Imenovanje Marije Pejčinović Burić za hrvatsku ministricu vanjskih i europskih poslova u lipnju prošle godine, kad je s te pozicije odstupio dotadašnji ministar Davor Ivo Stier, nikoga nije iznenadilo. S jedne strane, kao državna tajnica u tom ministarstvu bila je Stierova desna ruka, a bogato iskustvo u diplomaciji, obnašanju visokih dužnosti u Ministarstvu te pregovorima o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji čine ju jednim od najkvalificiranijih i najkvalitetnijih hrvatskih diplomata. Uz njezino ime uglavnom se vežu visoka profesionalnost, obrazovanost, odmjerenost i damsko držanje. Međutim, mnogi su u Hrvatskoj bili iznenađeni kad su čuli da je Marija Hercegovka, podrijetlom iz Ljubuškoga, konkretnije iz Klobuka, gdje je odrasla u obitelji poznatih prosvjetnih djelatnika i pohađala osnovnu školu. Tijekom gimnazijskih dana u Ljubuškom, igrala je za ženski klub Izviđač, a njezine kolegice i oni koji su pratili sport u Hercegovini kasnih sedamdesetih i početkom osamdesetih tvrde da je bila jedna od najnadarenijih u povijesti tog kluba. Uostalom, to se potvrdilo kasnije u Zagrebu, gdje je nastavila igrati za Trešnjevku i Lokomotivu. U Zagrebu je uspješno završila Ekonomski fakultet, a nakon toga je u Parizu, Londonu i Salamanci usavršavala engleski, francuski i španjolski jezik, istodobno radeći i financirajući svoj boravak. Nakon povratka 1988., radila je u Končar Inženjeringu kao stručna suradnica za vanjsku trgovinu, odakle je 1991. otišla na dužnost glavne tajnice Europskog doma u Zagrebu i zamjenice glavnog tajnika Europskog pokreta Hrvatska. Od tada do danas vezana je uz pozicioniranje Hrvatske unutar Europe, s izuzetkom od 1997. do 2000., kad se ponovno vratila u svijet menadžmenta kao direktorica korporativnih komunikacija Plive. Početkom procesa europskih integracija 2000. postala je pomoćnica ministra u novoustrojenom Ministarstvu europskih integracija te je vodila neke od najodgovornijih poslova na tom putu. Bila je državna tajnica i ključna suradnica i hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović dok je vodila vanjske i europske poslove u Vladi Ive Sanadera. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova preuzela je u prilično izazovnim vanjskopolitičkim okolnostima, kad su Hrvatskoj došli “na naplatu” višegodišnji diplomatski propusti i defanzivne politike. Iako joj dnevne aktivnosti ne ostavljaju puno slobodnog vremena, rado prati sva zbivanja u svome zavičaju i redovito posjećuje Ljubuški.
Prateći vaš životni i profesionalni put, logično se nameće pitanje – koliko je bilo potrebno truda i rada za takvu besprijekornu karijeru. S obzirom na to da ste startali iz malog Klobuka, jeste li se ikada osjećali zakinuto, za razliku od kolega koji su odrastali, primjerice, u Zagrebu i kojima su od rođenja bile dostupne sve mogućnosti?
- Klobuk je zaista posebno hercegovačko mjesto, zanimljivo već i po samom svome imenu. Mnogi događaji, priče i legende koje se uz njega vežu bili su važnim dijelom mog najranijeg djetinjstva i odrastanja. Moj djed je bio jako ponosan na svoj kraj i tu je ljubav prenio i na mene. On je smatrao Klobuk “najvećim selom na svijetu”, a ja nisam imala nikakvog razloga sumnjati u tu njegovu istinu. Vjerujem da je to odredilo i moj osjećaj vrijednosti koji se temeljio na stavu kako je svatko velik onoliko koliko se trudi i radi na sebi te kakve uspjehe svojim radom postiže. Stoga sam se jednako dobro osjećala u svakoj sredini u kojoj sam živjela, a putevi su me vodili na razna daleka mjesta. Sigurnost uvijek dolazi iznutra, a glavne temelje za nju postavljaju roditelji, odnosno obitelj, i zasadi koje baštiniš iz ranog djetinjstva i mladosti. Osamostalila sam se sa samo 17 godina odlaskom na studij, a Zagreb je od tada postao moj grad i moj novi dom. Radne navike, znanja i vještine koje sam stekla u rodnoj Hercegovini bili su temelj na kojem se moglo odlično dalje graditi i nikada nisam osjećala da u bilo čemu zaostajem za drugima. Dapače, bili su mi i ostali dodatna snaga i poticaj u karijeri.
Što biste iz vlastitog iskustva preporučili mladima iz Hercegovine koji danas planiraju svoju budućnost?
- Sve što sam napravila svoje temeljno izvorište ima u stalnom učenju, upornosti i predanosti radu, kao i znatiželji koja uvijek gura dalje te, naravno, viziji ili snu, kako hoćete to nazvati. Ja sam tako već na početku gimnazije odlučila kako ću jednog dana otići učiti francuski jezik u Pariz. To baš nije bio tipičan san mlade tinejdžerice tog doba. Nisam uopće znala kako ću do toga doći, ali želja i vjera bile su tu i to se nakon studija i ostvarilo. Iskustvo obrazovanja i boravka u stranoj zemlji za mene je bilo neprocjenjivo bogatstvo - iskustveno, kulturološki i profesionalno. Nakon toga sve razložnije stavite na svoje mjesto - bolje razumijete druge i više cijenite svoje. Međutim, ne mislim da postoji savršeni recept za uspjeh. Današnje vrijeme daje više izbora, mogućnosti, ali i postavlja daleko više izazova pred mlade ljude. Svjesna sam problema s kojima se suočavaju mladi danas zbog nedovoljnog broja radnih mjesta koja su temelj za planiranje budućnosti. Problem je to i mladih u Hercegovini, ali i Hrvatskoj te nizu europskih zemalja. Svaki trajni odlazak mladog čovjeka predstavlja neprocjenjivi gubitak za zemlju. Stoga je odgovornost na svima nama da stvorimo uvjete koji će omogućiti osiguranje egzistencije u domovini.
