, sestre i tehničari i nedostatak moderne medicinske opreme. Liječnici su s pravom nezadovoljni niskim plaćama, neplaćenim radom i slabim mogućnostima napredovanja. Teško odolijevaju primamljivim ponudama iz europskih i arapskih zemalja. Kako odbiti plaću veću od 3.200 eura liječnika specijaliste, veću od 5.000 eura liječnike subspecijaliste i primariujusa ili 2.300 eura za sestre i medicinske tehničare. Odlaze jer „tamo“ nema nepotizma političkih stranaka, ni jedan radni sat im nije zakinut, brzo napreduju i ne može se dogoditi da jedna sestra radi za više pacijenata od standarda. To im ovdje ne može osigurati postojeći sustav zdravstvenog osiguranja. Dugogodišnje školovanje od upisa na fakultet do subspecijaliste košta državu oko milijun maraka. Svaki odlazak liječnika je poklon nekoj drugoj zemlji. Poklon vrijedan milijun maraka.
Zdravlje trpi „Daytonska rješenja“
Sustav zdravstvenog osiguranja jedan je od trulih proizvoda Daytonskog sporazuma i počiva na načelu podijeljene nadležnosti između Federacije i županija. Federacija donosi zakone i utvrđuje politiku, a županije bi trebale provoditi zakone i usklađivati organizaciju zdravstvene skrbi na svom teritoriju s politikom Federacije. One to ne čine.
Zakonom su zajamčena jednaka prava na zdravstvenu zaštitu svim osiguranim osobama u Federaciji „na načelima uzajamnosti i solidarnosti u okviru županija“. Već je tu proturječje: jednaka prava u Federaciji, a uzajamnost i solidarnost u županijama. U stvarnosti koliko županija toliko različitih sustava i mogućnosti ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja.
Federacija je utvrdila osnovni paket zdravstvenih prava 2009. godine. Već osam godina u županijama on se nejednako primjenjuje jer nisu ispunjeni propisani uvjeti potrebni za provedbu.
Županije nisu uskladile popis lijekova na recept s popisom lijekova na razini Federacije. Nisu izjednačene stope i osnovice doprinosa. Nisu poduzete aktivnosti za osiguranje nedostajućih sredstava u proračunima općina, županija i Federacije. Federalna vlada i ministar zdravstva nisu donijeli odluku o jednakopravnom financiranju nedostajućeg dijela financijskih sredstava po županijama za financiranje osnovnog paketa zdravstvenih usluga. Rok je prošao 2011. godine.
Federacija kao pilat pere ruke
Jednaku mogućnost ostvarivanja prava na zdravstvene usluge i terapiju lijekovima imaju svi osiguranici u Federaciji samo kada se zdravstvene usluge i lijekovi financiraju iz Fonda solidarnosti FBiH. I pored jednakih mogućnosti, mnogi osiguranici umru prije nego što birokracija Fonda odobri plaćanje lijeka.
Jedna od zadaća Fonda solidarnosti je ostvarivanje jednakih uvjeta za provedbu obveznog zdravstvenog osiguranja u svim županijama. Sredstva u Fond namiču se iz dijela doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje i iz proračuna Federacije. Sredstva iz doprinosa pristižu redovito, a iz proračuna djelomično. Petogodišnji prosjek do 2015. godine bio je samo 27%. Prikupljena sredstva se ne troše za izjednačavanje uvjeta zdravstvenog osiguranja po županijama. Obrazloženje Vlade je kratko: nema sredstava. Neizravna poruka županijama je: snađite se za novac. Federacija kao Pilat pere ruke.
Lažni podaci za raspodjelu sredstava
Razina i obim prava osiguranika, te dostupnost i kvaliteta zdravstvenih usluga u izravnoj su ovisnosti o visini prikupljenih sredstava. U tom pogledu među županijama u Federaciji postoje značajne razlike. Visina sredstava ovisi o mnogim čimbenicima: od stupnja obuhvata stanovništva obveznim zdravstvenim osiguranjem, od visine osnovice i stope za obračun doprinosa, tupnja zaposlenosti, visine plaća zaposlenih, stupnja naplativosti sredstava , doprinosa, visini premije...
Obuhvatnost stanovništva obveznim zdravstvenim osiguranjem u 2016. godini bilo je u Federaciji 90,61%, u Županiji hercegovačko-neretvanskoj 87,59%, Zapadno-hercegovačkoj 85,19%, Herceg-bosanskoj 58,86%. Od stotinu stanovnika u Općini Čitluk osigurano je 96, a u Općini Ravno samo 29. U Mostaru 89. Županije Bosansko-podrinska i Sarajevska imaju više osiguranika nego stanovnika. Jedan od ta dva broja mora biti lažan.
Osnovice i stope doprinosa nisu izjednačene u svim županijama ni za jednu kategoriju osiguranika za koju su nadležne županijske vlasti. Negdje je to paušal od 6 do 9 maraka, a negdje je ista osnovica, bruto plaća u Federaciji, ali stope različite. U Županiji hercegovačko- neretvanskoj stopa je 2%, u Zapadno-hercegovačkoj 2,5%, u Herceg-bosanskoj 0,75%.