Kako doživljavate danas ljubuški kraj, njegove potencijale i mogućnosti?
- Prirodne ljepote ljubuškog kraja ugrađene su u njegov krški hercegovački krajobraz, a bogata povijesna i kulturna baština i danas su jednako privlačne. Zemljopisni položaj, rijeka Trebižat sa svojim slapovima i čista priroda veliki su potencijal za ovaj kraj kao turističko i gospodarsko središte. Ipak, najveće su bogatstvo ljubuškog kraja bili i ostali njegovi ljudi, radišni i vrijedni, ponosni i uporni. Vjerujem da se na tom temelju Ljubuški može dalje razvijati kao nezaobilazno turističko središte, osobito imajući u vidu i blizinu Međugorja.
Imaju li budućnosti Hrvati u Bosni i Hercegovini i ima li ova država europske budućnosti, s obzirom na nepostojanje želje i volje kod nekih lidera da se iziđe iz začaranog kruga, promijeni Izborni zakon, omogući ravnopravnost triju naroda i pokrenu nužne reforme?
- Hrvati BiH stoljećima obitavaju na tim prostorima i kao takvi moraju imati budućnost u svojoj državi. BiH je višenacionalna država, sazdana na temeljnom načelu konstitutivnosti triju jednakopravnih naroda i svih građana. To je zapisano u Ustavu BiH i dio je Daytonskog mirovnog sporazuma. Tri državotvorna naroda BiH, među kojima su Hrvati, bila su u ustavnim temeljima BiH i prije i poslije stjecanja njezine neovisnosti. Hrvatska ima i ustavnu i zakonsku obvezu skrbiti o Hrvatima BiH i, kao potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma, snažno je zainteresirana za jačanje održive BiH, za što je ključan ostanak i opstanak Hrvata na ovim prostorima. Hrvati moraju imati ista prava i mogućnosti kao i ostala dva konstitutivna naroda u BiH. Korak u tom pravcu je izmjena izbornog zakonodavstva na način da se Hrvatima osigura legitimna zastupljenost kako to predviđaju Ustav BiH i relevantne odluke Ustavnog suda BiH. Na tim temeljima vidim budućnost BiH, njezinu europsku perspektivu i budućnost njezina tri konstitutivna naroda, ali i svih njezinih građana. Jedino BiH usidrena u europske vrijednosti može jamčiti svojim građanima sigurnu i stabilnu budućnost, što želi i značajan dio njezinih građana, i to na temelju pravičnog izbornog zakonodavstva. To su i poruke koje prenosimo svojim partnerima u BiH te međunarodnoj zajednici.
Budući da ste često u kontaktu sa svjetskim središtima moći, postoji li volja u Bruxellesu i Washingtonu da se riješi agonija bosanskohercegovačke države i imaju li EU i SAD odgovor na turske i ruske igre glede dominacije na Balkanu?
- RH, kao država članica EU-a i NATO-a, razgovara sa svojim partnerima unutar obje organizacije o svim važnim vanjskopolitičkim pitanjima. Naravno da pridajemo veliku pozornost nama najbližem prostoru susjedne jugoistočne Europe, a u tom kontekstu BiH ima posebnu važnost za nas. Razgovaramo sa svojim američkim partnerima o suradnji, a s EU partnerima o potrebi jačanja koordinacije sa SAD-om u odgovoru na izazove u ovom dijelu Europe. To uključuje i političke, sigurnosne, gospodarske, institucionalne i sve druge izazove s kojima se suočava BiH. U tom je pogledu najbolji odgovor daljnji put država jugoistočne Europe prema euroatlantskim integracijama. U okviru tih procesa mi smo im spremni pomoći u jačanju otpornosti, političke, gospodarske, institucionalne i socijalne, kako bi se sami mogli nositi sa svim izazovima koji im predstoje. Ovih je dana Europska komisija predstavila strategiju EU-a za tzv. zapadni Balkan, a u travnju će objaviti izvješća o napretku u pojedinim državama obuhvaćenima procesom proširenja. U sljedećim mjesecima o ovom će se pitanju raspravljati na svim mjerodavnim forumima Europske unije. To je najbolji pokazatelj kako pitanje proširenja i dovršetka europskog projekta nije zaboravljeno. Ipak, ne smije se zaboraviti da ne dijele sve države članice EU-a istu posvećenost pitanju daljnjeg proširenja. Međunarodna zajednica ima drugih gorućih problema i dojam je kako države jugoistočne Europe same moraju pronaći i pokazati volju za dijalogom te za rješavanjem svojih unutarnjih i vanjskih pitanja. Međunarodna zajednica je tu spremna pomoći, ali ne i nametati gotova rješenja. Hrvatska će unutar EU-a i NATO-a, odnosno u razgovorima s našim partnerima i saveznicima, kao i do sada nastaviti zagovarati snažan fokus na BiH i druge nama susjedne države jugoistočne Europe. U tom smislu vodimo dijalog i s Turskom, pa i Rusijom.
Ostali dio intervjua koji se s Marijom Pejčinović Burić vodio Božo Skoko možete pročitati na portalu Večernjeg lista BiH.
Dnevnik.ba