Prosječna neto plaća u Federaciji u 2016. godini bila je 839 maraka. Po županijama je različita. Od 730 maraka u Posavskoj i Zeničko-dobojskoj do 1018 maraka u Sarajevskoj. U Hercegovačko-neretvanskoj je 928, u Zapadno-hercegovačkoj 759 i Herceg-bosanskoj 848. U Županiji je najmanja u Čitluku 582 marke, najviša u Ravnu 1.161 i Mostaru 1.042 marke
Porezni prihodi po glavi stanovnika u Federaciji u 2016. godini bili su 156 KM. Najmanje u Herceg-bosanskoj županiji 96, a najviše u Sarajevskoj 287. Tri puta više. Na drugom mjestu je naša Hercegovačko-neretvanska sa 202, na četvrtom Zapadno-hercegovačka sa 164 marke. Druge su ispod federalnog prosjeka.
Zbog različitih prihoda različita je i potrošnja. Prosječna potrošnja lijekova na recept u sarajevu je 175 KM, a u Županiji posavskoj 37. Skoro pet puta manja. U Federaciji prosjek je 93 marke, u Županiji hercegovačko-neretvanskoj 65. Zapadno-hercegovačkoj 58, Herceg- bosanskoj 61. Slično je i s prosječnom potrošnjom iz obveznoga zdravstvenog osiguranja po jednom osiguraniku. Iako su propisani zajednički kriteriji cijena liječenja iste bolesti nije ista. Prosječna potrošnja u Sarajevu je 893, a u Unsko sanskoj županiji samo 466 maraka. U Hercegovačko-neretvanskoj županiji 680, Zapadno-hercegovačkoj 518, Herceg-bosanskoj 603, u Federaciji 599.
Teško je u svim tim i drugim različitostima naći zajednički imenitelj.
Isprazni pokušaji izjednačavanja prava
Odlukom o najvišim iznosima izravnog sudjelovanja osiguranih osoba u troškovima zdravstvene zaštite, federalni parlament je pokušao izjednačiti prava osiguranika. Odluka je uzela u obzir socijalne prilike i vrste teških bolesti i utvrdila 27 kategorija osiguranika koji su oslobođeni plaćanja. Županije su bile dužne tijekom 2009. godine usuglasiti svoje propise s federalnom odlukom.
Odluku nisu prihvatile sve županije. Među njima je i Hercegovačko-neretvanska. Umjesto plaćanja po vrstama zdravstvenih usluga uvele su markice ili premije u različitim iznosima od 15 do 30 maraka. Hercegovačko-neretvanska 20 KM. Odlukom Skupštine Hercegovačko-neretvanske županije, suprotno federalnoj, nitko nije oslobođen plaćanja participacije, čime je prekršen federalni propis. Zavod zdravstvenog osiguranja dužan je provoditi tu nezakonitu odluku. Ministarstvo zdravlja Federacije je obvezno pratiti poštuju li županije federalne odluke i, ako ne poštuju, primijeniti kaznene mjere. Federalno ministarstvo to ne čini.
Sustav financiranja zdravstvene zaštite se oslanja na oporezivanje plaća i prihoda od samostalnih djelatnosti te proračune općina i županija. Od sredstava prikupljenih. za financiranje zdravstvene zaštite 25% je od doprinosa na plaće zaposlenih, a manje od 3% iz proračuna. Sadašnja jedinstvena stopa utvrđena federalnim zakonom od 16,5% na bruto plaću jedna je od najvećih u regiji. Ukupna sredstva prikupljena u 2016. godini iznosila su više od milijardu i šesto šezdeset milijuna maraka, a utrošena više od milijardu i sedam stotina milijuna.
„Država“ zaštitnik neplatiša
Očito je kako prikupljena sredstva nisu dovoljna za pokriće troškova zdravstvene skrbi. Ne toliko zbog nemogućnosti sustava da osigura sredstva, koliko zbog ozbiljne neučinkovitosti naplate prihoda. Nema kulture plaćanja poreza i pridržavanja zakona. Tomu treba dodati i diskriminaciju vlada Federacije u korist velikih javnih gospodarskih društava (željeznice, rudnici …) koja im je omogućila neplaćanje ili odgođeno plaćanje poreznih dugova. Najveći porezni dužnici su javna gospodarska društva. Ovih dana Vlada Federacije uplaćuje doprinose unatrag dvadeset i dvije godine. Koliko je za to vrijeme bilo blokiranih računa i prisilnih naplata s kamatama od srednjih i malih poduzetnika?! Privatnih i državnih. Što reći za županiju iz koje se na posljednjem popisu poreznih dužnika nalaze Skupština Županije, ministarstva unutrašnjih poslova, gospodarstva, obrazovanja i pravosuđa i uprave, te Županijsko braniteljstvo, Županijski i Općinski sud.
Nažalost, među poreznim dužnicima ima i zdravstvenih ustanova kojima su porezi glavni izvor prihoda.
Za nadzor plaćanja i prisilnu naplatu zadužene su Federalna i županijske Porezne uprave. Tako na glavni izvor prihoda, sustav zdravstvene skrbi ne može utjecati. Suočen s tim problemom, Zavod zdravstvenoga osiguranja Hercegovačko neretvanske županije je sam organizirao svoju službu za praćenje prihoda. Služba je utvrdila 1.851 neurednog platišu. Za tri godine ostali su dužni 40 milijuna KM zdravstvenoga doprinosa. Četrdeset i dva aktivna dužnika ne izmiruju obveze više od pet godina. I znakovito, imaju zabilježeno 527 obveznika dužnika koji nisu u bazi podataka Porezne uprave. Porezna uprava zadužena za nadzor i prisilnu naplatu ne zna za 527 dužnika!
I u Županiji najveći dužnici su državna (javna) gospodarska društva. Zavod je zaključio sporazume o obročnoj otplati dugova s 42 državne tvrtke i 898 privatnih. Prosječni dug državnih tvrtki je 40 puta veći od prosječnog duga privatnih (401.043:10.031 KM).
Činjenjem ili nečinjenjem Županija oduzima sredstva koja pripadaju zdravstvenoj skrbi. To smanjuje kvalitetu zdravstvenih usluga i osiguranici ne dobivaju ono što bi trebali dobiti. Tek 2017. godine Vlada HNŽ-a, s 20 godina zakašnjenja, je donijela svoje propise kojima se regulira pravo na porodiljske naknade koje se trebaju isplaćivati iz proračuna Županije. Za isplaćena sredstva porodiljama u tom razdoblju poslodavci tuže Zavod koji je do sada isplatio oko milijun maraka. Koliko će još isplatiti teško je dokučiti. Na zahtjev Zavoda za povrat isplaćenih naknada iz Županije su lukavo odgovarali nemamo propisa i ne možemo to unijeti u proračun.
Godine 2010. Skupština Županije je usvojila odluku o prihvaćanju kredita za modernizaciju Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, Kantonalne bolnice „dr Safet Mujić“ Mostar i Opće bolnice Konjic od Saudijskog fonda za razvoj i Export import banke Republike Koreje. Godinu dana kasnije, Vlada Županije usvaja odluku kojom nalaže Upravnom vijeću Zavoda donijeti odluku u najkraćem roku o preuzimanju obveza po zaključenim ugovorima o kreditima. Upravno vijeće je usvojilo odluku o preuzimanju obveza i do kraja 2016. godine Zavod je isplatio oko devet i pol milijuna maraka. Ostao je dug veći od 43 milijuna. Pored toga, Zavod je isplatio i kredit za iste namjene Razvojnoj banci Federacije BiH u sumi od šest milijuna maraka.
Preuzimanje obveza po kreditima nije u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti jer se sredstva za te namjene osiguravaju u proračunima županija sukladno planu i programu mjera zdravstvene zaštite na području županije. Zbog nerada i očito nezakonitog djelovanja Vlada Županije, preko županijskoga Zavoda, svoje proračunske obveze podmiruje iz sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja i time izravno šteti osiguranicima.
S druge, pak, strane ni zdravstvene ustanove nisu u stanju naplatiti obavljene usluge. Sveučilišna klinička bolnica Mostar pruža usluge osiguranicima iz Hercegovačko-neretvanske i Zapadno-hercegovačke županije. Za usluge koje im je pružila bolnica u razdoblju od 2010. do 2016. godine ostale su dužne više od 170 milijuna maraka. Prosječno godišnje više od 28 milijuna. Zapadno-hercegovačka županija nije uplatila ni polovicu obavljenih usluga. Kada bi bolnica imala godišnje tih 28 milijuna maraka imala bi dovoljno i lijekova i medicinskog materijala. Dakako, liječnici bi imali bolja primanja i primjerenije uvjete rada i napredovanja, manje razloga za odlazak, a država ne bi davala besplatne milijunske poklone.
Zašto su promjene daleko?
Nedavni štrajk liječnika trebao bi služiti kao jasno upozorenje Vladi Županije kako treba ozbiljno razmotriti planiranje proračuna i praksu trošenja. Kolektivnog ugovora na razini Federacije vjerojatno neće biti. Federalna vlada može dati suglasnost na ugovor tek kada dobije suglasnost na dogovoreni tekst ugovora od vlada županija. Osam županija, osim Tuzlanske i Bosansko-podrinske, pokušale su tijekom 2017. godine dogovoriti zajednički ugovor. Pregovarački timovi vlada i Samostalnog sindikata doktora medicine i stomatologije održali su četiri sastanka i dogovorili nastaviti pregovore na županijskoj razini. Sindikat može zatražiti sve što želi, političari obećati, ali ako ne bude uspostavljen pravilan sustav upravljanja sredstvima namijenjenim za zdravstvenu skrb, obećanja i zahtjevi neće, niti mogu, biti ispunjeni.
Za promjenu sustava zdravstvene skrbi u Federaciji, za njegovu financijsku održivost i jednak pristup zdravstvenim uslugama svim osiguranicima potrebni su novac, vrijeme i politička volja. Ništa od toga nemamo.
Dnenik.ba